VLADIMIR MATIJANIĆ, Indexov novinar, umro je 5. kolovoza nakon što su on i njegova partnerica Andrea Topić danima od splitskih liječnika, bolnice i Hitne tražili pomoć.

Matijanićeva smrt aktualizirala je temu katastrofalnog stanja u zdravstvu, a sve više građana javlja se sa svojim teškim i tragičnim pričama. Index poziva svoje čitatelje da nam svakodnevno šalju svoja iskustva s hrvatskim zdravstvom, hitnim službama i bolnicama, a mi ćemo ih objaviti u seriji članaka.

>> Horori HDZ-ovog zdravstva: "Imala sam infarkt. Hitna je rekla mužu da mi skuha juhu"

Svoja svjedočanstva i iskustva s Hitnom i hrvatskim zdravstvom, ako iza toga želite stati svojim imenom i prezimenom, šaljite nam na vaseprice@index.hr.

PRIČA 1. BRATA NA SAMRTI NISU HTJELI PRIMITI U BOLNICU. DANIMA SE MUČIO, NA KRAJU PREMINUO

Prije osam mjeseci sam izgubila brata koji je imao 30 godina i koji je bolovao od zloćudnog melanoma. Dijagnoza je otkrivena 4.11.2021., a on je preminuo 21.12.2021. Znači, bolest je otkrivena u zadnjem i završnom stadiju. Ovom pričom želim ukazati na ponašanje i bezobrazluk određenih liječnika i na teški kaos koji se odvija u zdravstvu. U našem slučaju se radi o onkologu na Odjelu onkologije u KBC-u Split.

Mog brata je vodila jako ljubazna i susretljiva liječnica i zaista je napravila dosta toga za njega, no bolest je, nažalost, bila jača. Dana 11.11.2021. brat je nakon skoro tri tjedna hospitalizacije izašao iz bolnice i trebao je odmah početi s imunoterapijom zbog teške dijagnoze, no prolazili su dani i tjedni. Pokušavala sam doći do liječnika, ali to je nemoguća misija, a Onkologiju na telefon dobijete nakon otprilike 80 poziva. Kada se jave, naravno, nitko ništa ne zna i samo lopticu prebacuju od jednog do drugog.

Mi nismo dobili rješenje o terapiji, a s obzirom na to da se bratu stanje počelo pogoršavati, otišla sam na Onkologiju, gdje su me uputili na glavnu sestru, koja je inače jako drska, da bi mi ona rekla da moj brat nije jedini pacijent tu i da vidim s liječnikom gdje je zapelo. Na moje pitanje zašto ne mogu doći do liječnika i zašto se nitko ne javlja na telefon, rekla mi je da što ja mislim da oni samo sjede i javljaju se na telefone te da, ako želim, idem do doktora.

Kada sam konačno došla do doktorice i rekla kakva je situacija s bratom, doktorica je rekla da ga dovedemo na pregled. Evo i priče o sanitetskom prijevozu jer brata smo morali na nosilima iznositi iz kuće jer više nije bio u stanju samostalno hodati. Znači, sanitet zovete ranom zorom i čekate par sati da dođu po vas, odvezu vas u bolnicu i onda opet par sati čekate da dođu po vas, tako da za pregled od 7 minuta vi izgubite cijeli dan čekajući sanitet.

Kada je liječnica vidjela u kakvom je brat stanju, odmah mu je uključila terapiju, tj. dala mu je lijekove od drugog pacijenta jer, čekajući svoje, može i umrijeti. Međutim, bratu je stanje iz dana u dan bilo sve gore jer bolest je uzela maha. Nakon tjedan dana od uzimanja terapije brat prvi put pada u komatozno stanje. Prestravljeni scenom koju doživljavamo, zovemo Hitnu pomoć koja dolazi jako brzo i inzistiram na tome da brata vode na Onkologiju.

"Vaš brat umire, tu se nema što reći"

Početak 12. mjeseca, vani hladnoća i bura, čekamo ispred Onkologije 10-ak min da se netko udostoji otvoriti vrata. Ulazimo unutra i nakon 10 minuta dolazi "glavni glumac" moje priče, liječnik na Onkologiji (od prije sam čula negativne komentare na račun dotičnog liječnika, no dok ne osjetiš na svojoj koži, ne uzimaš to toliko srcu). Pita me zašto smo doveli pacijenta, a ja mu ukratko ispričam situaciju i povijest bolesti, uzima papire i ostavlja brata i mene i ostatak osoblja koje je tu bilo. Vraća se nakon 10 minuta i govori da mu nije jasno zašto sam dovela brata kad je njegova situacija jasna. "Vaš brat umire i meni su ruke vezane i tu se nema što reći."

