Količina novca ne čudi kada se prisjetimo podataka da se iseljavanje sve više ubrzava. S 13 tisuća službeno iseljenih 2011. godine, nakon ulaska u EU stigli smo na više od 39 tisuća iseljenih prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku, dok je stvarna brojka bliža 80 tisuća. Međutim, postoji velika razlika između Hrvatske i bivše Jugoslavije.

Sve manje rođenih

 

Za Jugoslaviju je ekonomska migracija bila dobra vijest. Zemlja je imala višak radne snage i tako je smanjivala nezaposlenost, emigranti su slali velike količine novca, u devizama koje su bivšoj državi bile potrebne. Prema podacima koje je portal MojeVrijeme.hr pronašao u izvještajima Svjetske banke o globalnom razvoju iz 1981. godine, 1978. godine količina novca koji su iseljenici slali u Jugoslaviju prelazila je 51% vrijednosti izvoza jugoslavenske industrije. Danas doznake gastarbajtera pokrivaju svega 15-ak posto hrvatskog izvoza, no Hrvatska ubrzano gubi radnu snagu, a iako u iseljavanju prednjače muškarci, sve više iseljenika odlazi s obiteljima ili zasnivaju obitelji u inozemstvu, te ne planiraju svoju budućnost u Hrvatskoj. Prošle je godine u Hrvatskoj rođeno najmanje djece u posljednjih 100 godina, svega 36.647.  Sve je to put u propast, upozorava u razgovoru za Deutsche Welle prof. dr. sc. Marijana Ivanov s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, koja pojašnjava zašto se novčanim doznakama iz inozemstva ne treba veseliti.

Mirovinski i zdravstveni sustav pucaju po šavovima

 

„Dugoročni neto efekt (priljeva sredstava s jedne strane i gubitka ljudi s druge strane) je sigurno negativan, iako u kratkom i srednjem roku ima pozitivni učinak na BDP i životni standard dijela stanovništva u Hrvatskoj. Stope rasta hrvatskog BDP-a bile bi znatno niže, a razmjeri siromaštva znatno veći, da iseljena Hrvatska ne šalje novac članovima obitelji i da iseljenici ne troše dio inozemnih zarada tijekom godišnjeg odmora provedenog u Hrvatskoj. Na taj način kroz rast potrošnje hrvatska država ubire i veće porezne prihode od PDV-a kao najizdašnijeg javnog prihoda“, kaže prof. Ivanov i ističe da bi tekući račun bilance plaćanja Hrvatske, unatoč rastu izvoza roba i usluga, bio u deficitu da nema privatnih doznaka iz inozemstva.

 

„Nasuprot pozitivnim učincima priljeva deviznih doznaka iz inozemstva koji zajedno s učincima prihoda od turizma omogućavaju kratkoročno i srednjoročno preživljavanje, iseljavanje stanovništva dugoročno djeluje na snižavanje potencijalne stope rasta BDP-a, nema novih investicija, smanjuje nam se ukupna faktorska produktivnost, demografska slika je iz godine u godinu sve lošija, a mirovinski i zdravstveni sustavi pucaju po šavovima. Pri tome novih produktivnih ulaganja neće ni biti ako se domaće tržište stalno sužava - smanjenjem broja stanovništva koje živi, troši i privređuje u zemlji", kaže prof. Ivanov.

 

Ona ističe da je razlog slabe konkurentnosti hrvatskog robnog izvoza osim niske produktivnosti i prejaka kuna, kojoj između brojnih faktora pridonose i devizni priljevi od inozemnih doznaka.

Bez ljudi nema rasta

 

„Dugoročno to je put u propast, ili u najbolju ruku dugoročna stagnacija bez perspektive da se situacija bitno poboljša u narednom razdoblju. Državu ne čini mrtvi kapital u nekretninama, sezonski popunjeni hoteli, ni polu-iskorišteni proizvodni kapaciteti. Čine je ljudi! A bez njih ostajemo, dok u one koji su u Hrvatskoj ne ulažemo dovoljno. Niti smo kao druge zemlje sa sličnim nepovoljnim demografskim trendovima razvili programe privlačenja stranaca iz drugih siromašnijih država za život i rad u Hrvatskoj.

 

Ujedno, doznake obitelji iz inozemstva (uz socijalne transfere države) svakako su faktor koji demotivira dio stanovništva da postanu aktivni sudionici na hrvatskom tržištu rada. Problem nedostatka kvalificirane radne snage i nemogućnost korištenja prednosti ekonomije obujma stoga su sve više izražena ograničenja dostizanja većih potencijala rasta hrvatske ekonomije, a uskoro će se odraziti i na nemogućnost daljnjeg rasta izvoza kao izvora prihoda u uvjetima skučenih mogućnosti rasta domaće potrošnje.

 

Postoji i niz drugih nepovoljnih učinaka. Država u svakog pojedinca ulaže značajna sredstva za njegovo obrazovanje i zdravstvenu skrb, a nema povrata na ulaganje ako osoba ne radi ili iseli iz zemlje. Pri tome osobe na privremenom radu u inozemstvu vrlo često u Hrvatskoj koriste zdravstvene ili druge usluge koje financira država. To znači dodatno opterećenje za hrvatske javne financije, a najveći je problem što se teret poreza i doprinosa za financiranje socijalne države i javne infrastrukture raspodjeljuje na sve manji broj zaposlenih osoba u Hrvatskoj", zaključuje prof. dr.sc. Ivanov sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta.

Poražavajuća situacija u cijeloj regiji

 

I druge zemlje bivše Jugoslavije u sličnoj su situaciji. Dok su prema podacima Eurostata za 2016. godinu doznake iz inozemstva u Hrvatsku činile 4,3 posto hrvatskog BDP-a (a gruba računica govori da će za 2017. godinu vjerojatno premašivati pet posto), doznake iseljenika u Srbiju iznosile su 8,4 posto BDP-a Srbije, 9,9 posto BDP-a Crne Gore i čak 14,7 posto BDP-a Kosova. Doznake 1,7 milijuna ljudi rođenih u Bosni i Hercegovini, koji sada žive u 51 zemlji svijeta povećale su BDP BiH u 2016. godini za čak 10,9 posto, prema podacima Svjetske banke, a u prvih devet mjeseci 2017. godine povećale su se za osam posto u odnosu na podatke iz 2016. godine, objavile su kolege iz BiH redakcije DW-a. A to su samo doznake koje su išle preko računa, gotovinu je nemoguće izbrojati.

 

Iako podaci za Hrvatsku u usporedbi s istočnim okruženjem zvuče još i dobro, Hrvatska je uz Latviju najviše ovisna o doznakama iz inozemstva od svih članica Europske unije. Doznake iseljenih Slovenaca, primjerice, iznosili su svega 2,4 posto BDP-a te zemlje, a prosjek EU je 0,7 posto. A s tim bi se zemljama Hrvatska morala uspoređivati.