UVIJEK pričam da sam, tek nakon što sam vidio pravu Amazonu, počeo cijeniti i našu, hrvatsku Amazonu (Drava-Dunav). Dakako, Afrika, Amazona, Borneo i Madagaskar ogromna su prostranstva divljine, no i Hrvatska ima svoje mjesto uz njih. Naše rijeke i podzemlje svjetsko su središte bioraznolikosti. Rijekama sam posvetio značajan dio života, a s kolegom Tomislavom Šolićem napravio knjigu i web stranice (https://crorivers.com/), a u izradi je i film.

Odgovorno tvrdim, prošavši dobar dio svijeta, da nijedna europska zemlja nema tako raznolike, a istovremeno tako očuvane rijeke kao što ih ima Hrvatska. Svima nam je poznata ljepota Jadrana, bistro i čisto more te stjenovite obale s drevnim kamenim gradovima. More međutim nije jedino bogatstvo Hrvatske, a rijeke su svakako jedno od najvažnijih. Od tromih i mutnih panonskih rijeka koje se izlijevaju u svoje poplavne šume, preko kratkih i brzih planinskih koje skakuću preko zapjenjenih brzaka, karlovačkih rijeka zelenog krša sa sedrenim barijerama i ujezerenim dijelovima, mirnih ponornica krških polja, sve do velikih jadranskih rijeka sa slapovima u dubokim kanjonima, koje se u more ulijevaju u uskim estuarijima ili u prostranoj delti poput Neretve. Upravo je Neretva jedna od najvećih mediteranskih močvara, nastala plavljenjem i donosom sedimenta iz gornjeg toga rijeke. Očuvane i raznolike rijeke ključni su sastojci za visoku biološku raznolikost.

Nizinske rijeke i poplavna područja

Panonske, nizinske rijeke Drava, Mura, Dunav i Sava su u usporedbi s ostalim europskim rijekama mnogo očuvanije. Još uvijek ih karakterizira njihova prirodna dinamika plavljenja i erozije, “motor” koji stalno stvara i obnavlja staništa. Odnosno, resetira ih na početno stanje i u vječni krug sukcesija, od golih obala do šume, sa svim stupnjevima između, a uz svaki taj stupanj i neko prijelazno stanište. Upravo zahvaljujući tome na rijekama nalazimo sprudove s kolonijama čigri i pionirskim biljkama, strme obale s pticama bregunicama i vodomarima, rukavce gdje na mrijest dolaze šarani i ostala riba, mrtve rukavce, prave male močvare te poplavne šume vrba, topola, jasena, johe i hrasta lužnjaka.

Uz velike rijeke nalazimo prostrana poplavna područja, u kojima voda stoji danima, tjednima, čak i mjesecima. Najveća su Kopački rit između Drave i Dunava, te  Lonjsko polje uz Savu i njene manje pritoke. Oni su obilje života, s tisućama ptica, jelena, kukaca i ostalih životinja i biljaka. Lonjsko polje je i primjer tradicionalnog stočarstava – krave, svinje i konji miješaju se s rodama i čapljama na prirodnim vlažnim pašnjacima.  

Rijeke krša

Dok se panonske rijeke proširuju u njihovu poplavnu nizinu, rijeke južno od Karlovca idu mnogo više u dubinu, tj. u podzemlje. One su neizostavni dio krša, prirodnog fenomena koji definira pola Hrvatske. One su zapravo kao površinska manifestacija kompleksnog sustava tečenja vode u kršu. Gdje i kada je razina vode iznad površine terena javljaju se rijeke i potoci, a kada i gdje je razina ispod sva voda teče podzemno kroz sustave krških kanala.
 