Ja mu govorim da sam svjesna svega, ali da ne mogu brata takvoga gledati i da mu moramo pomoći, a ne ga pustiti da umre. On me pita zašto mi nije jasno da tu nema pomoći i da je najbolje da odemo kući i čekamo kraj jer mu preostaju još 2-3 dana života. Ja govorim da to ne mogu i da to nije ljudski, on me ignorira. Oslovljavam ga i pitam čuje li me, na što mi on govori: "Ako Vam brat ostane u bolnici, neće dobiti adekvatnu liječničku skrb i bit će vezan." Ja ga pitam zbog čega će biti vezan kad je u komatoznom stanju, a on mi odgovara da jedna sestra radi na 40 pacijenata i da mora biti vezan jer ona ne može paziti na njih sve. Ja na to odgovaram: "Ako je tako, brata ću odvesti kući." I tako i biva, vodimo ga kući, vikend je.

Bez terapije, infuzije...

Nema nam tko doći dati infuziju ni terapiju jer nema osoblja, a nijedna privatna ustanova ne dolazi u kućne posjete vikendom. Snalazimo se kako znamo i umijemo i nepoznata medicinska sestra, mamine frizerke klijentica, dolazi dati bratu infuziju jedan dan, drugi dan od moje kume brat koji je na Medicinskom fakultetu. Prošla su tri dana, moj je brat i dalje živ i počeo je opet jesti i sjediti. Sreća velika za obitelj, ali, nažalost, ne traje dugo. Nakon 12 dana brat opet pada u komu i scenarij se ponavlja.

Dolazimo pred Onkologiju, čekamo 15 minuta na hladnoći i buri. Liječnik iz Hitne luduje, lupa po vratima, nervoza vlada. Pale se svjetla Onkologije i konačno se otvaraju vrata. Dolazi opet liječnik od nekoliko dana prije s izjavom: "Opet vi, ja sam vama zadnji put jasno rekao da mu mi ne možemo pomoći i da je njegova situacija jasna..." Suzdržavamo se i ja i otac da mu ne saspemo sve u facu jer smo u strahu da brata stvarno neće htjeti ostaviti u bolnici.

S druge strane, liječnik iz Hitne u šoku i nevjerici gleda i sluša svog kolegu što govori te mu na to odgovara da je on inzistirao da se pacijent dovede u bolnicu jer ne reagira ni na kakve podražaje te su mu zjenice skroz zaokrenute i da on kao liječnik ne može ostaviti pacijenta u takvom stanju, a na to će onkolog povišenim tonom da on očigledno nije upoznat s dijagnozom i da je to umirući pacijent.

"Brat će Vam umrijeti u bolnici, a ne u kući sa svojom obitelji"

Liječnik iz Hitne na to vrti glavom i odlazi pred bolnicu, onkolog i dalje drži predavanje kako moj brat umire i kako mu nema spasa itd. Ja mu govorim da su oni bolnica, tj. ustanova koja pomaže ljudima, i da se on zakleo da će pomagati pacijentima i, ako može dati infuziju, da je već korak ispred nas i da mu je pomogao. On mi govori da ga vodimo kući, na što ja govorim da ne možemo jer nemamo adekvatnu medicinsku skrb i da ne mogu tražiti okolo ljude da mu dođu dati infuziju.

On odgovara da će mi, ako sam tako odlučila, brat "umrijeti u bolnici, a ne u kući sa svojom obitelji". Ostajem s knedlom u grlu i nevjericom u to što čujem, odlazim po papire za ostanak u bolnici, a ispred bolnice stoji tim iz Hitne koji mi govori da ne mogu vjerovati što su upravo čuli i doživjeli i da im je jako žao zbog toga i da se nadaju da će brat biti dobro. I tako teškog srca, uz vjeru da će se moj brat ipak probuditi, ostavljamo ga u bolnici. Želim napomenuti da mi je liječnica nakon tri dana rekla da se na nju vrši pritisak da se brat pusti kući jer se, ako on umre u bolnici, povećava postotak smrtnosti i ruši se ugled bolnice. Nakon šest dana u rano jutro zvoni mobitel, broj s Onkologije... Dalje ne trebam pisati.

