Vama koji danas iskreno slavite: Smrt fašizmu - sloboda narodu!

Fotomontaža: Index (Wikipedia)
DAN JE je 17. travnja 1941. godine. Mobilizirani ste prije desetak dana i upravo ste čuli da Jugoslavija kapitulirala. Niste daleko od kuće možda 50-100 kilometara, bez vozila ionako niste mogli doći dalje.
Na sebi imate uniformu vojnika Kraljevine Jugoslavije. Ako ste školovani – znači imate 8 razreda osnovne škole, možda ste i narednik. Bacate šajkaču koja vam ionako kao Hrvatu nije baš bila draga. Imate staru Mauzerku, dvadesetak metaka i razmišljate što ćete. Možete se pokušati vratiti kući, izvan glavnih cesta, da vas još ne interniraju kao ratnog zarobljenika. Možete pušku baciti ili je negdje skriti. Možete pokušati naći civilnu odjeću. Čujete od drugih (radijski aparat u to doba možda je bilo po par u selu) da se u Zagrebu osnovala Nezavisna Država Hrvatska.
Znate za Pavelića, bio je u Italiji prije toga (onoj istoj Italiji koja vas je napala). U svakom slučaju – države čiju uniformu nosite više nema. Kralj i Vlada pobjegli su avionima u Kairo, ostavivši državu, vojsku pa čak i državno zlato. Na Nijemce niste stigli ni metka ispaliti – ionako ne bi bilo baš isplativo, pucati na njihove tenkove i dobro opremljene vojnike s automatima.
Prašnjavom cestom hodate prema kući. Razmišljate i ne shvaćate da će odluke koje donesete narednih dan-dva utjecati na vašu obitelj narednih 50 ili 100 godina.
U žrvnju svjetskog rata
Teško je s današnjeg stanovišta uopće uživjeti se u ono što se događalo u ovim krajevima početkom 1941. godine. Kao prvo, imali ste tada bitno manje informacija nego danas. Izvan glavnih gradova čak i radio je bio rijetkost. Tenkove ste gledali na žurnalima prije filma. O nacističkoj Njemačkoj ste znali da su zli i znali ste za rasne zakone, ali za užase konc-logora tada nisu znali ni saveznički vođe.
Talijani – tu je već jasnije, jezik nešto znate, Mussolinija ne volite jer želi dijelove Hrvatske. I znate da su i Zadar i Rijeka i Lastovo hrvatski, a ne talijanski. I znate da nisu baš neki ratnici – ta koliko im je trebalo da osvoje Etiopiju.
Ako ste radnik – zasigurno ste slušali simpatizere Saveza Komunista – kažu, treba se pritajiti. Staljin je potpisao pakt o nenapadanju s Nijemcima, a Staljin sigurno zna. Lukav je on…
U biti – ne znate gotovo ništa. Cijela vaša obiteljska povijest, cijela povijest još jedno tri generacije dalje, ako uopće doživite da uspijete stvoriti naredne generacije – ovisi o odlukama koje ćete donijeti tih dana. I o parcijalnim informacija koje dobivate od također ne baš informiranih ljudi oko sebe.
Novine, ako i dođete do njih – pišu svašta. Radijski aparat – to je rijetkost iz bogatih kuća, a uostalom, kome vjerovati, svatko priča svoju priču. Sve na tom putu – poznanik kojeg ste sreli, vojna patrola koja se pojavila te hrvatska ili talijanska zastava iznad vašeg sela, mogli su utjecati na vas. Heroj ili izdajnik, osloboditelj ili sluga okupatora – ovisilo je velikim dijelom o sreći ili kraju iz kojega ste.
Postoji jedna odluka koju ste mogli donijeti sami – da li ćete časno provesti naredne ratne godine, ili ćete postati zločinac – na kojoj god strani bili. Oko svega ostalog – uhvaćeni ste u žrvanj ogromnog svjetskog rata u kojemu niste baš mogli puno birati. Uglavnom su birali oko vas.
