Za pojedine izbjeglice Njemačka nije obećana zemlja, već "noćna mora"
Ilustracija: Prosvjed protiv izbjeglica i migranta u Dresdenu/FAH
U POTPUNOJ tami, obitelj izbjeglica iz Sirije je stigla u grad na istoku Njemačke koji je trebao postati njihov novi dom. Dok su se pripremali za izlazak iz vlaka, pored njih je zateturao pijani skinhead s opakim pogledom, 11-godišnja Raghad se privila uz majku.
Peteročlana obitelj Habashieh je potom sjela u taksi i uputila se prema izbjegličkom centru koji je prema algoritmu odredilo računalo u Berlinu. Dočekale su ih bivše vojne barake u kojima su prije boravili Sovjeti i nacisti opasane visokom ogradom na čijem je vrhu bodljikava žica.
Raghad je u tom trenutku zaplakala. "Ja se bojim, ja mrzim ovo," rekla je djevojčica zureći u ogradu.
Za Habashiehse, majku Khawla Kareem, njenu 19-godišnju kćer Reem, sinove Mohammeda (17) i Yamana (15) te malenu Raghad bio je to kraj iscrpljujućeg dana, jednog u nizu u užasavajućem putu u novi život. Oni su od bombardiranja u Damasku pobjegli preko Sredozemlja, na trošnom plovilu i u milosti krijumčara ljudi, prevalili su Balkan i konačno stigli do Austrije gdje ih je minibus odvezao u obećanu zemlju Njemačku.
Iza vrata bivšeg vojničkog logora, dočekali su ih drugi migranti s očajnim licima, obasjani slabim svjetlom, dok su u redu čekali da im se uruče plastične vrećice s večerom. Policajac s pištoljem je stajao u blizini i promatrao scenu.
Zloslutne baraka u siromašnom dijelu Njemačke bile su daleko od dobrih vibracija u Berlinu i obitelji Habashiehs dale prvu naznaku da njeni snovi o obećanoj zemlji možda neće biti stvarnost, piše AP.
Propitkivanje odluke
Khawla, koja je u Siriji radila kao učiteljica i čiji je suprug preminuo prije tri godine, kaže da se nevoljko odlučila na put u Europu, a kad je stigla u Chemnitz, poznat kao grad Karla Marxa u komunističkoj eri, još je žešće propitkivala odluku.
"Ja sam čula od ljudi da mjesto u koje odlazimo u istočnoj Njemačkoj nije dobro," rekla je, "da ljudi tamo ne prihvaćaju strance".
Majka dodaje da je Berlinu razmišljala o uništavanju dokumenata i podnošenju nove molbe za azil, s nadom da će iz drugog pokušaja dobiti bolje odredište.
"No, tada sami si rekla da ne želim učiniti ništa nezakonito, da je ovo naša sudbina, da ćemo izdržati dok nam ne pruže smještaj. Tada ću moći izabrati najbolje mjesto za svoju djecu, za školovanje i odlazak na fakultet".
Iako su pred izbjeglički centar stigli nevoljko, u njemu je obitelj dočekalo još jedno zlokobno iznenađenje. Kad su papire predali čuvaru, on ih je progurao u kamp gdje im je drugi službenik rekao da više nema mjesta i da će ih ponovno morati premjestiti. Nitko nije dobro govorio engleski ili arapski pa obitelj nije uspjela saznati kamo ih šalju.
Ostali su sjediti na travnjaku do šest sati ujutro, kad ih je konačno pokupio autobus i odvezao u sat vremena udaljenu halu sa stotinama izbjeglica.
Nitko im nije rekao gdje se nalaze, pa je Reem iskoristila GPS na pametnom telefonu i otkrila da su u predgrađu Dresdena, koji se često nalazi u vijestima zbog prosvjeda protiv prihvata izbjeglica.
Habashiehs još ne znaju koliko će tamo ostati. "Mi nemamo ideju što će se sljedeće dogoditi. To je noćna mora," rekla je Reem.