DANA 14. ožujka 1939. proglašena je Slovačka država, formalno neovisna, ali u stvarnosti snažno ovisna o nacističkoj Njemačkoj. Taj događaj bio je dio konačnog raspada Čehoslovačke, države nastale nakon Prvog svjetskog rata, koju je Adolf Hitler korak po korak razbijao kombinacijom prijetnji, diplomacije i vojnog pritiska. Već nakon Münchenskog sporazuma 1938. Čehoslovačka je bila teško oslabljena, a u proljeće 1939. došao je završni udarac.

Uoči samog proglašenja ključnu ulogu imao je slovački političar i katolički svećenik Jozef Tiso. Hitler ga je 13. ožujka 1939. pozvao u Berlin i jasno mu dao do znanja da Slovačka mora odmah proglasiti odcjepljenje. Poruka je bila brutalno jednostavna: ili će Slovačka postati “neovisna” pod njemačkom zaštitom ili će njezin teritorij biti prepušten susjedima, osobito Mađarskoj, koja je već pokazivala teritorijalne pretenzije. Pod tim pritiskom slovački je parlament u Bratislavi idućeg dana izglasao stvaranje nove države.

Neovisnost samo na papiru

Iako je nova država formalno nosila ime Slovačka republika, njezina je samostalnost bila vrlo ograničena. Ubrzo je postalo jasno da se radi o njemačkom satelitu, odnosno režimu koji bez Hitlerove potpore ne bi mogao opstati. Već 15. ožujka 1939. Njemačka je okupirala ostatak čeških zemalja i uspostavila Protektorat Češke i Moravske. Time je Čehoslovačka praktično prestala postojati. Slovačka je ostala odvojena, ali pod snažnim političkim, vojnim i gospodarskim utjecajem Berlina.

Na čelu nove države našao se upravo Tiso, a vlast je preuzela Slovačka narodna stranka, koja je uspostavila autoritarni, jednostranački poredak. Režim je bio snažno nacionalistički, klerikalan i otvoreno pronjemački. U javnosti se ideja slovačke državnosti predstavljala kao ispunjenje dugogodišnjih nacionalnih težnji, ali stvarnost je bila puno mračnija: riječ je bila o državi nastaloj u sjeni nacističke ekspanzije i pod pokroviteljstvom režima koji je Europu vodio prema ratu.

Saveznik Trećeg Reicha

Slovačka država ubrzo je postala aktivni saveznik Trećeg Reicha. Sudjelovala je u njemačkim vojnim operacijama, a unutarnju politiku sve više oblikovala prema fašističkom modelu. Posebno je mračna bila njezina uloga u progonu Židova.

Tisov režim donio je niz antisemitskih propisa, uključujući oduzimanje imovine i isključivanje Židova iz javnog i gospodarskog života. Godine 1941. donesen je takozvani Židovski kodeks, jedan od najstrožih antijewskih zakona u tadašnjoj Europi pod nacističkim utjecajem.

Iz Slovačke je tijekom rata deportiran velik dio židovskog stanovništva. Prema podacima Encyclopaedije Britannice, deportirano je oko 70 tisuća od približno 87 tisuća slovačkih Židova, dok Američki memorijalni muzej holokausta navodi da je slovački režim aktivno predao desetke tisuća ljudi njemačkim vlastima, od kojih je golema većina ubijena u logorima smrti.

To je jedan od razloga zašto se proglašenje Slovačke države danas ne može promatrati samo kao trenutak nacionalne afirmacije, nego i kao početak režima duboko obilježenog kolaboracijom i progonom.

Naslijeđe koje i danas izaziva prijepore

Slovačka država postojala je do 1945., a njezino je naslijeđe do danas predmet prijepora. Za neke je dugo predstavljala prvi moderni izraz slovačke državnosti, no suvremena historiografija jasno ističe da je bila proizvod nacističke geopolitičke igre, a ne slobodne demokratske volje naroda.

U kolovozu 1944. protiv Tisova režima izbio je i Slovački narodni ustanak, što pokazuje da ni unutar same zemlje nije postojalo jedinstveno prihvaćanje takve vlasti. Nakon rata Tiso je osuđen i pogubljen zbog izdaje i kolaboracije.

Kad se danas govori o 14. ožujka 1939., važno je imati na umu cijeli kontekst. Toga dana nije nastala tek nova europska država, nego i jedan od najjasnijih primjera kako totalitarne sile mogu iskoristiti nacionalna pitanja za vlastite interese. Slovačka je dobila državu, ali po cijenu podređenosti Hitleru i sudjelovanja u jednoj od najmračnijih epoha europske povijesti.