Talijani – možda najveći pokretač ustanka
Znamo kako je krenulo. Grupa sisačkih komunista i simpatizera, na dan kada je Njemačka napala Sovjetski Savez, a još „požurena“ i dojavom da im prijeti skoro hapšenje – otišla je u šumu. Imali su više sreće od splitske mladosti koju su uhvatili i streljali Talijani – Sisački partizanski odred je uspio. I novije generacije će znati jednog od pripadnika tog odreda – kasnijeg generala Janka Bobetka. On se pridružio partizanima 11. srpnja 1941. godine, nakon što su mu ustaše ubili oca i tri brata.
Za vrijeme Jugoslavije 22.6. je bio malo „izguran“ iz povijesti, dan Borca se slavio 4. srpnja (proglas KPJ za ustanak), a Dan ustanka naroda Hrvatske 27.7., kada je u Srbu „pukla prva ustanička puška“, jer je bilo malo nezgodno priznati da su Hrvati u borbu krenuli prvi. Da li su bili komunisti? Ovi prvi uglavnom jesu – Komunistička partija je tada u ilegali već 20 godina i u to vrijeme definitivno je bila jedina snaga koja je mogla operativno djelovati protiv okupatora. No, da li je u pitanju komunistički ustanak? Nije. Članova KP je ionako bilo svega desetak tisuća na području cijele Jugoslavije, pri čemu je dodatno organizacija u Srbiji bila gotovo potpuno uništena.
Hrvati su u partizane išli iz brojnih razloga. Najčešći je – izdaja od strane Pavelića i NDH. Centri ustanka su upravo krajevi koji su bili ili izravno pod Italijom ili su bili dio talijanske okupacijske zone! I to čak i ne 1941., nego nešto kasnije. Kako je vaš autor s jednog od otoka koje je Pavelić prodao Italiji – priča je išla otprilike ovako: pola godine je vladao varljivi mir, no onda je počela padati disciplina u talijanskoj vojsci. Vrlo moguće – kako je otvoren rat na dva fronta, u sve se uplela i Amerika, stvari više nisu bile onako lake kao 1941.
Pavelić je izdao Dalmaciju
Kvaliteta hrane pada, disciplina pada – i talijanski vojnici počinju praviti gluposti po selima. Kada su gluposti prerasle u zločine, lokalni se dižu, i gdje će – u partizane! Pavelić ih je izdao, druge strane ovdje nema. Nije tu bilo ni neke velike filozofije, ni neke ideologije. Išlo se braniti svoju kuću, svoje selo, svoj kraj i u konačnici – Hrvatsku od okupatora. Upravo je zato iz Dalmacije najviše Hrvata išlo u partizane.
Drugdje je ustanak bio slabiji – npr. Zagorski partizanski odred (tamošnjeg omladinskog rukovodioca također znate – Franjo Tuđman) imao je 1942. ukupno oko 150 boraca. Naravno da je u dijelovima Hrvatske koji su bili pod jačom prividnom vlašću Zagreba bilo drugačije. Mnogi su s veseljem prihvatili stvaranje hrvatske države. Znali su da su neki krajevi pali pod Italiju, no to su bili krajevi koje većina u životu nije ni vidjela. Kako je ustaški režim postajao sve okrutniji, a i sve
se više pokazivalo kako je u pitanju samo jeftina kopija nacističke Njemačke – to je i podrška padala.
Zagreb je imao razgranatu ilegalnu organizaciju. No, opet, u primjerice dijelovima Hercegovine gdje žive preko 95% Hrvati, slično kao i u Hrvatskom zagorju – mnogi vjerojatno nisu ni znali za ustaške zločine barem u prvoj fazi rata.
A Zagorci su opet tu bili posebna priča – pričao mi prijatelj iz okolice Krapine, kako je njegov djed kao domobran osam pušaka i uniformi donio partizanima, predavši se nakon prvog ispaljenog metka svaki puta. A onda, kada su se saveznici u ljeto 1944. dobro usidrili u Normandiji, Rusi napredovali – javi se on na prozivki, zašije petokraku na kapu i vrati se u proljeće 1945. s činom i konjem u selo – kao pravi
pobjednik!
