ENERGETSKA slika Hrvatske nije onakva kakvom se na prvi pogled čini. Iako i vlada i mediji neprekidno ističu napredak u izgradnji održivih izvora energije - solarnih i vjetroelektrana, potiču ugradnju dizalica topline u domove i navode sve veći broj električnih automobila kao simbol napretka - glavni energent u Hrvatskoj su drvo za ogrjev i biomasa. Crpljenje nafte i plina iz domaćih izvora prestat će za desetak godina, dok priča o električnim automobilima ima velike manjkavosti.

Dalibor Mikulić, energetski konzultant s dugim međunarodnim iskustvom, objašnjava za Index stvarno stanje hrvatske energetike.

"Hrvatska energetska budućnost je održiva energija, ali i nuklearke", uvodno naglašava Mikulić i otvoreno potvrđuje: "Za desetak godina će se iscrpiti hrvatske zalihe nafte i plina pa do tada moramo naći rješenja kako te energente zamijeniti drugim, prije svega obnovljivim izvorima, te postati energetski neovisni."

Mikulić tridesetogodišnju profesionalnu karijeru gradio je u domaćem i međunarodnom energetskom i infrastrukturnom sektoru. U poslovnom okruženju je nakon studija na zagrebačkom Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu prošao put od pripravnika pa sve do člana i predsjednika uprave. Usavršavao se i na norveškom Geotehničkom institutu u Oslu, gdje je učio od istaknutih svjetskih stručnjaka, a dodatno menadžersko školovanje odradio je u Institutu za razvoj poslovnog upravljanja – IMD, iz švicarske Lausanne. Tijekom karijere bio je, uz ostalo, član uprave Geofizike, a u američkoj tvrtki INOVA Geophisycal bio je osam godina direktor za Europu i Sjevernu Afriku. Nakon INOVA-e radio je kao savjetnik za poljsku tvrtku Geopartner, koja je željela više sudjelovati na tržištu jugoistoka Europe. Zato smo s njim razgovarali o energetskoj situaciji u svijetu i Hrvatskoj.

Mikulića smo prvo upitali o posljedicama dvogodišnjeg rusko-ukrajinskog rata.

"Prije tog rata Rusija je osiguravala 24.4 posto bruto raspoložive energije Europske unije pa je Rusija mogla koristiti ovu situaciju za svoje interese. Nasreću, čelnicima EU od početka ruske agresije na Ukrajinu bilo je jasno da će energija biti ključno pitanje kojim se treba odmah pozabaviti. Naravno da je Rusija koristila prihode od energije za financiranje svojih ratnih troškova, ali je njihov napad pokazao i da se više ne mogu smatrati pouzdanim trgovinskim partnerom", rekao nam je Dalibor Mikulić.

Prema posljednjim podacima, EU je značajno smanjila korištenje ruskog plina?

Uz sankcije na snazi i rad na diverzifikaciji opskrbe energijom koji je u tijeku, udio energije uvezene iz Rusije počeo je opadati, u nekim slučajevima naglo, poput prirodnog plina. Europski uvoz tog energenta iz Rusije pao je s više od 150 milijardi kubičnih metara u 2021. na manje od 43 milijarde. To je uglavnom kompenzirano sve većim udjelom ostalih dobavljača. Uvoz iz SAD-a porastao je s 18.9 milijardi kubičnih metara u 2021. na 56.2 u 2023., a iz Norveške sa 79.5 milijardi u 2021. na 87.7 milijardi u 2023.

Važnu ulogu odigrali su LNG terminali, među kojima je i onaj na Krku?

Velik pad isporuke plina iz Rusije dogodio se naglo pa se EU morala okrenuti drugim dobavljačima, ali i dobavi putem LNG terminala, kako stacioniranih tako i plutajućih. Malo je ipak vjerojatno da će rastući europski uvoz LNG-a biti podmiren dugoročnim ugovorima budući da kraći ugovori trenutno više odgovaraju ciljevima energetske tranzicije EU. Također, europske potrebe bolje ispunjavaju specijalizirane naftno-plinske ili trgovačke tvrtke koje su dobro pozicionirane i mogu osigurati potrebne fleksibilne količine, uključujući kratkoročnu opskrbu.

Europske vlade i plinske distributerske tvrtke brzo su razvile nove LNG kapacitete, ali tek trebaju značajno prijeći na dugoročne LNG ugovore kako bi osigurale opskrbu. Europski uvoz LNG-a povećat će se sa 111 milijardi kubičnih metara iz 2021. na 186 milijardi do 2030., dok bi Europa trebala razviti 100 milijardi kubičnih metara dodatnih kapaciteta do 2025.

Gdje je u svemu tome Hrvatska - nestašica nije bilo, cijene su "zaključane", bilo je i "plina za cent"?

