Foto: Sandra Šimunović / Cropix

Bivša HRT-ova honorarka Vesna Vujević je za Index napisala kako je dobila otkaz na javnoj televiziji i kakvo je stanje na Prisavlju. Njezinu priču prenosimo u cijelosti.

To tamo je zona sumraka. Kao s liste za odstrel izmjenjivali su se honorarci u sobama urednika i šefova. Ja osobno, u sobi Renata Kunića.

Došla sam u petak na posao, bacila se na pregledavanje materijala i pisanje teksta jer sam morala u montažu u 11. Dok radim, uvijek malo čituckam  portale da vidim vijesti. I eto, pročitam s Vašeg portala da je 300 honoraraca  dobilo otkaz i da trebaju predati iskaznice do 16 h.

Padam s Marsa, zovem urednicu redakcije Andrijanu Škorput. Ona tužnim glasom potvrdi pročitano i kaže nazovi Kunića, naruči se kod njega na razgovor. Učinim to i odem. Sve formalno simpatično:

"Uđite kolegice, sve znate... tako je kako je, istina je to s portala, danas prekidamo suradnju sa svim honorarcima jer se radi o prikrivenom radnom odnosu."
"Ali, gospodine, kako..imam sutra tri snimanja i u ponedjeljak još jedno." Računam ja odmah da mi je to pola plaće.   
"Ništa, žao mi je, radite danas do 16 h! Koliko ste na HTV? "
"4 godine i dva mjeseca."
"Šteta, žao mi je. Nemojte plakati sad", govori to bacivši papirnate maramice pred mene. Ustajem, odlazim, bez pozdrava. Raspadam se, plačem, ne mogu do zraka, doživljavam u medicinskom smislu, pravi šok.

Kako ću plaćati stanarinu i režije?

Prve misli: kako ću plaćati stanarinu i režije? Kućni kredit? Vratiti dugove? Gdje ću sad?

Došla sam na HTV u rujnu 2006, s Nove TV, gdje sam odradila prvi posao nakon diplome na FPZ-u. Odtad do danas dogodilo se toliko čudnih, nepravednih situacija oko mene, da se sad pitam kako sam bila tako slijepa i naivna i ostajala tamo. U početku je sve bilo čak i "dobro" – honorari jesu kasnili, ali si mogao lijepo zaraditi ukoliko si puno i predano radio. Što je pošteno. Znao si da moraš biti honorarac barem 4 godine da bi te zaposlilo. Radio si za više emisija bez problema, dobivao si pokriće putnih troškova. Onda je Galić otišao i došao Sutlić. Po onome čemu sam ja svjedočila, Sutlić nije baš štedio, iako su se posljedice Galićevog financijskog manevriranja unutar HTV lagano već počele osjećati. Sjećam se, slavio se Dan televizije, a Sutlić je na parkingu pred HRT-om raširio vašarski šator i uvećao našu proslavu pjevanjem Colonije, Maje Šuput i sličnih. Žalosno je bilo u svemu tome što je baš taj mjesec honorarcima kasnio honorar 3 mjeseca, bio je svibanj, nismo primili lipe od veljače. A zove nas da gledamo nastup koji stoji kao mojih pet honorara. Kruha i igara, ili licemjerje do bola.

Nekako se kroz drugu godinu mog honorarenja tamo sve okrenulo naopako. Imala sam u to vrijeme sumnjivog producenta emisije za koju sam radila. Bez obrazloženja mi je rekao da mi se honorar mora prepoloviti. Tako sam ja plaću odradila u tjedan dana i onda besposleno sjedila i čekala sljedeći mjesec da mogu raditi. A nekad sam i radila znajući da neću dobiti ništa za to, ali eto "možda netko to primijeti i cijeni", jer volim raditi i najgore mi je kad nema posla.  Obećavao mi taj producent  da se strpim, da izdržim i da se pitanje mog zaposlenja upravo rješava. Jedno ljeto sam bila na ispomoći u Splitu ( tako sam radila svako ljeto). Uredniku u Splitu sam bila od pomoći, ali ovi u Zagrebu su uporno tvrdili da u Splitu ima previše ljudi i da sam suvišna dolje. Ja sam radila u tom Splitu, i tamo se radi punom parom, rade svi i pravi su profesionalci. Nema kao u Zagrebu jedan prilog u dva tjedna i daj mi plaću.