Cijeli problem hrvatske priče o drugom svjetskom ratu je da je ta priča potpuno različita ovisno odakle ste – onima s mora, Istre i Dalmacije, partizani su ljudi koji su vratili te krajeve Hrvatskoj. Ponegdje je stvar bila iz kojeg se sela, pa imamo ustaška i partizanska na kilometar. Ponegdje, imate gotovo čisto hrvatsko selo, iz kojega nije nitko odveden, ugrožavaju vas samo četnici popa Đujića – naravno da se o NDH ima pozitivan stav.
Ponegdje, kao u Zagrebu, obradovali ste se dolaskom NDH, mislili evo napokon neovisne Hrvatske, no kada su ustaše odvele susjednu obitelj samo zato što su bili Židovi – povratili ste ono što ste pozitivno mislili i javili se partizanskoj vezi kako bi postali ilegalac.
Opterećenost ratom
Četiri godine u ovim krajevima događalo se klanje. Ustaše, partizani, oko Knina i četnici. Nijemci, Talijani, Mađari… Logori, ubijanja bez suda. Uništene cijele obitelji. Ustaše osnivaju, po uzoru na Njemačke uzore, konc-logore, no zločina naravno ima i na drugoj strani – od pobijenih i bačenih u jame do protjerivanja Folksdojčera, koji eto nisu ubijeni, već „samo“ protjerani. Mogli ste kao Folksdojčer ostati 1945. ako su vas baš trebali, ili ako ste bili dovoljno pametni da kao seoski liječnik tijekom rata ne pitate odakle rupa od metka, već liječite ranjenike bez obzira čiji su.
Vlast nakon 1945. dobro pazi tko je bio čiji – pa tako čak i gradovi u kojima je ustanak bio jak postaju centri razvoja. Jedan Sisak dobiva sve, dok Imotski nema gotovo ništa. Negdje se, kao u Splitu, grade tisuće društvenih stanova, no ako krenete npr. od Bjelovara do Osijeka lokalnim cestama naći ćete na nekoliko gradova gdje je bila samo po jedna-dvije društvene zgrade – za miliciju i vojsku.
Oni koji su bili na pogrešnoj strani smatraju se kolektivno zločincima – makar su mnogi i sami žrtve, poput vojnika koje je Pavelić poslao u Staljingrad ili mornara na Azovsko more (kako je Pavelić – još jedan dokaz izdaje – potpisao da Hrvatska neće imati mornaricu, pokušao ju je osnovati slanjem Hrvata da ginu za njemačke interese). Ti ljudi su uglavnom samo pucali na druge vojnike – što u ratu nije zločin, a neki se stjecajem okolnosti našli i na strani Sovjeta.
I što smo dobili? Podijeljenu zemlju koja je takva i 70 godina nakon što su utihnule cijevi Drugog svjetskog rata. Hrvati bi trebali napokon shvatiti: u velikom svjetskom sukobu koji je trajao šest godina, u kojemu su sudjelovali deseci milijuna ljudi, gdje su istovremeno jurišale tisuće tenkova i letjele tisuće aviona – sudbina malog naroda je za svijet potpuno nebitna. U takvim okolnostima rastrgali bi se i puno jači od Hrvata.
Što danas slavimo?
Bez partizanskog pokreta ne bi bilo današnje Hrvatske, barem ne u ovim granicama. Ne treba zaboraviti – Italija je 13. listopada 1943. prešla na stranu saveznika i bez partizanskih tenkova oko Trsta – tražila bi najmanje ona područja koja je do 1941. imala. NDH je bila do kraja na njemačkoj strani – dakle bez partizanskog pokreta Hrvati bi bili gubitnici Drugog svjetskog rata.
Dodatno, kako je NDH bila gubitnik, to znači da bi Hrvatska (vjerojatno bez Istre i Rijeke i Zadra) ostala – ali ne kao federalna jedinica koja je Ustavom 1974. dobila bitne državne ovlasti. Hrvatska bi ostala ili kao dio Kraljevine Jugoslavije, s kraljem Petrom i njegovim „đeneralom“ Dražom, ili kao sovjetski satelit s nekim postavljenim vođom tipa Čaušeskog, ovisno kako bi prošli pregovori saveznika. U oba slučaja – Hrvatskoj ne bi bilo dobro.