Hrvatske planine ne prelaze 2000 metara i nemaju monolitne vrhove, ali ni klasične alpske brzace. Također, zbog poroznog krša, vodotoci su rijetki. Kupa je s 296 kilometara toka najduža rijeka koja izvire podno Risnjaka, svega desetak kilometara od Jadranskog mora zračne linije, no ipak teče prema Savi. Na neki način ona spaja ova dva bitno različita područja. Kupa se spušta s planina među niža brda gdje susreće ostale veće rijeke koje se u nju ulijevaju kod Karlovca. Iako je područje krša, kiše održavaju bujnost i skrivaju stijenu. To je područje „zelenog krša“. Mrežnica je jedna od najljepših takvih rijeka. Tamo gdje bi trebala teći brza, jednolična rijeka, sada su barijere sa slapovima i mirni, ujezereni tokovi. Stotinjak barijera sa slapovima krasi ovu rijeku.

Sedra - kipar krajolika

Kakva je to tvar stvorila barijere kojima je pregradila rijeku i prelila je preko stotinjak slapova? Sedra je glavni kipar podvodnog krajolika, a preko njega i živog svijeta. Sve je ovdje djelo sedre, tog kamenog majstora – mekano žućkasto korito, slapovi, podvodne špilje. Ta živuća šupljikava stijena stalno raste i transformira krajolik, a njene prepoznatljive blage oblike nalazimo i podalje od današnjeg toka. Priča je to koja više ili manje ilustrira gotovo sve naše rijeke južno od Karlovca. Kiše koje padaju otapaju stijene, voda puna soli i vapnenca tako ide u podzemlje, vraća se nazad na površinu, vapnenac se na mjestu prskanja opet skruti, a tu stijenu sada zovemo sedra. Dok je prvobitna vapnenačka stijena nastajala milijunima godina na dnu toplog mora, rast sedre možemo pratiti u životnom vijeku čovjeka. Njezina šupljikavost otkiva da je nastala uz pomoć živih bića, prije svega vodenih mahovina čija nježna tjelešca zarobljavaju kristalići vapnenca. Ne samo to, nego postaju i dio sedre čije šupljine nastaju njihovom smrću.    

Rijeka Gacka

Ponornice

Za Dinarski krš karakteristična su velika krška polja, a s njima i rijeke ponornice koje njima teku. Kiše koje obilno natapaju bujne šumovite planine i brda pomalo se cijede u podzemlje kroz porozno tlo i stijenu do ravnih i blago valovitih krških polja koja su se ugnijezdila između njih. Na višem rubu polja gdje je razina terena u razini podzemnih tokova vode u okolnim brdima javljaju se krški izvori. Rođena je tekućica! U poljima tako izviru i njima teku kratki tokovi, primjerice Gacka i Lika. Međutim, najčešće na drugom kraju polja taj vodotok nailazi na brdovite krške terene koji nadvisuju dno polja, te vodotok nestaje u ponoru, otud i ime ovim rijekama - ponornice. Ondje voda ne nestaje, već nastavlja teći u mrklom mraku, kroz brojne krške kanale i pukotine koji nastaju polaganim otapanjem stijena po postojećim tektonskim pukotinama. I tako kroz utrobu planine do nižeg polja gdje se priča ponavlja. Voda se slijeva preko ponora s viših na niža polja kao stubama. Tako vode s ličkih polja teku što na površini, što u utrobi zemlje preko Velebita u Jadransko more gdje se javljaju kao vrulje.

Često ista voda ima dva imena. Tako voda Ličke Jesenice ponire da bi se opet pojavila petnaestak kilometara dalje, u predivnom tirkiznom jezerskom izvoru kao Slunjčica. Voda tu dopire iz desetak metara dubokog sifona, te se iz jezerca mirno prelijeva u korito. Tako se rađaju mnoge naše rijeke, od Cetine do Kupe, a na Uni su ronioci dosegli utrobu vrela na preko dvjesto metara dubine.

