ZAMISLIMO na trenutak da su Alan Sumina i Zoran Vučinić, umjesto u izradi aplikacija za mobilne telefone, svoj poduzetnički talent odlučili iskušati u ugostiteljstvu. Da su bili pizza majstori ili vrhunski chefovi. Čak i da su pronašli idealno locirani poslovni prostor, složili tim izvrsnih ljudi, riješili financiranje i krenuli u opremanje.

Početak poslovanja

Prije nego što bi uopće smjeli pomisliti o pokretanju radova na uređenju svog budućeg restorana, morali bi izgubiti noći proučavajući pravilnike i zakone koji definiraju sve - od toga kako se njihov ugostiteljski objekt klasificira i što sve mora imati do toga što smije posluživati i kako. Kada bi proučili sve normative, od ventilacije i buke do klimatizacije i grijanja, mogli bi početi nabavljati opremu i uređivati lokal. Paralelno s time morali bi obijati šaltere tražeći sve moguće dozvole te ishodovati bar desetak raznoraznih atesta svega i svačega, a na kraju ne bi mogli početi sve dok inspektori ne provjere zadovoljava li njihov prostor MTU - minimalne tehničke uvjete.

To u praksi znači da inspekcija provjerava jeste li zadovoljili sve tražene uvjete PRIJE nego što uopće skuhate prvu kavu, ispečete prvu pizzu i poslužite prvog gosta.

Ta inspekcija može biti vrlo jednostavna i brza, ali prečesto se svodi na dobru volju i tumačenje onog tko vam u inspekciju dođe.

Traume zbog nebuloznih zahtjeva

Stoga, mnogi poduzetnici prije početka poslovanja imaju traume uslijed ispunjavanja nebuloznih zahtjeva vezanih za visine pisoara, pozicije umivaonika, visinu pločica, vrste podova, visine prostora itd.

No, Alan i Zoran su odlučili da će se njihov Nanobit baviti izradom aplikacija te su ušli u svijet IT-ja i programiranja. Slično su napravili i Matej i Tomislav iz Infinuma, a tako nekako je razmišljao i Damir dok je sanjao Microblink.

Krenuli su iz vlastitih soba, nakon toga iznajmili su manji ured i već od prvog dana su krenuli raditi. Stvarati i proizvoditi nešto što su kupci tražili, nešto za što su počeli primati novac. Nitko ih nije tražio MTU, nije bilo stričeka iz gradskog ureda koji bi metrom provjeravao visinu ni njihove sobe ni prvih malih i nekad opskurnih ureda.

Nakon toga, kad su prihodi porasli, zapošljavali su nove ljude. Ti ljudi su morali znati posao i nisu morali imati ni formalno fakultetsko obrazovanje ni položene državne ispite kojima bi "dokazali" da su stručni. Nisu morali zaposliti ljude koji imaju posebna ovlaštenja, poput, primjerice, turističkih agencija, nisu morali imati skladište od najmanje 6m2, kako se traži za web-shopove.

Iako je IT klasificiran kao industrija, nisu morali graditi pogone, nije bilo studija utjecaja na okoliš, nisu morali tražiti spajanje na kanalizaciju, energetsku suglasnost dragih i nadasve ekspeditivnih ljudi iz HEP-a. Nisu morali osigurati hidrantski priključak te svaki mjesec plaćati bar 250 kuna iako nikad iz njega nisu i neće isisati ni kap vode.

Morali su znati kakve kompjutere trebaju, a inspekcija ionako nije imala pojma što rade

Morali su znati kakve kompjutere trebaju, kakvu internetsku vezu, koje programske alate moraju instalirati kako bi počeli zarađivati.

Kako nisu morali imati ni fizičku lokaciju u koju dolaze kupci ili gosti - nisu bili ni previše vidljivi stričekima s aktovkama i iskaznicama inspektorata. A i kad bi ih vidjeli, ionako nisu baš kužili što ti klinci rade s tim kompjuterima. Kako ćeš kontrolirati ono što ne kužiš? Kako ćeš zabraniti nešto kad nemaš paragraf pravilnika koji ti kaže što se smije, a što ne smije?

Nije bilo šansi da carina presretne Infobipov SMS upućen iz Vodnjana, pa da ga zaustavi, priupita za zdravlje i ICD - izvoznu carinsku deklaraciju. Nisu morali ni brinuti kojim putem taj SMS ide, tko ga transportira i kako obračunati PDV na dio puta kojim SMS putuje od Vodnjana do graničnog prijelaza. Nisu trebali skladište od bar 6m2 u kojem skladište SMS poruke, a nitko im tada nije došao provjeriti jesu li im monitori pod propisanim kutem i imaju li stolci propisani naslon za ruke. Mogli su programirati i sjedeći u krevetu, nije bilo inspektora koji će provjeriti kad je fiskaliziran račun te udariti kaznu ako je izdan minutu nakon kraja propisanog radnog vremena.

Kako možemo biti sigurni da njihovi kodovi rade po pravilima struke :)

Silvio Kutić nije morao provjeravati jesu li njegovi kolegice i kolege obnovili članarinu Hrvatskoj Cammori Programera te je li im ona izdala Odobrenje za rad u struci. Nisu ih morali upisati u Registar ovlaštenih Phyton programera.

Nisu morali ishodovati PRD broj iz Prvog Razredbenog Direktorija ni biti spojeni na SHIT - Središnji Hrvatski Informatički Terminal.

