ZA AMAL Sobeih, 7. svibnja dan je koji istovremeno slama srce i donosi radost. Na taj je dan prije točno godinu dana rodila kćer Sanu, a samo nekoliko sati kasnije u izraelskom napadu ubijen joj je suprug Yahya. Dok je obitelj slavila novi život, zadesila ih je tragedija koja je zauvijek promijenila sve, piše Al Jazeera.

Tog 7. svibnja 2025. godine, usred rata u Gazi, par je bio ispunjen uzbuđenjem. Yahya je u šest ujutro odvezao Amal u bolnicu, gdje se pripremala na svijet donijeti njihovo treće dijete, prvu sestru četverogodišnjem Baraau i trogodišnjem Kenanu. Liječnici su joj rekli da je potreban hitan carski rez, no porod je, prisjeća se Amal, prošao glatko.

"Isprva je to bio savršen dan... porod je bio brz, beba je bila zdrava i svi su bili sretni", priča Amal. "Yahya je bio izvan sebe od sreće. Nosio je svoju kćer i svima govorio: 'Stigla je moja prelijepa princeza'." Proveo je nekoliko sati uz suprugu i tek rođenu kćer. Pobrinuo se da su dobro, proučio joj islamski poziv na molitvu u uho, fotografirao je i primao čestitke rodbine. Prije nego što je otišao, rekao je Amal da će se brzo vratiti.

"Rekao mi je da se odmorim i pazim na sebe. Otišao je provjeriti kako su naša dva dječaka kod kuće i donijeti neke potrepštine za bebu, a onda se vratiti da zajedno odaberemo ime", prisjeća se. "Nažalost, nisam znala da će to biti posljednji put da ga vidimo." Yahya, novinar po struci, ubijen je pet sati nakon rođenja svoje kćeri, čiju je fotografiju, ponosno je držeći u naručju, podijelio na društvenim mrežama. Stradao je u izraelskom zračnom napadu na trgovačku zonu u središtu grada Gaze, u kojem je ubijeno još najmanje 16 ljudi, a deseci su ranjeni.

Šokantne vijesti

Rodbina okupljena u bolnici nije znala kako Amal, koja se oporavljala od operacije, priopćiti strašnu vijest. No, ona je slutila da nešto nije u redu. "Neprestano su zvonili telefoni, lica su im bila napeta, a razgovori bi naglo utihnuli kad bih se približila. Čak me i medicinsko osoblje stalno provjeravalo, a majka je cijelo vrijeme nešto šaputala", kaže Amal. "Stalno sam je pitala: 'Je li sve u redu? Što se događa?', ali nitko mi nije dao jasan odgovor. Svi su nekako čudno razgovarali", objašnjava.

"Uzela sam mobitel i počela zvati Yahyu. Zvala sam ga više od 15 puta, ali nije se javljao, što mu nije bilo slično. Uvijek bi se odmah javio ili barem poslao poruku." Istinu je doznala kada se spojila na internet. "Pred očima mi se pojavio naslov: 'Novinar Yahya Sobeih ubijen pet sati nakon rođenja kćeri'", priča kroz suze.

"Osjetila sam kako mi se krv ledi u žilama. Počela sam nekontrolirano vrištati, nisam mogla vjerovati. Mislila sam da gubim razum." Yahya je napadnut dok je dijelio slatkiše rodbini i prijateljima kako bi proslavio rođenje kćeri. Među ubijenima su bili i njegov rođak, najbolji prijatelj i šogor - isti oni ljudi koji su mu samo nekoliko sati ranije u bolnici čestitali, držali bebu i fotografirali se. Amal kaže da je osim gubitka supruga mučila i činjenica da se nije mogla oprostiti od njega. Zbog oporavka od operacije, satima je bila prikovana za krevet. "Samo sam ga htjela vidjeti posljednji put... dodirnuti ga, oprostiti se... ali nisam mogla."

Godina tuge

Amal je u ratu već izgubila brata, njegovu suprugu i njihovo troje djece, kao i sestru i njezino četvero djece. Svi su ubijeni u izraelskim napadima. Ipak, proteklih 12 mjeseci od Yahyine smrti naziva "godinom tuge". Kaže da se borila ne s jednim, već s dva rata: samim sukobom i borbom da sama odgaja djecu.

Iako ju je Yahya, kao terenski novinar, često pripremao na mogućnost da bi svakog trenutka mogao poginuti, njegova iznenadna smrt gurnula ju je u stvarnost koju nikada nije zamišljala. "Svaki put kad bih čula da je neki novinar ubijen, osjećala bih užas", govori Amal kroz suze. "Ali nikada nisam mogla zamisliti da ću izgubiti njega." Samo nekoliko mjeseci nakon suprugove smrti, Amal je s troje djece morala napustiti svoj dom i otići u južnu Gazu, nakon što je izraelska vojska prošlog rujna najavila kopnenu operaciju u gradu Gazi. Opisuje patnju traženja skloništa i život u šatoru u teškim uvjetima, s četveromjesečnom bebom i dva dječaka koji se još uvijek nisu mogli pomiriti s očevom odsutnošću.

"Yahya je bio naš oslonac, divan suprug i otac. Dok je bio s nama, čak ni tijekom rata, ništa nam nije nedostajalo", kaže ona. "Tijekom razdoblja gladi, tražio je hranu i plaćao koliko god je trebalo za svoju djecu. Izgubiti ga u takvim okolnostima bilo je nezamislivo bolno."

Snaga za djecu

Postupno, Amal je shvatila da svojoj djeci mora biti i majka i otac. Unatoč golemoj tuzi, odlučila je nastaviti suprugovim putem i počela je raditi za istu medijsku kuću. "Pokušavam nastaviti poruku svog supruga, ostati jaka za sebe i za svoju djecu", kaže Amal, držeći ih čvrsto uz sebe.

"Pokušavam pobjeći od bolnih pitanja koja moja djeca stalno postavljaju: 'Gdje je tata? Kada se tata vraća?' Rad u sličnom području kao njihov otac možda će im pružiti malu utjehu, ali ništa ne može nadomjestiti njegovu odsutnost." Najviše je boli pomisao na malu Sanu, koja je danas navršila godinu dana. Pita se kako će jednog dana svojoj kćeri objasniti da je dan njezina rođenja ujedno i dan kada je izgubila oca.

"Stalno gledam lice svoje kćeri i u njoj pronalazim nešto od njezina oca... u crtama lica, u osmijehu, čak i u načinu na koji mi se približi kad plačem", kaže Amal držeći Sanu u naručju. "Zagrli me kao da me tješi." "Dugo sam se dvoumila hoću li danas proslaviti Sanin rođendan", dodaje, dok pored nje stoje rođendanska torta i nekoliko slatkiša koje je pripremila kako bi unijela malo radosti među djecu, ali i fotografija pokojnog supruga. "Ali na kraju sam odlučila to učiniti, makar i skromno. Da je Yahya ovdje, slavio bi... Sana nije ništa kriva."