KAD VEĆ spominjemo demagogiju... Upitajmo što je gore? Kad građani poručuju da bi državni dužnosnici trebali smanjiti svoja primanja i odreći se privilegija kako bi se solidarizirali s onima koji ih financiraju? Ili kad državni dužnosnici te iste građane koji su im povjerili funkcije uvjeravaju da se oni zapravo žrtvuju za opće dobro, te stoga moraju uživati određene privilegije? Ili grubo rečeno, imaju li političari pravo pozivati narod na stezanje remena, dok istodobno sebi povećavaju plaće i grebu se za povlastice?

Jedna stvar je sigurna: kad krene nabacivanje demagogijom, nema onoga tko može nadmašiti domaće političare. Svakodnevna jadikovka plasirana ovih dana iz Banskih dvora toliko je nebulozna da se zapravo savršeno uklapa u sliku koju ljudi imaju o političarima. Kaže jedan Vladin dužnosnik koji je toliko uvjeren u ispravnost onoga što govori da je želio ostati anoniman: "Radije bih radio za manju plaću nego što radim ovdje za 16 tisuća kuna, ali prihvatio sam ovaj posao da bih probao nešto novo". I to nije sve: "Ako vam je radni dan 14 ili 16 sati i ako sam dostupan u devet sati ujutro i u ponoć, onda mojih 16 tisuća kuna nije puno".
Dakle, "name of the game" glasi: žrtvovanje za opće dobro. Ključne riječi: Žrtvovanje. Opće. Dobro. Slijedom toga, demagoški bi bilo - kaže taj koji se "žrtvuje" za 16 tisuća kuna - optuživati državne dužnosnike i političare da su povlaštena kasta i kritizirati ih da u kriznim vremenima sami sebi podižu plaće i zadržavaju privilegije. Oni bi ih čak željeli smanjiti, ali nažalost ne mogu. S druge strane, ne smatraju nimalo demagoškim apele građanima da u ovim kriznim vremenima "stegne remen".

Politički stampedo

Ovaj anonimac koji za 16 tisuća kuna prosipa ovakve mudrosti, zaslužio je svaku lipu. Ciničnim pravdanjem viših plaća državnih dužnosnika samo je pojačao gađenje koje obični ljudi već dulje vrijeme osjećaju prema političarima (kojima od milja tepaju da su "banda lopovska"). Onima koji se žrtvuju za opće dobro tako što se trgaju za državne fotelje.

Da je angažman u državnoj službi toliko ozloglašen, teško da bi svake izborne godine u političkim strankama krenuo stampedo za fotelje u Saboru, Vladi i državnim službama u usporedbi s kojim utrka bikova u Pamploni izgleda kao nedjeljni korzo. Dobronamjerni laik mogao bi pomisliti da u partijama postoje stotine ljudi sklonih žrtvovanju 16-sati dnevno za "crkavicu" od 16-ak tisuća kuna. Da svi oni u potrazi za ispunjenjem općeg dobra odbijaju fenomenalne poslove u privatnom sektoru, gdje se radi u dlaku osam sati dnevno, uz sve slobodne vikende, jednomjesečne godišnje odmore, produljene praznike, sindikalna prava, slobodu na radnom mjestu, službene automobile i mobitele, te apsolutno nikakav pritisak od uprave i vlasnika.

Iz objašnjenja koja se redovito serviraju javnosti, moglo bi se zaključiti da su svi ti grebatori koji mole, ucjenjuju i potkupljuju čelnike stranaka da ih uvale u bilo koju fotelju, zapravo željni muke i tlake, jer - kako kaže onaj iz Vlade - "žele probati nešto novo". Ponekad sve to podupiru tužbalicama u kojima ostavljaju dojam kako su u državnim foteljama osvanuli protiv svoje volje. Pritom čak i nisu daleko od istine: osvanuli su voljom birača.

Sve za opće dobro

I doista, neupućenima bi se moglo učiniti da je posao državnog dužnosnika zaista mukotrpan. Primanja su im tako ograničena da mnogi od njih do kraja mandata podebljavaju svoje imovinske kartice, kupuju skupocjene stanove, grade raskošne vikendice, osvježavaju vozni park, ljetuju na skupim jahtama, lažiraju podatke o prihodima, zapošljavaju rodbinu i prijatelje, primaju mito, nose dizajnersku odjeću... I to ne svi, samo oni koji najviše kukaju.

Zanimljiv je i profil ljudi koji ulaze u politiku da bi se tobože žrtvovali za opće dobro. U dobroj mjeri radi se o onima koji ne mogu naći posao, pa svoje ambicije ostvaruju preko politike. Ima tu neobrazovanih zgubidana, izgubljenih slučajeva, lijenčina koji bježe od privatnog sektora i uhljebljuju se u politici, onih koji grintaju da ih od sjedenja u Saboru "bole prepone", onih koji se pune četiri godine ni jednom ne jave za riječ ili onih koji se grebu za mjesta u Nadzornim odborima.

Slast, a ne tlaka

Ima, naravno, i onih koji su toliko odani zajedničkom interesu da proračunskim novcem opremaju stanove, ispunjavaju dječačke snove o tome da se u selo dovezu crnim Mercedesom (Audijem, BMW-om...), onih koji žele besplatni prijevoz avionom i vlakom, ali svejedno ubiru desetine tisuća kuna na ime putnih troškova. Za javnu stvar obično rade oni koji se najprije pobrinu za sebe i svoje, a tek onda one kojima služe.

I još jedna stvar savršeno oslikava nakaradni sustav. U državnim službama najmanje su plaćeni oni koji najviše rade. Pitajte visokoobrazovane službenike po ministarstvima. Dva fakulteta+magisterij+tri strana jezika= pet tisuća kuna. Njihovi šefovi puno su pametniji: oni kupuju diplome.

I na kraju, zaokružimo ovu fantazmagoriju jednim naivnim pitanjem: ako je istina da je posao državnog dužnosnika toliko mukotrpan, naporan, potplaćen i podcijenjen kao što nam tumače, zbog čega se onda u narodu kaže "vlast je slast", a ne, recimo, tlaka? Zar samo zbog rime?

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Index