Znam da ovime neću ništa postići ni dobiti, ali bar znam da sam svoju priču nekome ispričala i da je sigurno još puno ovakvih priča. Cijeli svijet mi se raspadao dok sam gledala brata kako leži na tim kolicima, a nisam mu mogla pomoći. Dovela sam ga u bolnicu u nadi da će tamo dobiti pomoć, kad ono pljuska, pljuska kakvu nitko, ali baš nitko ne zaslužuje, jer ako liječnici i medicinsko osoblje neće pomagati, tko onda hoće?

Dva mjeseca nakon smrti brata išla sam na razgovor kod ravnatelja splitske Onkologije koji mi je rekao da mu je žao, ali da moramo razumjeti liječnika i da i on ima svoje dobre i loše dane i da mu baš nije lako raditi posao koji radi i da nije u praksi da pacijenti u stanju kao što je moj brat budu hospitalizirani jer bolnica nije ubožnica...

Na kraju želim pohvaliti određene medicinske sestre koje rade na Onkologiji, toliko su predane, susretljive i profesionalne da jednostavno ovu gornju priču ne možete povezati s njima. Topla riječ, smiješak i zagrljaj u takvim trenucima znače jako puno i od srca im hvala na svemu.

Ivana Šarušič

PRIČA 2. BAKU SU OTPUSTILI IZ BOLNICE S KORONOM. TU POČINJE NAŠA AGONIJA

U petom mjesecu 2021. godine moja baka završava u bolnici zbog skupljanja vode. Zaprimljena je u bolnicu Sv. Duh. Provela je tamo dva tjedna, svakodnevno smo se čuli, osjećala se dobro, što nam je i njen doktor potvrdio. Jedno jutro nas je baka nazvala i rekla da dolazi kući, nešto se dešava u bolnici. Sestra u zaštitnom odijelu im je ušla u sobu te ih obavijestila da, bez obzira na sve, svi moraju otići kući. Tako je i bilo. Baka se vratila iz bolnice slaba, ali i dalje vedra i vesela što je napokon s nama doma.

Drugi dan kod kuće, baka je još slabija i lošijeg raspoloženja. Ne može jesti, osjeća se loše. Na prvu smo pomislili da je to možda nuspojava novih tableta koje pije, ali je to bilo daleko od istine. Treći dan kod kuće, baka više ne može samostalno ustati, sjesti, pomaknuti se. Teško diše, izgubila je svu boju i vedrinu iz lica. Majka ju je pokušala posjesti na krevet, u nadi da će možda tako lakše disati. U tom trenu joj se pogoršava te majka viče da brzo zovem Hitnu jer se baka guši.

Uspjela sam ih brzo dobiti i objasniti što se događa. Hitna je došla kroz 10-ak minuta na našu adresu. Baki je već bilo strašno loše. Nije mogla govoriti, a udisaji su zvučali kao da pokušava disati s vodom u grlu. Pregledali su ju, izmjerili temperaturu i odveli. Rečeno nam je da nazovemo bolnicu Sv. Duh kroz sat vremena da čujemo što se događa. Zvale smo sat vremena kasnije. "Nemamo podatke o pacijentu."

"A tko je Vama rekao da dođete?"

Dva sata kasnije ista priča. Sati su prolazili, a mi nismo znali što se s njom događa, gdje je i je li uopće dobro. Tek oko 10 navečer uspijevamo dobiti informaciju da baka nije ni blizu Sv. Duha jer ima koronu te su ju hitno prebacili u Dubravu u bolnicu.

Zvali smo Dubravu te nam je rečeno da zovemo opet nakon ponoći, da bi tada trebali znati više. I čekali smo, u agoniji, da saznamo što se događa i kako najednom korona. Baka nikada nije teže bolovala, jedino je imala aritmiju zbog koje je jednom godišnje išla na kontrolu kod kardiologa. Ali s obzirom na to da se slaba vratila iz bolnice i da još nije bila na cijepljenju, bilo nas je strah. Zadnji poziv bolnici uputili smo oko 1 ujutro te su nam rekli kako je stabilno i da je na gastro odjelu te da ujutro možemo doći ostaviti joj stvari i mobitel.

Ujutro stižemo u bolnicu, prilazimo sestrama koje sjede za stolom i govorimo zašto smo došle. Kada smo rekle bakino ime i nakon što su pogledale u papire, jedna je digla pogled i zabrinuto nas upitala: "A tko je Vama rekao da dođete?" Tada sam znala da nešto nije kako treba. Druga sestra je ustala te je rekla da one ne mogu davati informacije te da će dovesti drugu sestru. Čekale smo jedno 10-ak minuta dok se sestra nije pojavila. I, naravno, donijela najgore vijesti. Baka je na respiratoru, loše je. Reanimirali su ju po dolasku u bolnicu. To što nam sestra govori sasvim je druga priča od onoga što smo čuli na telefonu noćas.

