ZEMLJA se zatresla. Mediji su bili u pripravnosti. Premijer Ivo Sanader hitno je pobjegao u Bruxelles. Jer, predsjednik Stjepan Mesić spremao se održati svoj famozni, čuveni i pompozno najavljivani govor na Zagrebačkom velesajmu. Kako se i očekivalo, bio je jako kritičan. Toliko kritičan da je na kraju morao sve okrenuti na šalu i zamoliti prisutne da mu oproste na "prekritičnosti", jer ipak je on "stariji čovjek".

Upravo kad su nas željeli uvjeriti da svjedočimo žestokom napadu na aktualnu vlast, šef države brže-bolje nas je podsjetio kako je sve to zapravo bilo - baljezganje jednog starca. I taman kad smo pomislili da će barem predsjednik Republike usmjeriti prst kritike u glavne krivce za sadašnje "zabrinjavajuće" stanje u hrvatskom gospodarstvu, a on se zadržao na registriranju općih i svima dobro poznatih činjenica. Mesić je opet postavio mnogo pitanja na koja opet nije dao odgovore. Tko prodaje Inu? Tko je kriv za inflaciju? Tko je povećao državnu administraciju? Tko je uništio proizvodnju? Tko je nije pokrenuo? Za sve to - kaže Mesić - kriva je politika. To je najdalje dokle se usudio ići.

Ako nikoga nije bilo briga za Mesićeve poruke prije izbora, zašto bi sada?

Sve to, i mnogo više, Mesić je govorio i u jeku lanjske predizborne kampanje za parlamentarne izbore, pripremajući teren za promjenu vlasti. No, dok je on tada govorio o inflaciji i drugim zlima koja će nas uskoro obuzeti, oporba na čelu sa SDP-om bulaznila je o dijaspori, vjeronauku, desnici i ljevici, o fantomskim porezima umjesto o konkretnim problemima. I ako tada nikoga nije bilo briga za Mesićevu ocjenu stanja (ili sranja) u kojem se nalazi hrvatsko gospodarstvo, čak ni u trenutku kad je Hrvatska bila spremna za promjenu vlasti, zašto bi se danas netko uopće osvrtao na to?

Danas taj isti (i ponovno) oporbeni SDP više računa vodi o Bleiburgu i Teznom. Njegov šef Zoran Milanović o inflaciji uglavnom šuti, a kad progovori, onda kaže da stanje uopće "nije dramatično". Za razliku od Mesića koji kaže: "Da nije tragično, bilo bi smiješno. Ali je tragično".

Jednodnevna zabava za medije

Tragično ili ne, ostaje činjenica da Mesićev govor sada doista neće služiti ničemu osim jednodnevnoj zabavi za medije i razglabanju o tome koliko je puta predsjednik napao premijera, koliko puta je ovaj uzvratio, a koliko puta su se pomirili. Možda će se ovaj Mesićev istup protumačiti katastrofičnim i žestokim, ali on je zapravo bio - beskoristan. Možda čak i zajebantski, s obzirom na neobavezni zaključak o "prekritičnosti jednog starca".

Beskoristan je bio na nekoliko razina. U prvom redu, davno su prošla vremena kad su se Mesićevi istupi iščekivali s nestrpljenjem i nadom da će nešto promijeniti. Odavno nisu i tko zna hoće li uopće. Drugo, Mesićevo nabrajanje činjenica i općih mjesta, postavljanje pitanja na koje nema odgovora, doista ne služi ničemu. To su teze koje građani mogu čuti na svakom uglu, s time da čak i oni znaju tko je za sve to odgovoran. Ne politika, kako to kaže Mesić, već puno konkretnije - vladajuća politika. Od ovog katastrofičnog nabrajanja činjenica može im samo biti mučno, može ih dotući depresija i beznađe. Oni bi željeli već jednom čuti konkretne odgovore. Primjerice, zašto se Ina prodaje, u čiju korist i za čiji račun? Ako ni šef države na to ne zna (ili ne želi) odgovoriti, onda sve ovo zaista nema smisla.

Samo tipičan Mesićev govor

Beskoristan je Mesićev govor i zato što je Vlada na isteku prve godine drugog mandata - uz kupljene koalicijske partnere i eutanaziranu opoziciju - praktički nedodirljiva. Ovaj kritički govor šefa države može nezadovoljnim građanima poslužiti kao ispušni ventil za nagomilane frustracije, ali ništa više od toga. Izbora nema i dugo ih još neće biti. Između ostalog i zato što ih nema tko izazvati. Hrvatska tone sve dublje, zadužuje se, troškovi života zajedno s inflacijom raste, proizvodnja pada, a njezinim građanima - na čelu s premijerom - ne preostaje ništa drugo nego držati palčeve. U nadi da će potonuli brod netko izvući na površinu.

Nije stvar u tome da Mesić nije u pravu. Rekao je sve što je trebalo reći. Ali nije otkrio ništa novo, nije dao rješenja, nije upro prstom u krivca, pa čak nije dao ni vjetar u leđa opoziciji. Na kraju, nije uzdrmao Sanaderovu Vladu, bez obzira na to koliko će se sada razglabati o napetim odnosima Pantovčaka i Banskih dvora, o premijerovoj povrijeđenoj taštini i tko zna čemu još. Ukratko, bio je to tipičan Mesićev govor. Napeto iščekujemo sljedeći.

Foto: Index