NIJE vijest kad se hrvatski građani sele u Njemačku, jer na to smo navikli još od sredine prošlog stoljeća, nego kad se Nijemac bez ikakvih prethodnih poveznica s Hrvatskom s obitelji skrasi na Jadranu. Prije četiri godine tim je putem krenuo Mirko Kedenburg, poduzetnik iz njemačkog grada Bremena, čiju je priču prenio Die Welt.

Kedenburg je ostavio uspješnu tvrtku i u potrazi za boljim životom sa suprugom Reginom, kazahstanskog podrijetla, te dvoje male djece stigao u Hrvatsku. Danas žive u Svetom Filipu i Jakovu blizu Zadra, bave se upravljanjem nekretninama i ne namjeravaju se vratiti u rodnu Njemačku.

"Otvoriš vrata, djeca izađu van"

U njegovu nedavnom razgovoru za njemački dnevni list Die Welt posebno je zanimljivo kad objašnjava da njegovi sinovi u Hrvatskoj mogu živjeti djetinjstvo kakvo je on sam imao u Njemačkoj devedesetih godina:

"Otvoriš vrata, djeca izađu van. Navečer se vrate kući prljava i gladna, ali su se zabavila. Upravo taj osjećaj slobode želim za njih dvojicu. Kad prijateljima u Njemačkoj pričamo kako naša djeca ovdje odrastaju, oni odgovaraju da tako nešto danas kod njih više nije moguće."

Kedenburg je u Njemačkoj vodio uspješnu tvrtku i upravo dovršio gradnju kuće, ali kaže da nakon pandemije više ništa nije bilo isto: "U to sam vrijeme u njemačkom društvu, u međuljudskim odnosima, primijetio drastičnu promjenu. Ljudi bi se jedni prema drugima uvijek trebali odnositi s poštovanjem. U Njemačkoj se to potpuno izgubilo."

Hrvatska nije bila prva opcija

Tako se rodila ideja o selidbi, ali Hrvatska nije bila prva opcija. Mirko i supruga razmišljali su o Španjolskoj, a onda su nakratko posjetili našu zemlju i već na povratku autom kući u Bremen počeli razgovarati o selidbi. Kako je Mirko rekao, bilo je to neozbiljno maštanje, ali već nakon nekoliko mjeseci plan je bio pred realizacijom.

"Gledajući izvana, naš život bio je savršen, ali oduvijek sam osjećao da se ne uklapam baš u Njemačku. Mislim da sam malo drukčiji od prosječnog Nijemca. Nakon odmora bilo mi je samo još gore. U Hrvatskoj sam ponovno pronašao upravo onakav odnos među ljudima koji mi je u Njemačkoj toliko nedostajao: srdačan, ljudski. Tada mi je jednostavno kliknulo", objašnjava Mirko i nastavlja:

"Došao sam kući i rekao supruzi da bismo trebali krenuti ispočetka u Hrvatskoj. Kad gledam unatrag, mislim da je tako trebalo biti. Sve se nekako posložilo. Vrlo smo brzo primijetili da nam ljudi ovdje zaista odgovaraju."

"U Hrvatskoj pravila postoje i ne postoje"

Kedenburg sasvim konkretno objašnjava što ga je posebno oduševilo u Hrvatskoj: "Ovdje pravila postoje i ne postoje. I upravo mi se to sviđa, taj mali bunt, a istodobno srdačnost. Posebno mi je to upalo u oči u odnosu prema djeci. Kad smo prvi put sa sinovima išli u restoran, igrali su se i bili glasni, a ljudi su na to reagirali potpuno opušteno. U Hrvatskoj će ti prigovoriti ako svoju djecu opominješ da budu tiša. Konobar ti kaže da pustiš djecu da budu ono što jesu. Zbog toga smo se doslovno zaljubili u ovu zemlju."

Iznenadio ga je i nacionalni ponos koji je otkrio kod Hrvata, a u Njemačkoj je prema njegovu mišljenju izblijedio: "Ljudi su zaista ponosni na svoju zemlju i kulturu. Zbog toga se ovdje često osjećaš kao u velikoj obitelji u kojoj svi paze jedni na druge. To mi je jako lijepo, sve dok ne postane radikalno. Bit je u tome da se vlastita kultura sačuva, a da se čovjek pritom ne izgubi previše u prošlosti."

Ponos o kojem Kedenburg govori posebno se vidi u sportu, koji ima važnu ulogu u hrvatskom društvu: "Nogometna momčad mog sina kasno navečer vratila se s utakmice. Svi roditelji čekali su na kolodvoru, a kada je autobus stigao, zapaljene su baklje. Kad bi se to dogodilo u Njemačkoj, odmah bi stiglo komunalno redarstvo, možda i neka druga tijela. Ovdje je policija prošla i slavila s njima."

"Ljudi ovdje bolje nose s krizama"

Dakako, nije baš sve idealno, pa Mirko kaže da financijski njegova obitelj još uvijek nije dosegnula standard koji je uživala u Njemačkoj, ali to ga nimalo ne zabrinjava. Objašnjava da se biznis dobro razvija i ističe bitnu razliku u suočavanju s troškovima života u dvjema zemljama.

"Život je ovdje doista postao teži, kao i u Njemačkoj. Pa ipak, ljudi ovdje ostaju pozitivniji. Više se smiju i imaju pozitivniji odnos prema životu nego u Njemačkoj. Možda je to zato što Njemačka sada mora učiti da gospodarski ne može uvijek ići samo uzbrdo, nego da ponekad dolazi i pad. Ljudi ovdje dolje bolje znaju kako se nositi s takvim situacijama."

Na posljednje pitanje novinarke Die Welta što bi se moralo dogoditi da se vrate u Njemačku, Kedenburg odgovara: "Moralo bi nešto ozbiljno poći po zlu ili bi moja obitelj morala biti u opasnosti. Ali čak i u takvoj situaciji vjerojatno bih otišao još dalje, a ne natrag. No o tome ne razmišljam. Iz životnog iskustva znam: bude kako treba biti."