"Poslali telegram o smrti bake sat vremena nakon što smo zvale bolnicu"

Dala nam je broj doktora te rekla da možemo zvati svaki dan između podne i jedan sat. Javile smo se i svom doktoru opće prakse koji nas je stavio u izolaciju. Sedmi dan samoizolacije majka dobiva temperaturu preko 38°C te završava u izolaciji, a meni se samoizolacija produžava za još 7 dana.

Baka je sveukupno bila 10 dana u bolnici. Svaki dan smo zvale, svaki dan čekale i nadale se boljim vijestima. Ali ih nismo dočekale. 11.6.2021. stiže nam telegram iz bolnice da nam kažu kako je baka preminula 10.6. oko 2 sata. Samo sat vremena nakon što smo zvali bolnicu da pitamo kako je.

Jedno jedino pitanje - tko je kriv? Je li kriva bolnica Sv. Duh koja nije uspjela zadržati koronu van svojih zidova? Je li kriva bolnica Sv. Duh koja je starije ljude, iako su znali da imaju koronu u bolnici, nonšalantno poslala kući i oprala ruke od njih? Koliko je ljudi još umrlo koji nisu trebali umrijeti zbog nečijeg nemara? Koliko ih se zarazilo? Možda bi baka preživjela da su ju testirali prije nego što su ju poslali kući. Možda da je na vrijeme primila pomoć. 

L.K.

PRIČA 3. REKLI SU MI DA MI NIJE NIŠTA. SKORO SAM UMRLA OD UNUTARNJEG KRVARENJA

Moja priča se tiče Petrove bolnice. 

U subotu, 25.9.2021. oko 21 sat, dolazim na Hitni prijem jedva dišući i jedva hodajući. "Što je bilo?" pitaju me. Govorim da imam sto posto unutarnje krvarenje i da neću dočekati jutro. Da ne mogu disati.

Prvo - test na koronu. Drugo - vaginalni pregled i utvrđivanje dežurnog liječnika da mi nije ništa. Citiram: "Ne vidim ovdje ništa. Najrađe bi vas pustio doma, ali ajde, ostavit ćemo vas do jutra za svaki slučaj."

Prebace me na odjel. Sama u sobi. Ali priča se da je gužva, da ne mogu doći sebi od posla. Zašto sam ja sama u sobi? Zašto je odjel poluprazan?

Noć agonije

Rastavljam se sa životom. Od 22 sata do jutra... Devet sam sati bila u poluležećem položaju i umirala. Počela sam halucinirati. U 5 ujutro stišćem ono polufunkcionalno zvono, dolazi sestra. Ja joj govorim da ne mogu više. Tijelo mi se trese, ne mogu disati, tijelo mi gori. Imam osjećaj kao da mi krv ide u pluća. 

Vraća se ona, daje mi analno Ketonal. Govorim joj da mi to neće pomoći. Ona na to kaže: "Sad ne možemo ništa, izdržite do jutra." To jutro je trajalo kao vječnost. Prebace me oko 7 ujutro u drugu sobu gdje tri žene gledaju u mene i govore da sam prozirna, a ne blijeda. 

Dolazi jedan doktor. Svirala je neka muzika preko mobitela. Obiđe pacijente i ode. Dolazi oko 9 ujutro mlada doktorica (valjda je doktorica) i govori da moram na još jedan pregled jer me ona nije pregledala. Ja joj govorim da ja to neću izdržati. Ona na to kaže da moram.

Voze me prema toj nekoj sobici. Meni se vrti čitav život pred očima. Hodnik je toliko uzak da jedva krevet prođe. Kažu da se prebacim s kreveta na krevet. Ja jedva ustajem. Ne znam otkuda mi snaga. I samo sam izustila: "Ja odlazim."

Dvije doze adrenalina

Pala sam na pod. Osjetim ubod u vrat. Jedna doza adrenalina. Otvorim oči. Čujem galamu i kako viču: "Što ste joj to napravili? Zašto se toliko čekalo?" Kroz maglu vidim oko sebe jedno 7, 8 glava. Vuku me po podu. A dan prije sam imala operaciju ruku. Rezovi po 20 centimetara dužine na obje ruke. I znali su to. 