"Ako si na HTV- u talentiran  - bolje ti je to ne pokazivati previše!"

U Splitu nikada nisam morala snimatelju reći snimi mi to i to, daj malo više netona. Montažeri su brzo kao munje i kolegijalnost je na zavidnoj razini. Bio je problem , čini mi se, što Zagreb baš "ne voli" Split – tamo se još uvijek radi s antiknim kamerama, starim betama, skopovima. Koja je poanta ove priče? Glavešine u Zagrebu ne vide dalje od svog  nosa.

U dopisništvima se zaista kvalitetno radi, ali nikada im se neće dati malo više prostora da to i pokažu.  Bio je jedan kolega u splitskom studiju koji je bio u gorem položaju nego blagajnice kod Keruma. Radio je danonoćno, primao kikiriki iznose, i još su ga na kraju potjerali jer je honorarac. Nikoga ne zanima je li momak talentiran,  je li ima nos i ljubav za novinarstvo, je li mlad sposoban, efikasan. Ako si na HTV- u talentiran  - bolje ti je to ne pokazivati previše!

Nakon par prvih mjeseci rada, jedan mi je dragi urednik rekao: "Vesna, ti previše pametno razmišljaš za raditi na HTV-u." Smijala sam se, a trebala sam slušati.

Uglavnom, da se vratim, taj rad u Splitu mi se na kraju nije te godine u cijelosti platio. Producent emisije je rekao da mi može platiti samo njegovu emisiju, iako nije bio takav dogovor. U dopisništvu su rekli da me nisu oni poslali u Split, iako sam otišla u dogovoru s tadašnjom glavnom urednicom informativnog Hloverkom Novak Srzić. Tako da je ispalo da sam volontirala.

"Za putovanja dalja od 40 kilometara nema putnih troškova"

Recesija je udarila posljednji pečat na jadnike vanjske suradnike. Više nije bilo moguće raditi za više emisija, nije se moglo na teren udaljeniji od 40 kilometara, nije se moglo dobiti putne troškove niti dnevnice. Pa sam nekoliko reportaža odradila sa vlastitom kamerom, plaćajući vlastiti prijevoz i smještaj. Jednom sam sa stvarima usred noći ostala na trgu u Hvaru jer je producent krivo izdogovarao moj smještaj s gradonačelnikom Pjerinom Bebićem?? Pa sam išla na autostop do trajekta, razmišljajući što meni s diplomom u džepu i tri godine iskustva to treba? Vozačica nije mogla vjerovati.

Poseban je i odnos honoraraca i primjerice stalno zaposlenih snimatelja. Čisti sukob interesa -  honorarci žele raditi jer imaju elan i volju, a snimatelji, mahom profesionalci, ali lišeni svake volje za radom, kukaju što moraju snimati s vama cijeli dan. U startu sve krene krivo , dobijete i takav materijal pa i vi niste na kraju zadovoljni. Tj. urednik i oni koji prate što radite (iako, sve sam sigurnija da toga nema na HTV-u.)

Recimo, radio je za nas jedan sposoban i nadasve talentiran snimatelj, također honorarno. Snimao je puno i dobro. Divota je raditi s nekim tko je mlad pa mu nije teško popeti se i na neki zidić da bi posnimio neki kadar. S nekim tko se kuži u modernu tehnologiju i kadar, koji voli dobiti sliku koja će imati jednaku težinu kao moj tekst u finalnom proizvodu. Naravno i on je potjeran, zašto sačuvati nekoga tko valja?

"Ako radiš puno i dobro, tiho i normalno, onda ćeš najvjerojatnije letjeti"

Nema vam tamo principa nagrade i kazne. Tamo je suprotno – ako radiš puno i dobro, tiho i normalno, onda ćeš najvjerojatnije letjeti. Ako radiš malo (kad te natjeraju) imaš neku vezu s facom ili krvnog srodnika u prostorijama uprave, nema straha. Ti si bitan kadar kojeg se zapošljava. Jedan od mojih naivnih pokušaja predaje zahtjeva za zapošljavanje je završio ovako:

Pričamo ja i moj tadašnji urednik redakcije.