Alan i Zoran svoju prvu aplikaciju Tap&Track prije slanja na App store nisu morali dati na pregled Središnjem Državnom Uredu Za Digitalno Društvo niti su morali cjenik ovjeriti kod općinskog ćate i držati ga istaknutog na vidljivom mjestu. Ni dandanas mi nije jasno kako su uspjeli bez da je njihov kod pregledao neki ovlašteni inspektor ili na njega opalila pečat neka tetka šalteruša. Kako uopće možemo biti sigurni da takav, nepregledan, nelicenciran i neodobren software radi po svim "pravilima struke" kad nema nadzora vrhovnog tijela, izabranog i postavljenog od onih najboljih, što ih biramo u sabor?

Još stignemo uvesti barem Komoru digitalnih radnika, u koju će se obvezno učlanjivati svi koji programiraju ili rade u IT industriji kako bi struka nadgledala i usmjeravala razvoj, naravno, na korist svih (pogotovo onih koji bi takvu ustanovu vodili, smišljali "provjere znanja" i obnavljali licence). Javne ovlasti takvoj komori bi zasigurno pomogle da svi programi koje koristimo poštuju politiku kolačića, da su GDPR compliant i da slučajno nemaju neke dijelove koji bi strašno naštetili korisniku ili uređaju koji ih pokreće. Naravno, sve to netko mora platiti, a i na sva odobrenja bi se malo pričekalo, a sve koji se s time ne slažu ili misle drugačije lako bi utišali prijetnjom suda komore ili izbacivanjem iz članstva, čime bi im bio onemogućen dalji rad "u struci".

Koliko vremena i napora bi tada našim mladim IT poduzetnicima trebalo samo za početak? Koliko njih bi pri tome odustalo? Ako bi i ustrajali, koliko energije i vremena (a vrijeme u businessu presudi svemu) bi im za to trebalo?

Prespori smo, birokratizirani i tromi

Stoga se duboko ne slažem s tvrdnjama nekih, nekad mi omiljenih, profesora, poput Ive Bičanića, da je "prava industrija" put oporavka. Hrvatska jednostavno nema kapacitet primiti velike investicije niti će ga u dogledno vrijeme imati. Prespori smo, birokratizirani i tromi, previše ovisimo o lokalnom ćati i sitnom poklonu koji on očekuje. Previše utjecaja na svaki veliki projekt ima i lokalni šerif koji se ponaša kao da je on dioničar projekta i očekuje ozbiljnu nagradu. Što je projekt veći i što je vidljiviji - podložniji je opstrukciji zbog koruptivnih apetita svih onih koje smo postavili da štite nas i javno dobro.

Trud, napor i rizik, koji trebaju da se u Hrvatskoj izgradi nešto fizičko, jednostavno su preveliki većini poduzetnika početnika, a i velikim stranim investitorima se često ne isplate. Oni koji i dođu, vidjevši kakvi smo i kako sami sebi i drugima kompliciramo život, sve nam te troškove ukalkuliraju u cijenu.

Kad se pitate zašto su neke stvari u Hrvatskoj skupe ili zašto smo nekonkurentni, razmislite i o tome što je taj koji to proizvodi morao sve proći kako bi uopće došao u poziciju proizvoditi.

Sve to plaćamo uvijek i samo mi, ne postoje drugi koji bi to platili umjesto nas.

Mnogi odustaju

Primjera imamo stotine, investitori bivaju prevareni, odustaju od projekata jer iz sukoba s lokalnom i državnom administracijom te ekipom povezanom s njima ne mogu izaći kao pobjednici.

Svaka ozbiljnija fizička proizvodnja, sve opipljivo što zahtijeva gradnju, zahvate u prostoru, spajanja na infrastrukturu ili samo ishodovanje bezbroj dozvola - često je ili nemoguće ili vrlo sporo i skupo.

Razmislimo, možda smo stoga nekonkurentni ili bar manje konkurentni u proizvodnji fizičkih predmeta, većim ili manjim energetskim projektima, a glavni business modeli nam se svode na iskorištavanje rentne pozicije (turizam) koja jedina donekle opravdava suludo visok trošak ulaganja (osim ako se ne ulaže u apartmane građene bez dozvole i ispravnih priključaka na infrastrukturu - što kasnije plaćamo svi skupa).

Red je potreban, ali birokracije i regulative iz prošlog stoljeća ne

Možda su i stoga naše novije IT tvrtke toliko brže napredovale od mnogih "klasičnih" i imaju toliko posla da ga ne stižu odraditi? Naravno, jer su energiju i kreativnost, umjesto u rješavanje svih navedenih komplikacija, uložili u razvoj proizvoda, podizanje kvalitetnih timova, stjecanje novih znanja i slično. Time nikako ne podcjenjujem kvalitetu ljudi koji ih vode ni onih koji u njima rade, dapače, niti sam smetnuo s uma kako je riječ o sektoru koji je svuda u svijetu propulzivan. Naime, ima i drugih propulzivnih sektora, ali mi u njima nemamo nikakve šanse, ponajviše ako zahtijevaju velika kapitalna ulaganja u fizičku infrastrukturu. I to u Hrvatskoj neće biti ni moguće ni realno dok god imamo ovakve regulative.

Naravno da je red potreban, naravno da postoje djelatnosti koje trebaju biti regulirane, ali smanjenje nepotrebne birokracije i regulative koja često datira iz prošlog stoljeća - jedini je put kojim možemo stvoriti bar šansu da fizička proizvodnja ponovo zaživi u Hrvatskoj.

I za kraj, stoga će i uspjeh Rimac Automobila, koji je naš prvi jednorog koji proizvodi i opipljive stvari, ako se najave valuacije od 5 mlrd. USD pokažu opravdanima te ako izgradnja kampusa i svih popratnih fizičkih sadržaja bude išla po planu - biti time veći.