INDEXOV kolumnist Goran Vojković prije desetak dana objavio je zapažen kritički komentar o sve češćem spominjanju bicikla kao alternative osobnom i javnom prijevozu, poglavito u Zagrebu.

Tekst možete pročitati OVDJE.

Indexu se javio Marko Gregović, osnivač Sindikata biciklista. Riječ je o udruzi koja se bavi promoviranjem ove vrste prijevoza. Njegov odgovor prenosimo u nastavku. Dodali smo tek podnaslove.

"Automobili su preoteli asfalt biciklistima"

Malo je poznata činjenica da prve ceste nisu asfaltirane za automobile, već za - bicikle. Krajem 19. stoljeća biciklisti su tražili udobnost na kotačima i dobili je u vidu asfalta. No koje desetljeće kasnije došao je Ford i automobili su preoteli asfalt.

I tako se širi automobilski promet, a s njim i asfalt, eto, već sto godina. Sto godina se grade ceste nauštrb zelenih površina. Sto godina se projektiraju novi nadvožnjaci, podvožnjaci, sto godina se postavljaju semafori te ograđuju dječja igrališta - sve da bi putovanja automobilom bila ugodnija.

"Činjenica je da su dječja igrališta ograđena zbog lobiranja autoindustrije"

Ne treba pješaku nadvožnjak, biciklistu semafor, ni djetetu krletka koju zovu dječjim igralištem (činjenica je da ograđena dječja igrališta imamo zahvaljujući lobiranju autoindustrije). Sve je to stvoreno samo da bi vožnja automobilom bila udobna. 

Udobna? Ako 100 godina kasnije postoji stvar oko koje se svi u gradu Zagrebu slažu, to je da je automobilski promet u gradu sve samo ne udoban. Automobili su umjesto proklamiranog rješenja urbane mobilnosti donijeli samo probleme - kako vozačima tako i svima ostalima. Gužve, manjak parkinga, buka i živciranje.

"Vojkovićeve tvrdnje su netočne"

Ali bicikl - to je pravi izvor užasa! Usprkos svim problemima koje su nam donijeli automobili, za neke ljude ništa nije iritantnije od tog nevinog izuma na dva kotača.

Pa se eto kolumnist Goran Vojković prije nekoliko dana obrušio na spregu zelene vlasti i biciklista. Lamentira o “opsesiji zelene ljevice biciklima”, o tome da je nemoguće ići na posao biciklom bez da smrdiš, da je Zagreb prevelik za bicikle te da bicikle koriste samo buržuji.

Svaka od tih tvrdnji je potpuno netočna.

Između 4 i 10% Zagrepčana (ovisno o istraživanju) svakodnevno koristi bicikl, dobar dio upravo zbog odlaska na posao. Nekima je bicikl i sredstvo za rad. Toplo se nadam da Vojković ne želi reći da svi ti ljudi smrde, a uz to su i buržuji? Kako to uopće ide jedno s drugim?

Svi ljudi koji svakodnevno koriste bicikl bore se s nepostojanjem smislene biciklističke infrastrukture i trpe posljedice stogodišnjeg prioritiziranja automobilskog prometa. Ipak, usprkos nedostatku infrastrukture, svejedno vrijedi voziti bicikl jer ne stojiš u gužvama, manje se živciraš i zdraviji si.

Suprotno Vojkovićevim tvrdnjama, gradska vlast i dalje puno veću pažnju poklanja automobilskom prometu nego biciklima, pješacima i javnom prijevozu. 

"Par dobrih poteza gradske vlasti"

Istina je da su u dosadašnjem mandatu napravili par dobrih poteza od kojih se Vojkoviću diže kosa na glavi: postavili su mjesta za parkiranje bicikala. Izgradili su par kilometara biciklističkih staza. Nominalno su usporili promet po nekim kvartovskim ulicama i nacrtali oznake za dijeljeni prostor. 

