Foto: Index

CHRIS SMITH, poznatiji kao Goli znanstvenik, jedan od najpoznatijih popularizatora znanosti u svijetu, ovih je dana u posjetu Hrvatskoj.

Smith je virolog, radi na prestižnom Sveučilištu u Cambridgeu, a također je i gostujući profesor na Murdoch sveučilištu u Perthu, u Australiji.

Program Naked Scientist utemeljio je 2001. godine za BBC-jev radio, ali i druge mreže. Sa sličnim programom nastupa svakoga petka na australskom programu ABC Radio National Breakfast u kojem predstavlja najvažnije novosti iz znanosti. Također redovno nastupa na južnoafričkoj postaji TalkRadio 702. Utemeljio je i radio na prvih sto epizoda podcasta prestižnog znanstvenog časopisa Nature 2005., a također je surađivao i s drugim znanstvenim časopisima kao što je primjerice Chemistry World. Autor je više znanstvenopopularnih knjiga, među kojima je prva dobila naziv Naked Science. Dobitnik je brojnih nagrada za popularizaciju znanosti.

Njegovi podcasti do danas su poslušani više od 65 milijuna puta.

U Hrvatsku je došao zahvaljujući združenim naporima australskog i britanskog veleposlanstva, Instituta Ruđer Bošković, PMF-a i posebno australske astrofizičarke Jacinte Delhaize koja u Zagrebu, u timu naše Vernese Smolčić, radi na postdoktoratu.

Smith je jučer posjetio MIOC, čiji su ga učenici oduševili, a danas će u 18:30 h u zgradi Kemijskog odsjeka PMF-a, na Horvatovcu 102a, održati javno predstavljanje za djecu i odrasle, na kojem će, kako sam kaže, biti i dizanja stvari u zrak.

Sudionici njegova predstavljanja na Ruđeru danas su istaknuli kako je komunikacija znanosti posebno važna u suvremenom svijetu, u kojem se tehnologije toliko brzo razvijaju da će djeca koja su danas u školama raditi na poslovima i zanimanjima koja danas još ne postoje, koja će tek biti izmišljena, u vremenu u kojem u jednom desetljeću broj stanovnika naraste za nekoliko milijardi, u kojem smo suočeni s velikim izazovima kao što su klimatske promjene, migracije i sl.

Evo što je nakon predstavljanja Goli znanstvenik rekao za Index.

Rekli ste da je znanstveno obrazovanje važno, ali i komunikacija znanstvenika s javnošću. Živimo u dobu alternativnih činjenica, ljudi uz internet imaju pristup svakakvim informacijama, sve više i lažima koje se serviraju kao istine. Kako se u takvom svijetu suprotstaviti navali dezinformacija? Kao jedno od rješenja spominjali ste mogućnost da se ljude jednostavno preplavi kvalitetnim znanstvenim informacijama kao tsunamijem.

Moja teorija je da će informacije privući ljude, ako ih učinite zanimljivim i kvalitetnim. A kada jednom steknete reputaciju, ljudi će postati vaši ambasadori jer će svojim prijateljima, a oni potom drugim ljudima, reći da ste pouzdan izvor. Mi upravo provodimo jedno istraživanje u kojem nam publika govori što misli o našim programima. Jedno od pitanja u našoj anketi je: Koliko vjerujete našim sadržajima? Većina ljudi, više od 90% njih kažu 100%. Kada smo prije nekoliko godina drugačije postavili slično pitanje, kada smo ih pitali gdje bi među raznim medijima svrstali program Naked Scientist u smislu pouzdanosti i kvalitete sadržaja, plasirali su nas na drugo mjesto, odmah iza znanstvenih časopisa. Dakle, znamo da naša publika smatra da im predstavljamo vrlo kvalitetne izvore informacija. Ako to učinimo dostupnim svima i besplatnim, nadam se da će ljudi koji su najpodložniji alternativnim činjenicama, nešto siromašniji slojevi, lakše doći do točnih nego do netočnih činjenica. Nadam se da ćemo na taj način nadvladati smeće koje se plasira u javnosti, osobito na internetu.

Neke studije provedene u Hrvatskoj pokazuju da su ljudi koji nisu skloni cijepljenju, koji su naklonjeni antivakcinalističkoj propagandi, u biti pripadnici obrazovanijih slojeva društva, uglavnom mladi, skloni zdravlju, ali i alternativnim životnim stilovima i new ageu. Oni također imaju više vjere u vlastite sposobnosti, iako nemaju neko specifično obrazovanje o medicini, imunologiji ili virologiji. Pripadnici manje obrazovanih slojeva u biti više vjeruju autoritetu liječnika. Kako se postaviti prema tom problemu?