Kanjoni i slapovi

U Dalmaciji i Istri vode iz polja ipak dopiru sve do mora kao rijeke. Krka, Zrmanja, Cetina, Neretva probijaju se često kroz spektakularne kanjone, nerijetko s velikim sedrenim slapovima i mlinicama. Zadnji dio toka one teku u kanjonskim estuarijima, gdje slatka voda teče na površini u more, a teža morska uvlači se po dnu duboko u estuarij. Jedino Neretva, nanoseći mnogo sedimenta iz Hercegovine, puni svoju dolinu i gura je daleko prema Pelješcu, stvarajući deltu. Tako je nastala najveća mediteranska močvara, danas velikim dijelom pretvorena u plantaže lubenica, mandarina te ostalog voća i povrća.
 
Jedna od tih rijeka je Krupa, pritok Zrmanje. U svega sedam kilometara toka, od vrela iz čijih se stijena iz podzemlja na površinu probija voda do ušća u Zrmanju, sakriva toliko draži u svojem dubokom kanjonu da se lako mjeri s mnogo dužim rijekama. Njen zaštitnik su strme litice i sipari kanjona, koji se u vrućim ljetnim danima toliko zagriju da ondje mogu živjeti samo najotporniji organizmi lišajevi. I usred tog vrelog pakla sjevernodalmatinske zaravni zelena je oaza, gdje žubori toliko osvježavajuća voda, lelujaju i lagano struje lopoči i na toplom vjetru šušti trska i vrba. I osim pjeva ptica malo toga se još čuje  No uvijek je prisutan huk vode, slabiji ili jači, jer tok Krupe ispresijecale su sedrene barijere preko kojih se stropoštava voda u spektakularnim slapovima. Kada bi čovjeka padobranom zavezanih očiju spustili, pomislio bi da je usred Afrike ili Australije.

Splet posebnosti krša i izolacije iznjedrio je mnoge endeme, vrste koje ne žive nigdje drugdje na svijetu, baš kao što se to dogodilo na mnogim udaljenim oceanskim otocima. Samo među ribama ima ih petnaestak, a svakih godinu ili dvije otkrije se pokoja nova. No, dok vijesti novo otkrivenih vrsta u džunglama Afrike ili Amazone dolaze preko dokumentaraca i ostalih medija, kod nas otkrića novih vrsta riba još ostaju van dosega većine medija prepunih žutila.

Prebogata ribama

Posebno su zanimljive ribe koje dio života odlaze u podzemlje, kad presuše površinski tokovi u kršu. Kad se zbog kiša voda vrati na površinu, vraćaju se i ribe, prije svega na mrijest. To su podbila, oštrulja, pijori, gaovice i vijuni. Vrste koje naseljavaju takva staništa imaju posebne prilagodbe koje im omogućuju dulje preživljavanje u podzemlju, pa tako mogu izdržati dugotrajno gladovanja i niske koncentracije kisika. No, kako to točno uspijevaju, još je uvelike enigma za ihtiologe, a i druga pitanja još su otvorena: podrijetlo tolikih endema i kako su nastali, rasvjetljavanje puteva širenja pojedinih vrsta vodotocima Europe te razlozi današnje rasprostranjenosti vrsta.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Index.hr. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

**Biolog, istraživač, snimatelj, putopisac i avanturist Goran Šafarek od 2017. jedan je od kolumnista Index laba. Do danas je objavio više od stotinu popularnih prirodoznanstvenih i putopisnih članaka u brojnim poznatim svjetskim časopisima, od Meridijana, preko GEO-a do National Geographica. Autor je i nekoliko knjiga, među kojima Rijeke Hrvatske, Životinje Hrvatske i Priroda Hrvatske, a radio je i dokumentarne filmove, kako za poznate njemačke i francuske kuće, tako i za naš HRT.

Želite li momentalno primiti obavijest o svakoj objavljenoj kolumni naših vrhunskih znanstvenika, instalirajte Index.me aplikaciju i pretplatite se besplatno na tag: Index Lab.

Index.me aplikaciju za android besplatno možete preuzeti na ovom linku, dok iPhone aplikaciju možete preuzeti ovdje.