Ali sve to je, zapravo, jeftina kozmetika. Jasno je da se, usprkos tim potezima, i ovoj gradskoj vlasti prometna politika svodi na sto godina staru dogmu: prvo auti, onda sve ostalo. To je lako provjeriti - dovoljno je pogledati na što se u mandatu troše novci i kome se dodjeljuje prostor.

Iz grada su mi javili brojke (usput: ugodno sam iznenađen time da se građanima odgovara na mail). Od ukupnih planiranih investicija za izgradnju prometne infrastrukture, gradska uprava misli potrošiti 72.7% na izgradnju cesta i 27.3% na proširenje tramvajske mreže. 154 naspram 58 milijuna eura. 

Od svih tih para biciklisti dobivaju manje od jedan posto (i pješaci također sličnu mizeriju). Ako već imamo 4-10% biciklista u prometu, ne bi li bar 4-10% gradskog budžeta trebalo ići na biciklističku infrastrukturu? Pitam se kako bi se tek Vojković uspjenio kad bi Možemo raspodijelio sredstva za promet pravedno, prema udjelu u prometu?

Osim nepravde u podjeli budžeta, postoji nepravda u podjeli javnog prostora. Stogodišnja vladavina automobila dovela je do toga da je u europskim gradovima oko trećina prostora zauzeta cestama, parkinzima i ostalom infrastrukturom za automobile. 

Možemo li zamisliti prenamjenu barem dijela tog ogromnog prostora u nešto korisnije od mjesta za limene kutije koje u pravilu stoje: ili parkirane ili zapele u gužvi? Možda parkove? Šetališta? Nogometne terene? Ili, ne daj bože, Vojkovićevu noćnu moru: biciklističke staze.

Valja nam zamisliti takav grad u kojem osnovnoškolci mogu hodati ili biciklirati do škole (kao što je to mladi Vojković nesumnjivo radio jer je to tada bilo moguće), a ne da ih se mora dopremati automobilima kao štićene osobe. Gradska vlast gradi silne vrtiće i škole. Ali ne razmišlja o tome kako će djeca dolaziti do njih i kako će to utjecati na promet. 

"Da se nekoliko posto cesta pretvori u infrastrukturu za bicikliste, gužve bi nestale"

Odgovorno tvrdim da se danas 4-10% površina namijenjenih automobilima pravedno pretvori u funkcionalnu infrastrukturu za bicikliste, gužve bi nestale. Ovo nije neka zelena hipi fantazija - imamo bezbroj recentnih primjera gradova koji rade upravo to: od Bogote, preko Portlanda, do Milana. Sve gradovi koji su gori za bicikliranje od malog i klimatski povoljnog Zagreba.

Bogota, grad od 8 milijuna ljudi, cilja imati polovicu svih gradskih putovanja biciklima. Usporedimo to s navodno “zelenim” zagrebačkim ciljem od mizernih 15%.

Milano, grad koji je dva puta veći od Zagreba, ulaže 100 (da, sto!) puta više u biciklističku infrastrukturu. 200 milijuna eura naspram navodno “zelenog” zagrebačkog rashoda za bicikle koji je manji od 2 milijuna eura.

Portland, grad nešto manji od Zagreba, ima više od 650 kilometara dobro projektiranih, fizički odvojenih biciklističkih staza. Usporedimo to s navodno “zelenim” Zagrebom koji nominalno ima tek 220 kilometara staza (od kojih je, znaju biciklisti, svega par kilometara funkcionalno).

Ima tu još bezbroj primjera, ali je ovo možda Vojkoviću dovoljno da unaprijedi svoje krhko znanje o prometnim temama. Uvjeren sam da će mu mržnja prema biciklima splasnuti čim malo pogleda brojke i shvati koliko bi grad naklonjeniji biciklima bio bolje mjesto za život za sve građane.

U ime svih sudionika u prometu, nadajmo se da će se Vojkovićeve riječi pozlatiti i da će gradska vlast zaista postati “opsjednuta biciklima”.