Što se Hrvatske tiče, naša energetska bilanca je još uvijek negativna jer sva tri ključna energenta - naftu, plin i električnu energiju - uvozimo, ali nam ni jedan dobavni pravac nije bio ugrožen. Hrvatska svoj prirodni plin proizvodi na 17 polja u Panonskoj nizini i 11 polja na tri eksploatacijska područja na Jadranu, čime je u 2022. podmireno 29.6 posto domaćih potreba za prirodnim plinom. Hrvatska godišnje proizvodi 745.0 milijuna kubika plina, uvozi 3021.5 kubika te izvozi 1062 kubika. Ukupna potrošnja je 2529.7 kubika. Kapacitet LNG terminala je 2.9 milijardi i planira se povećati na 6.1 milijardu.

Što je s dobavom nafte? Hrvatska više ne kupuje rusku naftu, a svjedoci smo otežanog prolaska tankera kroz Suez zbog napada jemenskih Huta. Čini se daleko, ali to može snažno utjecati na europsku i hrvatsku energetiku?

Taj mediteransko-bliskoistočni prostor je stalno u prikrivenom ili otvorenom sukobu. Htio bih naglasiti da su hrvatske tvrtke INA, Geofizika i Crosco od 1998. do 2004. sudjelovale na istraživanju naftno-plinskih ležišta Hayan bloka u Siriji. To je rezultiralo značajnim otkrićima i nalazištima koja su privedena proizvodnji, ali su nam na kraju, nažalost, izmakli iz ruku. Slično se dogodilo i u Libiji, čemu sam svjedočio, tako da hrvatske tvrtke i ministarstva moraju računati na ovakve događaje i svakako ih predviđati u budućim poslovnim i političkim planovima. Dobava sirove nafte u Hrvatsku u ovom razdoblju nije došla u pitanje. U Hrvatskoj se na 38 polja proizvodi 586.2 tisuće tona, uvozimo 1972.2 tisuće tona, izvozimo 202.4 tisuće tona, a ukupna prerada je 2253.3 tisuće tona. To su količine koje država, odnosno INA, može relativno lagano pronaći na tržištu neovisno o krizama koje utječu na prolaz kroz Suez ili Hormuški tjesnac.

Ipak, naftne rezerve nam nisu kao da smo Katar?

Hrvatske rezerve nafte i kondenzata se već godinama smanjuju zbog starosti proizvodnih polja, ali i manjih ulaganja u istraživanje novih nalazišta. Tako su potvrđene i moguće rezerve u 2018. bile 9206.6 tisuća kubičnih metara, a u 2022. 5916.8 tisuća kubičnih metara. Ako je godišnja proizvodnja sirove nafte 586.2 tisuće kubika, naša postojeća naftna polja će se iscrpiti za desetak godina.

Dakle, Hrvatska bi mogla ostati bez nafte iz vlastitih crpilišta. Kako dalje?

Podrazumijeva se da u sljedećih desetak godina moramo naći rješenja kako potpuno zamijeniti naftu i plin kao energente drugim, prije svega obnovljivim izvorima, te postati energetski neovisni. Ali i vodeći posebno računa o sigurnosnim aspektima naših ulaganja te mogućih energetskih dobavnih pravaca.

Sve to pokazuje koliko može biti opasna velika ovisnost o uvozu energenata. Naime, već se godinama uglavnom povećava ovisnost Hrvatske o uvozu nafte, naftnih derivata i plina, a uvozimo i dosta električne energije.

Kako povećati energetsku neovisnost Hrvatske, a da to bude isplativo, odnosno da cijene vlastitih energenata budu konkurentne uvoznima?

Ovdje je najbolje početi s brojkama iz naše energetske bilance prema EUROSTAT metodologiji. Navodi se da je naša ukupna potrošnja energije 356 petadžula (PJ), a domaća primarna proizvodnja 155 PJ. Uvozimo 370 PJ, a izvozimo 154 PJ. Trenutno se iz obnovljivih izvora energije koristi 101 PJ, što je u odnosu na ukupnu potrošnju samo 28 posto. U postocima, 43 posto čini energija ogrjevnog drveta i biomase, 17 posto prirodni plin, 16.4 posto sirova nafta, 12.7 posto vodne snage, 9.7 posto ostali obnovljivi izvori energije, dok 1.2 posto pripada neobnovljivom otpadu. Cilj da svu energiju dobivamo iz obnovljivih izvora energije može se postići instaliranjem dodatnih kapaciteta, i to vjetroenergetskih, solarnih, hidroelektrana, geotermalnih i bioenergetskih postrojenja, a dodao bih i najnovijih malih nuklearnih SMR elektrana.

Što je s plinom iz Jadrana gdje su vršena velika istraživanja podmorja prije desetak godina?

