Foto: HINA/POOL/Damir Sencar  

"TEMELJ pravde uvijek smo mi sami", izjavio je novi predsjednik Ivo Josipović pri polaganju prisege na Markovu trgu. Zvuči sjajno. Kao što su sjajno zvučile i ostale njegove poruke o pravednosti, poštenju i odgovornosti, o vrednovanju kroz znanje i rad, a nije loš ni onaj dio o hrabrosti. "Ne smijemo se bojati, ne smijemo šutjeti, ne smijemo okretati glavu. Hrabrost je ta koja pobjeđuje nepravdu". Da, bio je to važan i značajan govor.

Ali znate kako kažu Amerikanci: "Put your money where your mouth is". Ili po naški, "potkrijepi riječi djelima". Pa da vidimo poklapa li se Josipovićev govor s njegovim djelima. Stoji li on iza svojih obećanja? Garantira li doista njihovu provedbu? Utjelovljuje li on doista sve ono o čemu govori?

Potemkinova pozornica

Počnimo od same svečanosti. U vrijeme recesije pola milijuna kuna izdvojeno je za pozornicu koja je izgledala kao da je ispala s Modrog bisera Rovinja, za Tarika Filipovića (ali ne i Renea Bitorajca), za Sašu Šekoranju i Ivicu Propadala. Pola milijuna kuna za predsjednika kojemu nisu bili dovoljni obični stol i stolica kao što su bili dovoljni njegovim, navodno rastrošnijim i razmetnijim prethodnicima. Trebalo je izgledati monumentalno. Gotovo megalomanski. 

Kad bismo tražili simboliku, vidjeli bismo da je to bila to prava slika Hrvatske: Potemkinova pozornica, na njoj predsjednik s porukama o poštenju i pravednosti, ispred nje Ivo Sanader, Milan Bandić s Mladenom Bajićem, Kosor i Mesić, a iza njih šačica smrznutih građana koji su zapljeskali samo i isključivo na spomen skromnosti, poštenja, pravednosti, gospodarskog spasa.

Ne smijemo šutjeti i ne smijemo okretati glavu - kao Josipović

U dugačkom govoru Josipović ništa nije prepustio slučaju. Umjesto glavnih naglasaka, odlučio je ziheraški - štreberski! - izrecitirati sve, pa i najsitnije detalje svog predsjedničkog programa. Doduše, način izvedbe bio je tipično beskrvan, monoton i neuvjerljiv da je govor valjalo pročitati ispočetka kako bi se otkrilo što je novi predsjednik htio reći. A rekao je svašta.

Rekao je da "ne smijemo šutjeti". Kao što je on u Gradskoj skupštini šutio oko GUP-a i Cvjetnog prolaza. Rekao je da "ne smijemo okretati glavu". Kao što je on okretao glavu od Milana Bandića. Rekao je da se "ne smijemo bojati". Kao što se on kao saborski zastupnik ili gradski vijećnik bojao javno kritizirati sve slučajeve korupcije i kriminala, na državnoj ili gradskoj razini. Jer, kao što nas je podučio u svom govoru: "Svatko od nas je taj koji svojim ponašanjem stvara ili negira pravednost".

Vrednovanje kroz znanje i rad

Pa da vidimo kako je on stvarao tu novu pravednost u kompletiranju savjetničke ekipe na Pantovčaku. Uzeo je Joška Para koji je godinama kao veleposlanik u Londonu bio u sukobu interesa jer je njegova supruga Vesna u isto vrijeme bila dopisnica HTV-a. Uzeo je Zrinku Vrabec, najdražu Mesićevu novinarku i ženu koja je pobjegla s ruševina Radija 101. Uzeo je i Marka Rakara, zajedno s njegovim sumnjivim dugovima i još sumnjivijim kvalifikacijama. Pa je ipak odustao od njega. Uzeo je Sašu Perkovića za svog privatnog špijuna, kao nagradu što ga je u kampanji štitio od drugih špijuna. Uzeo je Milanovićeva kuma. Uzeo je sve što se nudi.

Jer, kako nam je to objasnio u svom govoru: "Inzistirat ću na razvoju države utemeljenom na vrijednostima odgovornosti, poštenja, povjerenja, poštovanja i načelima jednakih mogućnosti, nediskriminacije i vrednovanja kroz znanje i rad, jednom riječju – na pravednosti". Eto. Dobio je zasluženi pljesak.

Sjedenje na obali rijeke ne umara previše

Posebno moćno zvučila Josipovićeva rečenica kako će on biti "prvi u borbi za pravednost". "I nikada se neću umoriti", kaže on. A sjetimo se njegove omiljene poslovice koja kaže: Sjedi na obalu rijeke i čekaj. Čekaj, čekaj i čekaj. I ako si dovoljno strpljiv i ako budeš dovoljno dugo čekao, prije ili kasnije leš tvog neprijatelja doplivat će rijekom. "I nikada se neću umoriti".

Govorio je Josipović o hrabrosti, o borbi protiv korupcije i kriminala, o stvaranju sustava "u kojem će biti kristalno jasno da se korupcija i kriminal ne isplate". Zašto je onda godinama šutio o Milanu Bandiću? Još ljetos pristao je da mu Bandić bude šef kampanje u Zagrebu, sve dok se ovaj nije džilitnuo i sam se kandidirao. Godinama je dizao ruku za njegove projekte. Podržavao Bandića na mjestu gradonačelnika. Sve dok mu kampanja nije doslovno dogorjela do nokata, odbijao je izreći čak i sumnju u to da je Bandić korumpiran. 

Je li sad gotovo s malodušjem? Pa i Josipovićevim?

Ali to nije sve. Kad je Ivica Pančić vodio uzaludnu bitku protiv Kalmetine hobotnice, Josipović je po Saboru govorio kako Kalmeta nije odgovoran za sve što se događa u cestogradnji. Kad je Mladen Bajić godinama po političkom nalogu stopirao ili izbjegavao osjetljive istrage, on je u Saboru dizao ruku za njegova godišnja izvješća. "Ne smijemo se bojati, ne smijemo šutjeti, ne smijemo okretati glave". Na sreću, mnogi su bili hrabri dok je Josipović okretao glavu.

Ali dobro, kaže novi predsjednik da "malodušje i nemoć ostavljamo prošlim vremenima, a u novo vrijeme unosimo i novu odlučnost". Možda je sada odlučio nadoknaditi ono što je propustio proteklih godina. Ako je uspio u kampanji shvatiti da je Bandić korumpiran, onda možda ima nade za njega.

Sada vjerujemo samo djelima, riječi ne pomažu previše

Bio je to važan govor. Iz dva razloga. Prvi, zato što bi mogao označiti prekretnicu u razvoju hrvatskog društva. Drugi, zato što bi mogao označiti prekretnicu u Josipovićevoj političkoj karijeri. Možda odjednom počne raditi ono o čemu govori. A što se tiče Hrvatske u idućih pet godina...

Dosta nam je bilo važnih govora i lažnih obećanja, baš kao i spektakularnih vizija. Došlo je vrijeme za važne poteze i ispunjena obećanja, kao i za politiku koja ima realnog pokrića. Dosta je bilo vjerovanja na riječ. Sada vjerujemo samo djelima. "Put your money where your mouth is".

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje