Foto: AFP

SAMO tjedan dana je prošlo otkad se vrijednost dionica španjolske banke Bankia srušila kao kula od karata nakon što su se u javnosti pojavili navodi, kasnije opovrgnuti, da građani u velikom broju izvlače svoje depozite i zatvaraju račune u ovoj banci.

Nakon samo nekoliko dana šteta je nepopravljiva u tolikoj mjeri da je španjolska vlada, koja je parcijalno nacionalizirala Bankiu, primorana u nju usuti 19 milijardi eura kapitala kako bi spriječila potpuni kolaps. I Bankie i čitavog financijskog sustava. U Španjolskoj je panika zbog povlačenja depozita relativno brzo "sanirana". Ni u Grčkoj ona nije dosad u potpunosti materijalizirana, iako su tamošnji policajci doslovno građane upozoravali da ne dižu novac iz banaka. Ali mogućnost potpunog odljeva kapitala iz banaka, odnosno panike koja će građane natjerati da spašavaju što se spasiti da još uvijek je prisutna u perifernim zemljama EU-a, A to je ujedno i najveći strah političkih lidera EU-a i opcija za koju su najmanje pripremljeni.

Show me the money!!!

Kao što su uostalom pokazali i svi ostali aspekti krize u eurozoni, ni u ovom slučaju uobičajena rješenja neće biti od pomoći. Jedna od poznatih taktika je ona da se građanima naprosto pokaže novac. Veterani ove igre podsjećaju kako su znali doslovno slagati goleme hrpe gotovine ispred uspaničenih klijenata kako bi im pokazali da banka ima novca. Današnji bi ekvivalent tome bilo nagovaranje centralne banke da bankama osigura dovoljno likvidnosti kako bi bankomati uvijek "pljucali" novce, piše The Economist. Ali ukoliko građani imaju namjeru danas se dokopati eura jer se boje promjene nominalne vrijednosti novčane jedinice valute, onda je logična da taj novac žele "ispod madraca", a ne u nepouzdanim rukama banke.

Druga opcija je ublažavanje brige o solventnosti specifičnih institucija, tako što će se pojačati raspon garancija za depozite. To su vlade radile i u prvoj fazi krize, koja dans podsjeća na dječju igru. Međutim, time bi problem mogao postati još gori, pogotovo ako je je nesolventnost države korijen problema. Jedno od logičnih rješenja, prema mišljenju The Economista, jest stvaranje zajedničke sheme garancija depozite, prema kojoj bi zemlje eurozone udružile resurse kako bi osigurale kredibilitet u očima građana, odnosno uvjerile ih da će diljem eurozone svi moći iz banke povući svoje novce u svakom trenutku. Kako bi se riješio i problem denominacije, garancije bi morale garantirati građanima da će im biti vraćena originalna vrijednost depozita u eurima.

Veliki jaz između vremenskih okvira unutar kojih djeluju političari i građani

Problem leži u tome što, čak i da postoji politička volja da se ovakva shema realizira (a to je upitno), bi to trajalo dosta dugo, jer bi se prvo morao ispregovarati kompleksni sporazum. Mnogo je tu detalja s kojima bi se revni eurokrati morali pozabaviti. Bili se sustav financirao unaprijed ili po potrebi? Tko je preferirani kreditor? Tko prvi ima pravo naplate? Tko će kreditorima osigurati kontrolu na institucijama koje će skupljati depozite i garancije? A o mučnom procesu ratifikacije ne treba ni trošiti riječi.

Jasno je kako postoji veliki jaz između vremenskog okvira unutar kojeg europski zakonodavci i političari mogu stvoriti neko rješenje i vremenskog okvira koji je građanima nužan da odu u banku i uzmu svoje novce. The Economist procjenjuje kako će do panike i masovnog povlačenja depozita doći kroz nekoliko tjedana. Jasno je kako europske vlade u roku od nekoliko sati ne mogu ponuditi nikakve realne garancije osim prazne teze da će "sve biti u redu". A praznim riječima političara više nitko ne vjeruje.

Hoće li građani postati taoci sustava kojem ne vjeruju?

"Gađani će nove povlačiti sve dok banka naprosto ne zatvori svoja vrata i zabrani daljnja povlačenja ili dok centralne banke ne zadovolje potražnju štediša za gotovinom. Ova prva opcija podrazumijeva utamničenje štediša unutar sustava kojem ne vjeruju. Druga opcija podrazumijeva financiranje bankarskog sustava kojeg su napustili vlastiti građani. Bilo kako bilo, bit će jako teško vratiti se u normalu i iz jedne i iz druge pozicije", zaključuje se u analizi The Economista.