"Evo ja bih predala ovo! Stvarno mi treba siguran posao, mislim da ispunjavam uvjete."
"Aha... pa sigurno da ispunjavaš. Nego -  tko je iza tebe?"
"Kako mislite? Što iza mene? "
"Tko te šalje? Tko ti je  veza?"

Pošto nemam vezu, i taj zahtjev je odbijen. Iako se smatram početnikom, počela sam jako dobro. Imam stotine priloga, preporuke od redom svih urednika s kojima sam radila, ni jednu opasku, zamjerku (što mi potvrđuje i Kunić na ovom otkaznom razgovoru!), volju za radom, učenjem, želja mi je biti video novinar, apliciram stalno za magisterij. Predala sam i sinopsis za dokumentarni film o Miljenku Smoji producentu Dokumentarnog programa, ali opet - vanjski suradnik sam pa je to sve nekako stalo...

Nitko od mjerodavnih na HTV-u ne prati kvalitetu rada novinara i urednika. Zato nam program i je takav kakav je. Mnogi nisu kompetentni za pozicije na kojima jesu. Ima urednika koji ne znaju gdje je soba za ingest (ubacivanje materijala na server) ili gdje se gleda internacionalna  razmjena svjetskih televizija, a rade na dnevnom informativnom programu. Isto tako, ima jedan moj dobro plaćen kolega koji je na stalnoj plaći, a svojedobno je znao dolaziti na posao samo ručati i pogledati mail. Dok ja prolazim kraj njega, odlazim na snimanje na štakama  (s koljenom u longeti)  i vikendom, za par tisuća kuna koje će mi kasniti tri mjeseca.  Mene bi znao doći pitati gdje da naruči arhivske kazete, pa i zamoliti mogu li mu ja to obaviti, iako ne radim na njegovoj emisiji.

"Nije tajna da ima cenzure"

Ima li cenzure? Nije tajna, ima. Od one suptilne kad mi urednik precrta tri po meni ključne rečenice priloga, objašnjavajući da "to ti neće proći kod ovih gore". Do one svima poznate - Latinica, Jelinić...

Cijeli sistem u toj kući je naopak. Nema se novaca, a ide se u konvojima u Biograd na Porin, ide i onaj tko mora i tko ne mora, da se malo odmori i zapije. Ide se naravno službenim automobilima na službeno gorivo, spava se u hotelu s punim pansionom na račun firme. Uzet će si i dnevnicu, zašto ne bi. Za honorarce su ionako prepolovili budžet.

Montažeri i snimatelji imaju sramotno male plaće – ako im je vjerovati ne prelaze 4 tisuće kuna, s fakultetom ili bez. Kolegama koje su imali neku vezu ili što ja znam što, pa su nedavno i zaposleni, ponudili su ugovore kao novinaru pripravniku. Iako oni rade tu već godinama i imaju diplomu. Nitko se neće buniti, jer obuzme te ta kaotična "hrtovska" mračna sila pa i sam vjeruješ da je to u redu i da nisi sposoban dobiti i raditi bolje.

"Ne zna se tko će sada raditi cijeli program"

Saznajem ovih dana i da su nekima ponudili ipak radna mjesta, ali opet besramne ugovore na jedan mjesec i slično, sa sramotnim iznosima I to jadno što nude, ne znam po kojim su kriterijima odlučili, ali po evaluaciji rada sigurno ne.  Tko će raditi cijeli program, sad kada su potjerani oni što su najviše radili, ne zna se. Ali, očekujmo svi jedan zanimljiv programski uradak.

Ova otpuštanja svima su bila jako bolna, pogotovo kad shvatiš da si sve to trpio godinama za badava. Među protjeranima ima i onih koji su 17 godina honorarili, koji imaju obitelji. Meni je valjda lakše, mlađa sam, sposobna, nekako ću se snaći, nije mi ni teško konobariti što se kaže. Ovo što sam vidjela u ove četiri godine i prošla, bilo mi je veliko iskustvo. Način na koji su nam otkazali suradnju dokaz je da smo mi, honorarci, za njih bili samo otpaci. Nikada se više ne bih vratila tamo. Zaslužila sam više od rada u nepravdi, nekolegijalnosti, neznanju i neprofesionalnosti.