Procijenjene rezerve plina su 15.592 kubična metra, to je također desetak godina. Panon je relativno dobro istražen i iscrpljen, a Dinaridi neperspektivni. Imali smo neuspjeli pokušaj istraživanja nafte i plina u Jadranu, koji je, bez javnog međunarodnog natječaja, kao "znanstveni projekt" dodijeljen norveškoj tvrtki Spectrum. Dno i podmorje Jadrana je snimljeno s geografsko-geofizičko-geološkog stajališta, ali je Spectrum imao pravo prodaje tih podataka idućih pet godina. I ovdje treba obratiti pažnju na sigurnosni značaj ovog postupka te biti svjestan da su osjetljivi i strateški podaci Republike Hrvatske možda završili u neželjenim rukama.

Smatrate li da INA, posebno nakon privatizacije, dovoljno ulaže u tzv. upstream - istraživanje i proizvodnju nafte i plina?

Prema INA-inim izvješćima, njihova ukupna proizvodnja ugljikovodika - sirove nafte, prirodnog plina i kondenzata - sustavno pada. U 2017. su proizvodili 37.6 milijuna barela ekvivalenta nafte na dan, što je do 2023. smanjeno na 24.4.

Za prošlu godinu INA navodi: "Pad proizvodnje iznosi šest posto zbog očekivanog prirodnog pada, izlaska iz koncesije u Angoli i remonta na postrojenjima za obradu plina. Proizvodnja u Hrvatskoj je niža kao rezultat nižeg doprinosa projekata, povećanog zavodnjavanja i aktivnosti održavanja. Međunarodna proizvodnja je niža kao rezultat prodaje koncesije u Angoli." Svjesni smo da se INA od međunarodno priznate tvrtke svela na najbolju domaću naftno-plinsku kompaniju koja nema ambicija ponovo se vratiti na međunarodnu scenu. Davno je INA-in plinski biznis proglašen neperspektivnim, a svi sudski postupci, arbitraže, kao i sirijske koncesije, izgubljeni su. Treba očekivati da se lagano ugasi proizvodnja nafte i plina, a da INA ulaže u obnovljive izvore s naglaskom na geotermalne jer je tu daleko najstručnija. Od Agencije za ugljikovodike dobili su dozvolu za istraživanje geotermalnih voda za dva bloka - Leščan i Međimurje 5.

Vlada se hvali kako je ograničavala poskupljenje cijena plina, benzina i struje zbog ukrajinskog rata. Ali poznato je kako je to izrodilo i jednu od najvećih afera, jeftinu rasprodaju skupo plaćenih energenata.

Hrvatska je građanima i gospodarstvu osigurala subvencionirane cijene plina i električne energije. Međutim, primjena Uredbe o otklanjanju poremećaja na domaćem tržištu energije i neodgovorno, pa i protuzakonito poslovanje regulatora tržišta energije nije pravedno iskorišteno, kako prema igračima na tržištu tako i prema građanima i poreznim obveznicima.

Posljednjih godina se sve više pažnje osim gradnji vjetro i sunčevih elektrana posvećuje i korištenju geotermalne energije, a najavljuju se dosta velika ulaganja u te izvore. Bili ste član uprave Geofizike, kakvo je vaše mišljenje o postojećim procjenama geotermalnog kapaciteta i planovima za njegovo korištenje? Spašava li nas "otkrivanje tople vode"?

Pozdravljam sve napore koje Agencija za ugljikovodike čini kako bi što prije i što učinkovitije stavila geotermalni potencijal u funkciju energetske neovisnosti. Prema Strategiji energetskog razvoja Hrvatske do 2030. s pogledom na 2050., predviđaju se kapaciteti geotermalne energije od 56.5-67.6 megavata električne energije i 456 megavata toplinske energije na poznatim lokacijama i 100 megavata uz istraživanje novih lokacija. Ukupna instalirana snaga geotermalnih izvora u Hrvatskoj s 18 lokacija je 59.6 MWt ako se uzme u obzir samo grijanje prostora, odnosno 84.7 MWt ako se uzme u obzir i geotermalna energija za grijanje kupališta i jedna elektrana Ciglena, za proizvodnju električne energije od 10 MWt.

U istražnoj fazi je devet projekata od Babine Grede 1 i 2 do Merhatovca. Potencijalnih proizvodnih polja geotermalnih voda upotrebljivih u energetske svrhe, nastalih na iskorištenim proizvodnim poljima ugljikovodika nakon prestanka njihove proizvodnje, ima još 35, što je 49 lokacija s potencijalom geotermalnih izvora. S obzirom na to da se bez dodatnih istražnih radova, uključujući i najmanje jednu istražnu bušotinu na svakoj potencijalnoj lokaciji, teško može dobiti očekivanih 1000-1500 MWt, smatram da se iz geotermalnih izvora može sigurno dobiti dodatnih 440 MWt, a ostalo ovisi o ulaganjima i mogućim otkrićima. Vidljivo je da su se otvorili novi geotermalni potencijali te da po ovom pitanju Strategiju energetskog razvoja RH treba revidirati i dopuniti.