Drugi ubod u vrat. Druga doza adrenalina. Tijelo mi pliva u vodi. Voze me u salu. Jedna sestra mi govori da će sve biti dobro. Unose me u salu. Netko me pita koliko imam kila. Izustim neki broj i na to čujem komentar: "U, jebote, ima kila skoro kao ja." Čemu takav komentar? Ja sam u polusvjesnom stanju pa se možeš izrugivati na račun moje kilaže? Pripremaju krv. Uspavljuju me.

Budim se. Na Intenzivnoj. Molim ih za stvari koje su mi ostale u sobi (mobitel, novčanik i šlape). Sestre me ignoriraju. Moji roditelji ne dobivaju nikakve informacije. Doslovno ih se odj*bava na svaki poziv. Tri dežurne sestre na Intenzivnoj su točno dva i pol sata u sobici jele gablec, pile kavu i pregledavale videa s TikToka. Sjećam se točno zvukova.

"Tri dana mi nitko nije rekao što se dogodilo"

Molim ih za stvari. Samo da roditeljima i dečku javim da sam živa. Nakon 5 i pol sati dobijem mobitel. Tri dana mi nitko nije rekao što se dogodilo. Samo su sestre u prolazu komentirale da sam dobro prošla, da sam izgubila preko 2 i pol litre krvi. Na kraju saznam od jednog doktora, kojeg sam molila da odvoji minutu samo da mi kaže što se dogodilo, da sam imala veliko unutarnje krvarenje, preko 2 i pol litre krvi, da je krv otišla u gornji dio abdomena, zahvatila jetru i da ne znaju kako sam preživjela uopće.

U otpusnom pismu su napisali samo da su me odlučili operirati. Zašto ne piše da sam dobila adrenalin dva puta? Nakon operacije doktor koji me zaprimio na Hitnoj se došao ispričati jer, eto, njemu nije izgledalo toliko ozbiljno. 

Preživjela sam. Tijekom operacije su mi oštetili živce u nogama. Oštetili su mi psihu. Imam PTSP i depresiju kao dijagnozu. 

Hvala im na tome. Hvala im na doživotnoj traumi. Hvala im na tome što četvrti dan boravka nisam dobila doručak jer 'imali smo problem u kuhinji, evo vam čaj'. Hvala im na tome što kod mjerenja temperature u uhu potrošni materijal stave pored kreveta i govore da to ne smijemo baciti jer oni nemaju više toga. 

Hvala im na tome što WC daske nema, što iz tuša jedva izlazi voda. Što posteljina nije zamijenjena nijednom tijekom mog boravka. Što ležim sva izrezana u osušenoj vlastitoj krvi. Hvala im što je nakon mjesec dana i 0 sati sna utvrđeno da imam zlatni stafilokok, kada su mi se rezovi toliko otvorili da se vidjelo meso koje bakterija napada. Ali. Sve je to u redu, kako oni kažu. Nije meni ništa. 

Hvala im na svemu. 

P.Ž.

PRIČA 4. IMAO SAM 29 GODINA KADA SAM DOŽIVIO 2 MOŽDANA UDARA. MOJA AGONIJA TRAJE I DANAS

Bio je sasvim lijep zimski dan 2009. godine. Toga dana mi se nenormalno jela jabuka i osjećao sam se dobro. Već je pao mrak i vani je počinjala mećava: "Tata, hoćeš li me odvesti kod prijatelja?" upitala me kći Hana. Odjenuli smo se toplo, već sam pri stavljanju kape osjetio neku nelagodu. Krenuli smo dolje do automobila. Vani je snijeg nemilice padao.

I onda, nekih 50 metara od ulaznih vrata, skužio sam da nerazgovijetno govorim. "Hana, idemo kući!" Ona je jadna shvatila da nešto ne valja i gledala me uplašeno. Govorio sam joj nešto, a kao da sam bio u nekom klancu, čuo sam odjeke. Nekako smo se dovukli gore. Supruga, čim me vidjela, pozvala je Hitnu pomoć. U tim trenucima postavljao sam samo jedno pitanje: Hoću li umrijeti? Ni od djece se nisam oprostio.

Hitna je došla za nekoliko minuta. Doktorica, kolegica iz srednje, rekla mi je da me voze u bolnicu. Mogao sam hodati, ruke i noge su funkcionirale. Ušao sam u kola Hitne s upitnikom - što mi je? Pomislio sam na moždani. O njemu znam ponešto, baka mi je imala moždani, ali bilo mi je čudno što nisam oduzet.

