KONAČNO je došlo vrijeme da pohvalimo Državno odvjetništvo RH. Dosta smo ga kritizirali, prigovarali zbog sporosti i neažurnosti, zbog odugovlačenja i kalkuliranja, zbog straha od političkog pritiska ili pak straha za vlastiti život. Došlo je vrijeme da mu odamo priznanje. Jer napokon je pokrenulo postupak protiv partizanskog zločinca Sime Dubajića.

To se zove ažurnost: 65 godina nakon zločina, 20 godina nakon prvog javnog priznanja, četiri godine nakon drugog i tek dvije godine nakon priznanja objavljenog u vlastitoj knjizi, Simo Dubajić je dolijao. Za neke stvari nikad nije kasno: čovjek ima samo 86 godina i teško je bolestan. Dobro da je pola stoljeća pio kefir i čuvao koze u Kistanjama pa je uspio dočekati da se napokon nađe na udaru hrvatskog pravosuđa. To se zove brzina i odlučnost. Stoga su čestitke ne samo zaslužene, već obavezne. Kapa dolje, majstore Bajiću!

"Lukavo" Državno odvjetništvo

Nije nas predugo mučio taj Simo Dubajić. Samo od 1990. godine kad se srpskim novinama prvi puta pohvalio da je sudjelovao u masakru u Kočevskom Rogu. Pa od prve polovice devedesetih kad je taj brkati luđak paradirao među pobunjenim krajinskim Srbima hvaleći se kako je među njima ipak on pobio najviše ustaša, tisuće njih na Kočevskom Rogu.
Pa onda od 2005. godine kad je u televizijskom intervjuu ponovio to priznanje. A onda i od 2007. kad je to isto ponovio u svojoj knjizi. Državno odvjetništvo, lukavo kakvo jest, nije ishitreno skočilo na prvo priznanje. Nije ni na drugo. Nije se dalo navući ni na treće. I malo je razmislilo prije nego što je ovako munjevito skočilo na četvrto. To je odličan rezultat. Najčešće ne skoči uopće.

I eto, napokon smo dočekali da se hrvatska pravda, inače spora koliko i nedostižna, okomi na zločestog starkelju koji je već bio toliko umoran od čekanja da ga Hrvatska napokon procesuira zbog Kočevskog Roga, da je odlučio u Beogradu započeti s odbrojavanjem posljednjih trenutaka svog života. Tko bi živ dočekao da se DORH pokrene? Ali čemu žurba?

A čemu žurba?

Pokretanje postupka protiv Sime Dubajića dobio je zasluženi tretman u hrvatskim medijima. Bila je to vijest dana u mnogim novinama, pa i na nacionalnim televizijama. Trebala nam je jedna takva dobra vijest: pored svih onih BMW-a, zahoda i nadstrešnica, barem nekakvo zadovoljstvo pružila nam je pravda za zločine iz 1945. godine. Digla nas je iz letargije. Pružila nadu u bolje sutra. Upalila svjetlo na kraju tunela. Uvjerila nas da nije sve izgubljeno. Možda negdje u sljedećih pola stoljeća odlučna kandža hrvatskog pravosuđa uspije ščepati i Gucića, Šimića, Kutlu, Bandića, Čuljakicu, Maestra i ostale uobičajene sumnjivce.

Možda se, da ne bismo ispali pohlepni, dočepa makar Ilije Brčića, kapetana bojnog broda Jugoslavenske ratne mornarice, koji je u Hrvatskoj pravomoćno osuđen zbog napada na Brač i Šoltu, ali zahtjev za njegovim izručenjem nikad nije podnesen. Hrvatska vlast čeka da se on sam prijavi. Ali čemu žurba? Pa nije prošlo ni 30 godina od tog zločina. Neka prođe još toliko i krenut će se u proceduru.

Baš kao što se iz vedra neba i s minimalnim zakašnjenjem (15 godina, prava sitnica) krenulo u progon Kapetana Dragana. A u progon Veljka Kadijevića krenut će se vjerojatno onoga dana kad HTV emitira intervju s njim, onaj kojeg su prije godinu i pol platili pet tisuća eura. Dakle nikad.

Dosta je hvale, ajmo natrag na staro

Naravno da od Dubajića nikad neće biti ništa. Čovjek je star i navodno na umoru. Državljanin je Srbije koja ga neće izručiti i vjerojatno nikad suditi. Ubrzo će umrijeti i neće biti osuđen. Čak ni onako kako su osuđeni Andrija Artuković i Dinko Šakić. Ali bitno da je DORH zadovoljio formalnost, konačno pokrenuo postupak protiv krivaca za ubojstva Hrvata na Križnom putu, a usput - nimalo nevažno - skrenuo pažnju s ovih domaćih, svakodnevnih i zato osjetljivih slučajeva.

I zato čestitke doista nisu pretjerane. Trebalo je pokazati odlučnost u trenutku kad smo opet nabasali na kosture iz Drugog svjetskog rata, ovoga puta one prave, iz slovenske Hude Jame. Trebalo je pokazati i odlučnost uoči još jedne obljetnice Bleiburga, ali isto tako zanemariti sve hrvatske sukrivce za Kočevski Rog koje Dubajić spominje u svojim priznanjima i valja sve svaliti na onoga tko je ionako nedostupan.

I svi sretni i zadovoljni: oni koji traže progon krivaca za Križni put, i hrvatsko pravosuđe zbog privida ažurnosti, i vlast koja je barem na jedan dan maknula prokleti BMW s naslovnica, i svi oni koji bi se trebali naći na Dubajićevu mjestu, zbog zločina mnogo svježijih od njegova. Eto, dosta smo hvalili. Uskoro se vraćamo na staro.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Cropix (Arhiva), Index (Arhiva)