Na koji način je treba dopuniti, spomenuli ste male nuklearne elektrane, što će izazvati otpor u dijelu javnosti koja atomsku energiju ne smatra zelenom?

Strategija je predstavljena prije ruske agresije na Ukrajinu. Isto tako, male nuklearne elektrane i naknadno utvrđen veći geotermalni potencijal nisu ni mogli biti uključeni iako bi trebali imati značajno mjesto u novoj strategiji. Već sam u svojim objavama u 2022. na LinkedInu pokušao dovesti u javni prostor najnovija saznanja o tehnologijama malih nuklearnih elektrana - SMR. Mali modularni reaktori, SMR, napredni su nuklearni reaktori koji imaju kapacitet snage do 300 megavata po jedinici, što je otprilike jedna trećina proizvodnog kapaciteta tradicionalnih reaktora za nuklearnu energiju. Mala nuklearna elektrana automatski se gasi i hladi u slučaju nestanka struje, a svaki modul može proizvoditi oko 77 megavata električne energije, dovoljno za napajanje 60.000 domova.

Kakvo je stajalište EU prema malim nuklearkama?

I Europska komisija prepoznaje potencijalni doprinos malih modularnih reaktora postizanju energetskih i klimatskih ciljeva, na zemljama EU je da same odrede svoju energetsku kombinaciju, a mali modularni reaktori su jedna od pogodnih tehnologija.

U veljači 2024. europska povjerenica za energiju Kadri Simson pokrenula je Industrijski savez EU za male modularne reaktore koji okuplja tehnološke i energetske tvrtke kako bi što bolje iskoristile sigurne nove nuklearne tehnologije. One mogu doprinijeti našem putu dekarbonizacije kako bismo nadopunili obnovljive izvore i osigurali proizvodnju temeljne energije za "duboku" elektrifikaciju, pouzdan izvor topline za industrije i urbane četvrti, kao i za proizvodnju vodika s niskom razinom ugljika. Hrvatska se aktivno treba priključiti tom savezu koji može osigurati postavljanje prvih reaktora do sljedećeg desetljeća u zemljama koje to odluče, uz puno poštivanje najviših standarda nuklearne sigurnosti i održivosti okoliša. Građani bi o malim nuklearnim elektranama na teritoriju Hrvatske morali moći odlučiti na referendumu.

U Hrvatskoj imamo 39.777 registriranih vozila na hibridni pogon, a ukupan broj potpuno električnih vozila je svega 7032, što je ispod europskog prosjeka. Jesu li u smislu energetske tranzicije to loši pokazatelji i što bi se na tom području trebalo učiniti kako bi se smanjio broj vozila na fosilna goriva?

Tranzicija hrvatskog voznog parka na električne automobile je spora i tu kaskamo za Europom. Pri tome se nužno otvaraju dva pitanja na koja nedovoljno obraćamo pažnju. Jedan su poticaji koji su svugdje u Europi redovni, za razliku od Hrvatske. Drugi problem je neravnomjerna distribucija infrastrukture za punjenje. Tako je u 2023. više od polovice ukupne europske infrastrukture za punjenje bilo koncentrirano u samo tri zemlje: Nizozemskoj, Njemačkoj i Francuskoj. Istodobno, Hrvatska ima oko 700 javnih punionica za električna vozila, od kojih svaka ima tek nekoliko konektora za punjenje dok, primjerice, Nizozemska sa 75.000 punionica ima daleko najveći broj punionica za električne automobile.

Koliko su punionice ravnomjerno raspoređene?

Problem u Hrvatskoj je i prostorna disperzija punionica. Najznačajniji broj punionica nalazi se u Zagrebu i okolici, što je u skladu s najvećim brojem električnih vozila, ali nije dobro zbog značaja prometne infrastrukture za turizam, primjerice. Drugi nedostatak je mali broj stanica s punjenjem velike snage za električna vozila koja olakšavaju putovanja na velike udaljenosti diljem Europe. Stanice 150-350 kW snage punjenja su stanice koje nedostaju na hrvatskom tržištu. One nadmašuju maksimalnu snagu punjenja bilo kojeg automobila dostupnog na tržištu, što znači da se i najsnažniji auti napune za 10-15 minuta. Trenutačno je na većini hrvatskih stanica potrebno pet i više sati za punjenje čak i prosječnog električnog vozila. Što više reći o tome? Nije dobro.