Stopostotni sam invalid

Tada sam imao 29 godina. Danas imam 42, živim u Slavonskom Brodu, 100-postotni sam invalid i život mi se te zimske večeri okrenuo naglavačke. Preživio sam dva moždana udara, bakterijski endokarditis, ugradnju mehaničkog zaliska. Prvi moždani udar doživio sam te večeri (hemoragijski), a drugi nekoliko tjedana poslije (teški ishemijski).

Nisam bio svjestan što mi se događa te večeri. Kola Hitne bila su totalno neudobna i drndava. Odvezli su me direktno u brodsku bolnicu, na Neurologiju. Već je dobrano napadao snijeg. Primio me doktor Bojan, tad mislim specijalizant. "Sjedni, Vanja, prati pogledom moje ruke." Sve sam naredbe obavljao, ali glas mi je stalno frfljao. Nakon pregleda rekli su mi da odmah idem na CT mozga.

Nisam mogao gutati

Na ulazu u prostoriju gdje snimaju CT pogledao sam se u zrcalo. Izgledao sam kao da sam se potukao, cijela lijeva strana lica mi je visjela. "Ma nema šanse, odapet ću, a ni oporuku nisam napisao. Tek mi je 29 godina, pa zar nije malo rano?" pomislio sam. Nakon petnaestak minuta CT-a u prostoriju je ušla mama sretno rekavši: "Nije moždani."

Bit ću još živ, ja bih soka ili vode! Totalno sam dehidrirao od straha. Otišli su po ledeni čaj. Pohlepno sam nagnuo. Prvi pokušaj, pa drugi. Ne mogu gutati, što se događa?!

"Ostavit ćemo te večeras na promatranju", rekao mi je doktor Bojan. Na povratku u tu neurološku šok-sobu počeo sam jako štucati. Tada su donijeli sondu. Namazali su je kao s nekim vazelinom i počeli gurati u nos. Sonda je prošla kroz grlo do želuca. Onda stetoskop i opet injekcija. Upumpaju ti zrak u to kinesko sranje. Na stetoskopu su čuli da je zrak prdnuo u želucu. One silne jabuke s početka priče su me potjerale na pišanje. "Donijet ćemo ti gusku", odmah su mi rekli. Tada sam upoznao gusku, a kasnije i patku. Tako je prošao 14. prosinca, prvi dan bolnice.

Dijagnoza tuberkuloznog meningitisa

Došao je sljedeći dan. Oko 10 sati ujutro dolazi šef brodske Infektologije. Odmah mi je rekao da sumnja na pravu dijagnozu, ali da će me premjestiti na Zaraznu. Već tada sam se otežano kretao, pa su me po snijegu u invalidskim kolicima prevezli na Zaraznu, u sobu br. 4. "Moramo ti napraviti punkciju likvora da potvrdimo dijagnozu." Čuo sam jedino da je likvor zamućen.

"Ti boluješ od tuberkuloznog meningitisa i promijenit ćemo ti terapiju. Tvoja tuberkuloza nije zarazna, ali liječenje će biti dugotrajno dok ti se moždane ovojnice ne oporave", rekli su mi.

Sljedeće jutro je došla glavna sestra s novom terapijom, tuberkulostaticima koje sam povraćao svaki dan. Zaboravio sam napisati da nisam mogao gutati ni slinu. Pokraj mene je bio bubrežnjak, koji nema veze s bubrezima, limena posuda u koju pljuješ do mile volje.

U viziti sam se svako jutro, kada bi došao šef Infektologije, morao mrštiti i kesiti, ali on mi nikada nije poslušao srce, a cijelo vrijeme je znao da sam kardiološki bolesnik i da sam 1989. operirao stenozu aorte. Nije me poslao ni logopedu za gutanje. Konstatacija je bila: manja faciopareza (paraliza lica).

Drugi moždani

U bolnici sam proslavio i Božić i Novu godinu, samo su se cimeri mijenjali, a ja bih ostajao. U međuvremenu je moj liječnik otišao na skijanje, pa me preuzeo drugi. U to vrijeme sam opet postajao febrilan. Naime, prije prvog moždanog, osim što sam gubio kilograme, bio sam i povremeno febrilan. No, ovaj doktor sad je tvrdio da ne treba mijenjati terapiju, da moje liječenje ide prema planu. U međuvremenu mi je liječnik s Neurologije dao preporuku da odem na pregled internistu i na magnetsku rezonancu koja je zakazana za 26. siječnja.

