JANKO Drašković jedna je od ključnih, ali često podcijenjenih figura hrvatskog narodnog preporoda. Bio je aristokrat, političar, pisac i ideolog, čovjek koji je među prvima jasno formulirao politički i kulturni program modernog hrvatskog nacionalnog pokreta, u vrijeme kada takve ideje još nisu imale masovnu potporu.

Rođen je 20. listopada 1770. u Zagrebu, u uglednoj plemićkoj obitelji Drašković. Školovao se u Beču, gdje je stekao široko obrazovanje i upoznao ideje prosvjetiteljstva, ali i rastuće nacionalne pokrete unutar Habsburške Monarhije. Iako je veći dio mladosti proveo izvan Hrvatske, upravo će se u zrelijoj dobi snažno okrenuti hrvatskim pitanjima.

Disertacija - prvi program hrvatskog preporoda

Prijelomni trenutak u njegovu djelovanju bila je 1832. godina, kada je objavio znamenitu Disertaciju ili razgovor, politički spis napisan na štokavskom narječju. Taj je tekst prvi sustavni program hrvatskog narodnog preporoda.

U njemu Drašković zagovara uvođenje narodnog jezika u javni život, političko ujedinjenje hrvatskih zemalja - Hrvatske, Slavonije i Dalmacije - te veću autonomiju unutar Monarhije. Posebno je važno da u Disertaciji jasno ističe potrebu kulturnog i političkog buđenja naroda, a ne samo plemstva.

Za razliku od mlađih iliraca, Drašković nije bio revolucionar u modernom smislu. Njegov pristup bio je umjeren, aristokratski i institucionalan. Smatrao je da se hrvatski interesi mogu ostvariti reformama, obrazovanjem i razvojem nacionalne svijesti, a ne naglim sukobima s Bečom ili Peštom. Upravo zbog toga često je djelovao kao most između starog plemstva i nove, građanske generacije preporoditelja.

Utjecaj i nasljeđe

Iako sam nije bio pjesnik ni jezični reformator poput Ljudevita Gaja, njegov je utjecaj na ilirski pokret bio presudan. Podržavao je mlade preporoditelje, sudjelovao u osnivanju kulturnih i političkih inicijativa te im davao ideološki okvir i legitimitet. Njegov autoritet grofa i iskusnog političara davao je težinu idejama koje su u početku mnogima djelovale utopijski.

Janko Drašković umro je 14. siječnja 1856. u Radgoni. Iako danas nije među najspominjanijim imenima hrvatske povijesti, njegova Disertacija i političko djelovanje ostaju temeljni dokumenti hrvatskog preporoda. Bio je čovjek koji je prvi jasno rekao da Hrvati trebaju svoj jezik, svoju politiku i svijest o vlastitom identitetu - i to u vrijeme kada takve misli još nisu bile nimalo sigurne ni popularne.