Tuđman je o tome govorio: „”Riječ je naime o tome, da se sa ZAVNOH-om utemeljnom federalnom državom Hrvatskom, hrvatski narod na koncu Drugoga svjetskoga rata našao na strani pobjedničkih demokratskih sila, a to je bilo od dalekosežne povijesne važnosti. Ako ne može biti dvojbe da je hrvatski narod skupo stajalo uspostavljanje Titove jugoslavenske federacije, onda se još manje može dvojiti o tome da bi bez SR Hrvatske njegova sudbina bila neusporedivo teža.”
No, što uopće danas slavimo? Antifašističku borbu. Bili smo na strani onih koji su se digli protiv najvećeg zla prošlog stoljeća – njemačkog nacizma i njegovih satelita. Usput, Hrvati iz nego razloga koriste pomalo pogrešan termin – kada govorimo o nacizmu, koristimo riječ fašizam, talijanski pokret koji je bio ipak nešto blaži.
Koliko god i drugi režimi bili loši i grozni, niti jedan nije tako suštinsko iznikao iz Zla kao što je nacizam. Dok drugi imaju barem načelne dobre namjere tipa jednakosti ljudi, makar isto znaju biti krvavi – socijalizam prvi, od Staljinovog nadalje, nacizam je u svojoj samoj ideji i provedbi zlo.
Ono čega se danas prisjećamo jest borba malih ljudi, onih s početka priče, koji su se u gotovo nemogućim uvjetima podigli protiv nacističkog diva. Nismo ovdje imali opreme i zračne podrške i ostaloga što su imali Ameri kada su došli oslobađati Europu. Imala se eventualno stara puška – a ostalo snađi se.
Prestati s ideologijama
No, trebalo bi ovaj praznik provesti u miru i bez suvišnih prepucavanja – Hrvatsku zadnjih godina opet hvataju ideološke borbe, pa evo imamo sve više 70 godina nakon rata i izjava kako je netko antifašist – svaka čast, ali antifašist znači i konzervativac (Winston Leonard Spencer Churchill) i liberal (Franklin D. Roosevelt) i komunist (Josif Visarionovič Džugašvili zvani Staljin). Dakle, ako se okolo busate u sadašnje doba: „Ja sam antifašist!“ možete biti i zagovornik liberalnog kapitalizma, ali i smatrati da sve neprijatelje režima treba na Goli otok (gulaga čini se da zbog globalnog zatopljenja nećemo imati narednih par tisuća godina).
Bilo je to doba kada su se našli svi, od lijevih do desnih, da bi uništili najgori režim koji je čovjek ikada stvorio, da bi se uništilo iskonsko Zlo koje se rodilo u berlinskim zidinama. I to doba treba slaviti kao pobjedu milijuna pojedinaca od američkih inženjera do Dalmatinaca po bosanskim brdima koji su se u jednom trenutku povijesti našli na istoj strani i istom zadatku.
Kada govorimo o antifašizmu – treba govoriti u smislu podsjećanja na užase nacističkog režima i podsjećanja koliko je malo potrebno da narod koji je tako puno dao čovječanstvu, poput Njemačkog, skrene u potpuno Zlo. I čuvati se onoga, što rađa zlo – a to je evo i ova naša dugotrajna ekonomska kriza.
No, antifašizam kao pojam ne treba zloupotrebljavati u dnevne političke svrhe – prvome koji danas ima godina da mu je djed jedva bio u tom ratu i busa se: „Ja sam antifašist!“ možete slobodno odbrusiti: „Aha, Staljinist!“, pa Staljin je uredno također bio antifašist i to vrlo žestok. Nemojte ratove prošlosti prenositi na danas, ali ni zaboraviti zašto se ratovalo. Hrvatskoj u ovom smislu nedostaje i dignitet i zrelost.
U svakom slučaju, vama koji danas iskreno slavite: „Smrt fašizmu – sloboda narodu!“
I svima – malo više pameti. Gotovo tisuću godina trebalo nam je da dobijemo samostalnu državu, ima nas tek nešto preko četiri milijuna i zaista nema smisla da više vodimo ratove prošlosti, u kojima smo ionako uglavnom bili pijuni velikih sila.

bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati