Foto: 123rf

WILLIAM LEITH piše o trenutku kad se posljednji put oprostio od oca

Desetak sekundi prije očeve smrti predosjećam da će mu ovaj udah biti posljednji. Naravno, i prije sam imao takve predosjećaje. On izdahne, ja čekam i slušam kad će ponovo udahnuti. Svaki put mislim da neće, ali udahne. Sve je teže, ali udiše.

To je dobar znak, disanje. Onda dolazi užasni dio, kad ugljikov dioksid izlazi. Onda je praznina, nakon koje slijedi još jedan uspon, pokušaj osvajanja vrhunca.

Bodrim ga.

Hajde, možeš ti to! 86 mu je godina.

U bolničkom smo odjelu, osam kreveta, osam veoma starih muškaraca. Trebao bih otići za 25 minuta, ali mislim da mi otac neće biti živ za 25 minuta. Želim biti s njim kad umre. Ali ne želim biti s njim kad umre. Ali želim. Mozak mi je zbunjen. Ulazim u stanje šoka.

Nikad nismo baš bili bliski. Ovih zadnjih par dana smo bili bliskiji nego što smo bili godinama, možda desetljećima. Od 1979. godine, u Montrealu. Nisam ga puno vidio otad, ali nas dvojica nismo nikad puno ni razgovarali.

Prestao je govoriti prije 3 dana. Tad je krenulo signaliziranje rukom - ja bih pričao, on bi pomaknuo ruku kao odgovor. Sad samo pričam. Prilično sam siguran da me čuje te da mu je to bitno. Dosta egocentrično, znam.

Stvari su mogle biti drugačije...

Ovih zadnjih par dana mislim kako su stvari mogle biti drugačije. Ja sam mogao biti drugačiji, mogli smo biti bliskiji. Zašto zadnji put kad smo se sreli nismo otišli na kavu? Mora da je imao svoje razloge. Rekao je da ima plan, da se mora držati plana.

Pa, u redu.

Nema više mnogo prilika, tad sam mislio. Nema prilika za čavrljanje. Otac i sin, čavrljaju. Ali nije se dogodilo. I sad smo tu. Ja pričam, ali ne znam što bih rekao. On samo može disati, ne može ništa reći.

Nikad nismo bili bliski. Moj je otac uvijek živio u inozemstvu. Imalo je to smisla - bio je gostujući profesor ovdje i ondje, u Njemačkoj ili Nizozemskoj, i radio za Unesco u Ženevi. I tako je putovao, u Afriku, na Bliski istok, često u diktature ili komunističke zemlje.

Bio mi je drag.

Preselio se natrag u Englesku nakon što sam otišao od kuće. Jednog dana sam ga našao u njegovoj radnoj sobi kako pregledava rječnike - nizozemske, njemačke, švedske - i bilježi. Pratio je riječi kroz jezike. Njegov hobi, rekao je. Bio je to i moj hobi - kao student znao sam se napušiti i satima čitati rječnike. Nakon toga počeli smo si kupovati knjige o lingvistici.

Kad se stvari krenu događati jedna za drugom
Nedugo nakon što sam mu kupio zadnju knjigu, sve se počelo brzo događati. Porezotina na nozi, pad, nekoliko dana u bolnici, terapija antibioticima. Trebao je ostati samo preko noći. Onda dvije.

Sad jedva diše.

Hajde, hajde!

Moja majka i brat su već otišli. Nas dvojica razgovaramo - to jest, ja pričam - o različitim stvarima. Jezicima, njegovoj selidbi u Utrecht, kako me nadahnuo, koliko ga volim…

Postoji barijera između moje izvedbe i mojih osjećaja. Oni su s druge strane barijere.

Uvijek je bio tolerantan. Znao sam biti pijan ili napušen, nikad mu nije smetalo.

U bolnici je dogovor bio da ga pitam hoće li morfija, i ako je htio, dodirnuo bi prsa. Imali smo sistem. Otišao bih po medicinsku sestru, ona bi riješila papirologiju, on bi dobio injekciju morfija. Malo bi bio pospan pa živnuo.

Ovaj put nije toliko živnuo. Tad sam dobio predosjećaj.

Nešto me tjera iz sobe

Imam čudan poriv da odem. Zaustavim se uz kut kreveta. Kažem si da idem po medicinsku sestru, po doktora, po bilo što.

Počinje izdisaj. Okrećem se i gledam ga. Ne bježim, stojim kraj njega. Znam da nema šanse da ponovi taj napor udisanja. Može biti da je još živ, ali ne diše.

Odlazim po medicinsku sestru. Nisam sposoban reći joj što se dogodilo pa kažem da mi je žao što je smetam, ali da mislim da mi ocu nije dobro.
Provjerit će. Čekam u hodniku, izvan odjela. Medicinska sestra koju nikad nisam vidio ide prema meni. Oprezno mi kaže da mi je otac umro.

Kažem: ''Da, da.  Mislim da ste u pravu''.

Sad želim otići provjeriti. Bilo je to previše iznenadno, živ je bio prije pet minuta. Što ako nije mrtav? Znaju li to medicinske sestre zasigurno?
Navukli su zastore oko kreveta.

Pitam: ''Bi li vam smetalo da ja samo… '' Ne kažem riječ 'provjerim'.

Sestra kaže da je u redu.

Otac izgleda u redu. Oči su mu zatvorene.

Kažem: ''Pa. Pričao sam sa sestrama. One misle da…
Ali još ću pričati s tobom. Neko vrijeme''.

Na trenutak je sve u redu, nema potrebe za žurbom.

Otac i sin. Čavrljaju.