PROŠLE nedjelje prisegnula je na dužnost: Delcy Rodríguez, 55 godina, pravnica, godinama najbliža suradnica dosadašnjeg šefa države Nicolása Madura. Samo nekoliko dana nakonameričkog vojnog napada na Venezuelu i zarobljavanja Madura, ona je, zasad, najmoćnija žena Venezuele.

Rodríguez utjelovljuje bolivarski socijalizam s pragmatičnim obilježjima, kažu promatrači. Prilikom prvog javnog nastupa kao privremena predsjednica uz nju su stajali njezin brat Jorge Rodríguez, predsjednik parlamenta, kao i ključne figure vojske, presudni faktor moći. Bio je to demonstrativan signal: skupina koja je dosad dijelila vlast s Madurom ostaje ujedinjena.

Balans između Washingtona i čavizma

No koliko dugo? Venezuela ima 2.500 generala i admirala, svaki sa svojim poslovnim interesima. Rodríguez nije omiljena u sigurnosnim snagama, objašnjava ekonomist Manuel Sutherland: „Vojska ima vlastite zahtjeve. Ona će biti pod velikim pritiskom i morat će tvrdo pregovarati kako se ne bi stekao dojam da spašava samu sebe, a ostale ostavlja na cjedilu.“

Riječ je o balansiranju: s jedne strane mora držati pod kontrolom tvrdu jezgru čavizma, prije svega ministra unutarnjih poslova Diosdada Cabella. S druge strane mora zadovoljiti Washington. Rodríguez pokušava oboje i obećava „suradnju" sa SAD-om u trgovini naftom, a istodobno optužuje: trgovina drogom i ljudska prava bili su samo izgovor za američki napad, „pravi razlog je venezuelanska nafta".

Trump na kraju to ni sam ne skriva: on ne govori o demokraciji, nego o resursima. Nekoliko dana nakon napada najavio je da će SAD dobiti do 50 milijuna barela sirove nafte iz Venezuele – vrijednost: 2,8 milijardi dolara. A prijetnja američkog predsjednika bila je jasna: ako Delcy Rodríguez ne bude surađivala, platit će višu cijenu nego Maduro.

Izigrana nositeljica nade

Na drugoj strani političke Venezuele stoji zasad izigrana nositeljica nade: María Corina Machado, 57 godina, inženjerka. Svojom je karizmom prije izbora 2024. u vrlo kratkom roku okupila veliku većinu Venezuelanaca iza sebe i ujedinila rascjepkanu oporbu.

Konzervativna, tržišno liberalna, pripadnica desnog krila oporbe, njezin uzor je Margaret Thatcher. Neovisna u svojoj radikalnosti, utjelovljivala je nadu u političku promjenu. No vlada je 2024. oporbenoj čelnici zabranila kandidaturu. Umjesto nje kandidirao se Edmundo González Urrutia.

Oporba je objavila izborne zapisnike koji su dokazivali njegovu jasnu pobjedu s 67 posto glasova. Režim je, međutim, proglasio Madura pobjednikom, ne iznijevši dokaze. Kada su prosvjedi brutalno ugušeni Machado je, suočena s prijetnjama uhićenjem i ubojstvom, morala otići u ilegalu.

Nobelova nagrada za mir

Nakon jedanaest mjeseci u ilegali tek se nedavno prvi put ponovno pojavila u javnosti: u Oslu, na dodjeli Nobelove nagrade za mir. Za mnoge je to bila kontroverzna odluka Nobelova odbora, budući da je Machado pozdravila američke vojne intervencije.

Nagradu je čak posvetila američkom predsjedniku i rado bi je s njim podijelila, kako je nedavno izjavila u intervjuu za američki desnu medijsku mrežu Fox: „Rado bih mu osobno rekla da venezuelanski narod ovu nagradu želi podijeliti s njim. Ono što je učinio je povijesno, veliki korak prema demokratskoj tranziciji.“

No čini se da su svi njezini napori uzaludni. Upravo sada, kada se promjena vlasti čini nadohvat ruke, Trump je ignorira. „Ona je simpatična žena, ali u vlastitoj zemlji nema ni podršku niti poštovanje“, rekao je Trump tek usputno novinarima. To je pljuska u lice. No ona se ne da obeshrabriti. Ovoga tjedna Machado će otputovati u SAD kako bi se s njim sastala, kako je Trump najavio.

Vojska bitan faktor

Veliki problem je, objašnjava venezuelanski ekonomist Sutherland, to što „Machado ne uživa poštovanje ni unutar oružanih snaga, niti unutar čavističkog pokreta.“ Očito je da ju vojni i politički vrh prezire. No bez vojske se u Venezueli ne može vladati, a kamoli provesti promjenu vlasti.

Oružane snage desetljećima su duboko isprepletene s politikom i gospodarstvom. Kontroliraju ključne industrijske grane, naftni sektor i distribuciju hrane. Maduro je generalima sustavno podilazio privilegijama, položajima i unosnim poslovima.

I Rodríguez igra tu igru, svjesna da bez vojnog vrha ne može opstati. Machado, nasuprot tome, nema nikakav pristup vojarnama. Njezini pristaše su na ulici, a ne u vojsci. Dvije žene, dva svijeta: Delcy Rodríguez manevrira između blokova moći, s vojskom iza sebe, barem zasad. María Corina Machado iz egzila se bori za relevantnost, bez odlučujuće poluge u rukama.