Tog je jutra dan započeo kao i svaki drugi. Oko 6 sati čuo sam kucanje na prozoru. Bio je to moj tata koji mi je, kao i svako jutro, donio šato od jaja. I tada počinje moj pakao. Oko 7 sati je trebala doći hitna po mene, da me s mamom u pratnji vozi na Medikol. Tata je dosta kucao na prozor i primijetio da se ne dižem i otišao to reći mami. Supruga mi je poslala poruku da pita što se događa. Kasnije sam doznao da sam joj odgovorio praznom porukom.

Onda je uslijedilo ustajanje i moj pokušaj da dođem do šatoa. Sjeo sam na krevet, pokušao se dići, a onda mrak, koji je trajao sekundu, dvije. Mrak kao da te netko ugasi. Taj mrak nije bio smrt, već početak drugog moždanog. Dovukao sam se do kreveta i legao.

Ni sam ne znam o čemu sam tad mislio, nisam ni bio svjestan da sam oduzet, kao ni da umirem. Tako smo došli do Medikola. Doduše, bio sam nepokretan, ali nesvjestan toga. Na Medikolu su me stavili u kolica, već mi je tada bila oduzeta lijeva strana. Doslovno su me unijeli u prostoriju. Nakon toga slijede bljeskovi u sjećanju. Napravljen je MR i tu večer sam vraćen u brodsku bolnicu. Magnetska rezonanca je pokazala da je ono prvo bio blaži hemoragijski moždani udar, a upravo tad sam doživio teški ishemijski.

Mjesec i pol dana pogrešnog liječenja tuberkulostaticima

Moždane udare dijagnosticirali su mi nakon mjesec i pol dana pogrešnog liječenja tuberkulostaticima u bolnici u Slavonskom Brodu, gdje su, a to sam kasnije doznao, nalazi na TBC bili negativni već 15. prosinca, na dan kada su mi odredili terapiju tuberkulostaticima. U Franu Mihaljeviću su mi isti dan ustanovili ispravnu dijagnozu pomoću vađenja hemokulture koja je bila pozitivna na streptokok (infektivni endokarditis).

Mogu reći da sam imao sreće u nesreći i da sam sada dosta samostalan. Imao sam fizikalnu terapiju u kući tri puta tjedno. Prvi cilj bio mi je spustiti se i popeti na četvrti kat, gdje živim. Uspio sam. Nakon toga krenuo sam pješke na fizikalnu terapiju s bivšom suprugom. Od 2010. do danas HZZO mi nijednom nije odobrio toplice. Nažalost, za sustav nisam akutan, a sustav je, naravno, rob birokratskih pravilnika.

Da su mi odmah postavili pravu dijagnozu, danas bih bio zdrav čovjek s umjetnim zaliskom, samo da mi je izvađena hemokultura ili napravljen ultrazvuk srca kao primarno kardiološkom bolesniku. Nakon svega tužio sam bolnicu, utvrđena je pogreška u liječenju. I dalje se borim za svaki korak i za završetak sudskog postupka zbog greške koja je u dijelu pogrešnog liječenja postala pravomoćna.

Vanja Krnić

PRIČA 5. BILI SMO SPREMNI NA SMRT MAJKE. ALI NISMO BILI SPREMNI NA SVE ŠTO JE USLIJEDILO

Naša obiteljska agonija počela je u listopadu 2021. kada se majka prvi put obraća "liječnici" opće prakse zbog bolova u predjelu kuka, koji su, s obzirom na majčino godište, nestručnom dijagnozom okarakterizirani kao išijalgija i tretirani su "blokadama", injekcijama protiv boli, više od 25 dana bez vidljivog poboljšanja zdravstvenog stanja majke.

Na inzistiranje obitelji majka je upućena na pregled ortopeda. Ortoped u vukovarskoj bolnici je na temelju RTG-a zdjelice tu istu dijagnozu potvrdio i majku uputio na fizikalnu terapiju, na kojoj joj je pri manipulaciji kuka zbog bolova koje je trpjela svo vrijeme pozlilo. Fizikalna terapija je ukinuta, a majka je upućena u Ambulantu za bol vinkovačke bolnice, gdje je primala, svakodnevno, koktel lijekova intravenozno protiv bolova. Takvo liječenje se primjenjivalo više tjedana, bez vidljivih tragova poboljšanja zdravstvenog stanja moje majke.

U siječnju 2022. majka je hospitalizirana zbog prevelikih bolova te joj je konačno učinjen CT na kojem su se jasno vidjele tvorbe na desnom plućnom krilu, kao i metastaze u kostima zdjelice. Učinjena je bronhoskopija, nalaz je upućivao na dijagnozu karcinoma pluća. 