Jedna od stvari koje mi potičemo u našim programima jest predstavljanje znanstvene metode. Mi nastojimo ljude ohrabriti da razmišljaju kao znanstvenici, da formuliraju pitanja na način na koji to rade znanstvenici kada prilaze svojim istraživanjima. Na taj način oni ne gutaju samo gotove informacije, već vide kako mi formiramo pitanja u nastojanju da dođemo do točnih odgovora. Kada to dovoljno ljudi počne činiti, onda to i drugi počinju prihvaćati. Dakle, mi nastojimo potaknuti ljude da razmišljaju kritički, umjesto da samo vide naslov u novinama i misle: To mora biti istina. Mi želimo da ljudi postavljaju pitanje: Zašto je to tako? Škole su, povijesno gledajući, bile jako dobre u tome da djecu uče gomile činjenica, a ne da postavljaju pitanja zašto je nešto istina. Ja se osobno sam često nađem u situaciji da pitam djecu: Zašto mislite da je ovo činjenica? Ona me ponekad bijelo gledaju. No ja ih potom ohrabrujem da razmišljaju. To pokušavamo napraviti i u našim programima.

Jedan od problema koje imamo u Hrvatskoj upravo se sastoji u tome da nam djeca uče biflati činjenice napamet. Trenutno uz muke pokušavamo provesti reformu kurikuluma koji je vrlo star, u kojem se ne inzistira na razumijevanju velikih koncepata kao što su znanstvena metoda i teorija evolucije, već prije na nabrajanju imena vrsta, crnogoričnog drveća i sličnih stvari napamet. Nastojite li u svojim podcastima uvijek jednostavnim jezikom predstaviti znanstvenu metodu kako bi je široka publika mogla razumjeti?

U ranim danima shvatio sam da dio problema u predstavljanju znanosti leži u jezičnoj barijeri. Kada sam prvi put išao na sveučilište, održali su nam lažno predavanje za liječnike u kojem je korištena strašno komplicirana terminologija. To je bilo stvarno zastrašujućih sat vremena. Na kraju predavanja prikazali su slajd koji je poručio: Prevarili smo vas. Potom je ustao jedan tip i rekao: U sljedećih pet do 10 godina naučit ćete pet do 10 tisuća novih medicinskih riječi. Ako ih budete koristili pred svojim pacijentima, oni će se osjećati onako kako se vi osjećate sada. Tada sam za sva vremena zapamtio da je medicinski jezik vrlo stran čak i za mladog čovjeka koji je uspio proći sve ispite i upisati medicinski fakultet. Dakle, kada se ljudima obraćamo, treba se kloniti takvih riječi. Mi stoga nastojimo umjesto kompliciranih riječi koristiti jednostavne, umjesto dugih rečenica nastojimo koristiti kratke, nastojimo logične argumente predstavljati na logičan način, s kratkim činjenicama koje međusobno povezujemo, ali bez da se vraćamo naprijed - nazad jer se u tome ljudi mogu pogubiti. Ponekad je također korisno ono što nas ljudi pitaju okrenuti, preformulirati i pitati: Htjeli ste ovo reći? To slušateljima daje drugačiju perspektivu, što im može olakšati razumijevanje onoga o čemu se govori.

Drugim riječima, pokušavate ljude poučiti kako znanost funkcionira?

Da, svakako. U medijima ljudi uobičajeno o novom znanstvenom otkriću kažu nešto u naslovu, potom daju malo pozadine i nekoliko riječi o njegovu značaju, da bi konačno zaključili kako bi to moglo izliječiti rak. Ni u jednom trenutku ne kažu da je nova kemikalija koja je otkrivena dana miševima, da se u miševima potom dogodila određena promjena i sl. Ja uvijek nastojim ljudima pojasniti kako je nešto ostvareno jer im to pomaže da znanstveno razmišljaju. To je važno i za svakodnevni život, bez obzira na to radi li se o računu za struju ili o nečemu drugome. U svakom slučaju problemu možete prići znanstveno. Primjerice, uvijek je dobro promisliti kako možemo kupiti najbolji hladnjak ili najbolje računalo. Te stvari se mogu istražiti na isti način, korištenjem logike. To razvija kritičko mišljenje.