U veljači 2022. u KBC-u Zagreb, Jordanovac, liječnica je dijagnozu potvrdila te predložila liječenje radioterapijom zdjelice (4 zračenja) i imunoterapijom u osječkoj bolnici pod nadzorom onkologinje. Majka je primila jednu dozu imunoterapije. 

Majka je tijekom ožujka dva puta bila hospitalizirana u vinkovačkoj bolnici: prvi put zbog erozivnog gastritisa, krvave stolice i naglog gubitka trombocita (krvna slika je pokazivala vrijednost trombocita 3), drugi put je hospitalizirana na zahtjev obitelji kao pacijent kojem je bila potrebna palijativna skrb. Majka više nije jela ni pila, nije bila u stanju uzimati redovitu terapiju protiv bolova. Preminula je 3. travnja 2022. u vinkovačkoj bolnici, na Odjelu kirurgije jer bolnica nema odjel palijativne skrbi.

Mi, kao obitelj, cijelo smo vrijeme bili itekako svjesni dijagnoze i ishoda liječenja, jasno nam je bilo cijelo vrijeme da se radi o karcinomu pluća stadija IV i, koliko je to moguće, bili smo spremni na sve što je uslijedilo. 

Nismo bili obaviješteni o pravima

Ono na što nismo bili spremni je nehumanost, nestručnost, neljubaznost liječnice. Liječnica ni u jednom trenu nije obavijestila obitelj o svim pravima koja naša majka kao onkološki pacijent ostvaruje. Za sva prava smo naknadno saznavali od prijatelja, rođaka i općenito ljudi koji su, nažalost, bili u sličnoj situaciji.

Navest ću samo nekoliko primjera.

Majka zbog erozivnog gastritisa nije više mogla uzimati lijek Pradaxu, koji joj je bio prepisan zbog duboke venske tromboze, nego injekcije Heparina svakodnevno. Liječnica je odobrila dolazak medicinske sestre za kućnu njegu tek tri puta tjedno. Na inzistiranje obitelji tek naknadno je odobren dolazak medicinske sestre svakodnevno. Napominjem kako je majka živjela s ocem od 74 godine, također onkološkom pacijentom, kći živi i radi 700 km daleko te je bila prepuštena na brigu sinu, ocu četvero djece.

Zbog stanja u kojem se majka nalazila odobren je posjet medicinske sestre iz tima palijativne skrbi, na zahtjev obitelji, također.

Mi kao obitelj nismo bili upoznati s činjenicom da majka ima pravo na posjet fizijatra. Zbog bolova koje je trpjela bila je u sjedećem položaju povinuta prema naprijed i tako je boravila 0-24, nije se mogla poleći ni ispraviti. Tek na inzistiranje obitelji smo od liječnice dobili odobrenje, odnosno uputnicu A5, te je dr. fizijatar došao u kućni posjet.

Na inzistiranje obitelji je odobren posjet algologa zbog promjene terapije protiv bolova.

Zbog dekubitusa i nekroze na sakrumu tek na inzistiranje obitelji odobren je posjet kirurga koji je nekrozu odstranio, ranu propisno zbrinuo i previo.

Za cijelo vrijeme liječenja liječnica nije odobrila, odnosno doznačila potrebni zavojni materijal, nego ga je obitelj kupovala. Tek na indikaciju med. sestre iz kućne njege smo saznali da majka ima pravo na besplatni zavojni materijal zbog dekubitalnih rana.

Liječnica se nije udostojila ni doći u posjet svojoj pacijentici, iako je u osobnom razgovoru bila zamoljena. O stanju npr. dekubitalnih rana izvještavana je fotografijama koje je tražila da joj medicinska sestra iz kućne njege dostavi mobitelom.

Navedena liječnica nije odobrila korištenje pelena, doznaka je napisana tek nakon inzistiranja obitelji.

Nakon katastrofalne krvne slike liječnica nije našla za shodno ponoviti krvnu sliku, krvna slika je ponovljena tek na inzistiranje obitelji.

Zbog svega navedenog smatram da je u ovom slučaju evidentno nemarno liječenje, nehumanost u poslu koji bi zapravo trebao biti poziv prije svega te želim javno podijeliti ovo bolno iskustvo naše obitelji u nadi kako će netko iz nadležnog Ministarstva reagirati da ni jedan pacijent u terminalnoj fazi svoje bolesti i života, kao ni njegova obitelj, ne prolazi kroz dodatnu agoniju kroz koju smo prošli mi.

Vedrana Ramljak Vuković