U prošlosti su izvori informacija funkcionirali malo više elitistički, s više autoriteta. Postojali su kvalificirani ljudi poput Carla Sagana, Jacquesa Cousteaua, Davida Attenborougha i sličnih koji su bili obrazovani i kvalificirani da prenose pouzdane informacije. Danas se često kvaliteta žrtvuje radi senzacionalizma, gledanosti i čitanosti. Danas imamo sve moguće klimatske skeptike, antivakcinaliste, teoretičare zavjera i slične ljude bez ikakvih ozbiljnih kvalifikacija u određenom području čija propaganda, nerijetko financijski motivirana, bez pravih filtara dopire do vrlo širokih masa. Mediji im često daju neprimjerenu pozornost kao ravnopravnim sudionicima u raspravi. No znanost nije nešto o čemu se odlučuje demokratski po principu ''svatko ima svoje mišljenje pa tko skupi više glasova''. Čini se da gubimo bitku zbog ideje da je znanost nešto o čemu svatko može imati svoj jednako vrijedan stav.

Činjenica je da se nikada ranije javnosti nije nudilo toliko puno informacija kao što je to danas slučaj. U vrijeme novina dnevne informacije bile su sadržane u onome što se moglo tiskati na 30-ak ili 40-ak stranica. Tada je bilo mnogo više vremena za provjeru svih činjenica. Danas se vijesti proizvode u nekoliko minuta nakon konferencije za tisak i šire svijetom. Postoji određeni rizik da je kvaliteta žrtvovana zbog brzine. To znači da prva poruka koju će ljudi čuti ne mora nužno biti najbolja. Također postoji opasnost da će ljudi, nakon što čuju takve vijesti lošije kvalitete, izgubiti interes da čuju potpuniju i bolju verziju priče. To su svakako ograničenja suvremene ere. Krasno je da nam je toliko informacija na raspolaganju, no postoji određena napetost između kvalitete i kvantitete. To je nešto o čemu trebamo razmišljati.

Što mislite koliko je važno da ljudi u tom kontekstu vjeruju svojim vlastima? Naime, javnost znanstvenike također doživljava kao dio establišmenta pa je očekivano da će više vjerovati znanstvenicima ako vjeruju svojim institucijama. Brojne teorije zavjera, poput ideja da nas vlasti zaprašuju chemtrailsima ili da nas čipiraju cjepivima i sl. povezane su s nepovjerenjem u mehanizme društva.

Mogu govoriti samo na temelju onoga što nam govore ljudi koji sudjeluju u našim programima. Za razliku od većine znanstvenih programa u kojima će znanstveni novinar pročitati neku znanstvenu vijest i potom sam biti komunikator, mi smo od samih početaka shvatili da publika vrednuje platformu. Mi stvaramo platformu, a izvođači nismo mi sami, nego znanstvenici. Mi smo tu uglavnom u pozadini. Mi postavljamo ključno pitanje, a potom puštamo znanstvenike da govore. Oni su to prvo lice. Naši slušatelji kažu da vjeruju u naše programe jer u njima govore sami ljudi koji su objavili studije u recenziranim svjetskim časopisima. Dakle, oni slušaju njih i stoga znaju da je naš program nepristran i kvalitetan.

Kako vam se dopalo jučer gostovanje u MIOC-u koji je inače jedna od naših prominentnih škola u području STEM-a? Kako su vam se činili učenici ondje?

Bilo je divno. Natjerali su me da se osjećam ponizno. Kada dođem u zemlje u kojima engleski nije prvi jezik pa ljudi govore bolje engleski od mene i još zbijaju šale na engleskom, to je zadivljujuće. Osobno znam samo francuski. No postoje ljudi koji govore pet ili šest jezika, koji na njima mogu razgovarati o znanosti, šaliti se i sl. To je impresivno. Jučerašnji sudionici bili su sjajni, postavljali su odlična pitanja, šalili su se, postavljali su šaljiva pitanja od kojih bih se prvo nasmijao, a potom zamislio. Bio sam u mnogim školama širom svijeta. Ponekad stvar ne funkcionira. Pitate za pitanja, a nitko se ne javlja, djeca samo sjede i gledaju vas. To jučer nikako nije bio slučaj. Bilo je stvarno impresivno. To vam daje razloga za optimizam u pogledu budućnosti jer vidite da ima toliko sjajnih ljudi koji će postati odlični znanstvenici, osim ako ne skrenu u medijske vode kako bi postali medijske zvijezde. Poručio bih im da budu znanstvenici i da tako daju svoj doprinos društvu.