IAKO se skepticizam prema cjepivima čini kao moderan fenomen, njegovi korijeni sežu dublje u povijest nego što mnogi misle, piše BBC. Stoljećima je čovječanstvo bilo izloženo smrtonosnim virusima, a velike boginje bile su jedna od najgorih pošasti. Ova bolest, koja je samo u 20. stoljeću odnijela oko 300 milijuna života, nije birala žrtve - pogađala je i siromašne i bogate, uključujući europske monarhe. Do početka 19. stoljeća godišnje je ubijala više od 400.000 ljudi diljem svijeta.

Prekretnica se dogodila 1796. godine, kada je britanski liječnik Edward Jenner razvio prvo cjepivo. Primijetivši da su mljekarice imune na velike boginje nakon prebolijevanja srodnih, ali blažih kravljih boginja, odlučio je testirati svoju teoriju. Uzeo je materijal iz rane jedne mljekarice i ubrizgao ga osmogodišnjem dječaku, što je bio nezamisliv eksperiment po današnjim etičkim standardima. Dječak je postao imun.

Cijepljenje nazvano po latinskoj riječi za kravu

Jenner je postupak nazvao cijepljenjem, prema latinskoj riječi za kravu (vacca), i s optimizmom 1801. godine zapisao: "Istrebljenje velikih boginja, najstrašnije pošasti ljudske vrste, mora biti konačan rezultat ove prakse."

Njegova vizija se ostvarila - Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) proglasila je 1980. godine velike boginje iskorijenjenima. I danas je to jedina zarazna bolest koja je iskorijenjena.

Nakon Jennerova uspjeha razvijena su cjepiva protiv brojnih bolesti, od gripe do HPV-a i covida-19. Prema procjenama, spašeno je 154 milijuna života u posljednjih 50 godina. Unatoč tome, otpor cijepljenju ne samo da postoji već i jača diljem svijeta te dopire i do najviših političkih razina. Nedavni primjeri iz SAD-a, gdje se preispituje politike cijepljenja, pokazuju dubinu problema.

"Užasi cijepljenja"

Već početkom 19. stoljeća, unatoč dokazanoj učinkovitosti cjepiva protiv boginja, koje je spasilo više od 95% cijepljenih, u Velikoj Britaniji su se pojavile brojne skupine protiv cijepljenja.

Nakon što je cijepljenje postalo obvezno, tiskali su pamflete s dramatičnim naslovima, kao naprimjer "Cijepljenje, prokletstvo" i "Užasi cijepljenja", te pokretali časopise naziva "Antivakcinator" (The Anti-Vaccinator, 1869.) i "Istraživač cijepljenja" (The Vaccination Inquirer, 1879.).

Prosvjedi nisu bili rijetkost - od nereda u Engleskoj 1850-ih do masovnih demonstracija 1905. godine u Bostonu, u SAD-u, koje su dovele do odluke Vrhovnog suda da je obavezno cijepljenje ustavno.

"Đavolska operacija"

Zanimljivo je da je protivljenje postojalo i prije Jennerova cjepiva. Variolacija - preteča moderne imunizacije, pri kojoj se koristilo materijal iz rana osoba zaraženih boginjama za izazivanje blaže reakcije i stvaranje imuniteta - uvedena je u Ujedinjenom Kraljevstvu i Americi 1720-ih godina.

Odmah je izazvala bijes kritičara. U žestokoj propovijedi iz 1722., naslovljenoj Opasna i grešna praksa inokulacije, engleski svećenik Edmund Massey tvrdio je da su bolesti božja kazna. Svaka mjera za sprječavanje boginja bila je, smatrao je, po svojoj prirodi "đavolska operacija", ravna otvorenom bogohuljenju.

Nakon Jennerova otkrića jedan od glavnih prigovora bio je da je cjepivo "neprirodno". Ova logička pogreška, poznata kao "pozivanje na prirodu", zanemaruje činjenicu da su i arsen i ebola prirodni. Pojavile su se i bizarne teorije, poput one da cjepivo može ljude pretvoriti u krave, što je prikazano na ilustraciji iz 1802. godine.

"Bolje zatvorska ćelija nego otrovano dijete"

Kirurg i urednik medicinskog bloga Science-Based Medicine David Gorski to vidi kao preteču moderne dezinformacije: "Tada, očito, nisu znali za DNA, ali ideja da cjepiva nekako mijenjaju samu vašu bit je antivakserska tvrdnja koja seže daleko u prošlost."

Uobičajene su bile i tvrdnje da su cjepiva otrov, s transparentima poput "Bolje zatvorska ćelija nego otrovano dijete", ili da su dio tajnog plana liječnika da se obogate, iako je to bilo očito netočno i uvredljivo prema pionirima poput Jennera, koji je odbio zarađivati na cjepivima.

Frustracija struke bila je vidljiva još 1802., kada je liječnik John Redman Coxe izjavio da žali što "neistine ometaju napredak najsjajnijeg otkrića ikada". Dva stoljeća kasnije WHO je ponovio sličnu poruku, ističući da protivnici cijepljenja odbijaju znanstvene dokaze.

"Osobne slobode"

Jedan od najsnažnijih argumenata protivnika cijepljenja oduvijek je bio poziv na tjelesnu autonomiju i osobne slobode. Prema znanstveniku Peteru Hotezu, dobitniku Nobelove nagrade, "početkom 19. stoljeća započeo je pokret za zdravstvenu slobodu kao alternativa znanstvenoj medicini".

Koliko takav stav može biti opasan, pokazao je primjer Stockholma 1873. godine, gdje je zbog niske procijepljenosti (40% u odnosu na 90% u ostatku Švedske) epidemija velikih boginja imala deseterostruko veću stopu smrtnosti nego u ostatku države. Tek nakon te katastrofe stanovnici su masovno tražili cjepivo.

Antivakserski pokret uporno je negirao učinkovitost cjepiva, pripisujući pad smrtnosti djece u 19. stoljeću isključivo boljoj higijeni. U Leicesteru su krajem 19. stoljeća antivakseri tvrdili da su karantena i prijava slučajeva dovoljni.

Nakon epidemije 1894., s 20.5 oboljelih na 10.000 ljudi, proglasili su svoju strategiju uspjehom, zanemarujući činjenice da su zdravstveni radnici već bili cijepljeni i da su djeca bila nerazmjerno pogođena te su činila dvije trećine slučajeva zaraze. U Londonu, s visokom stopom procijepljenosti, oboljelih je bilo četiri puta manje.

Digitalno doba i povratak starih prijetnji

Globalni napori doveli su do iskorjenjivanja velikih boginja 1979. godine te su razvijena cjepiva koja su spasila milijune od dječje paralize i ospica. No antivakserski aktivizam nije nestao. Dolaskom interneta i društvenih mreža poruke stare više od dva stoljeća dobile su novi život i globalni doseg.

Povjerenje u cjepiva počelo je opadati, a WHO je 2019. proglasio oklijevanje oko cijepljenja jednom od 10 najvećih globalnih zdravstvenih prijetnji.

"Epidemije ospica u SAD-u mogle bi biti tek početak"

Posljedice su već vidljive. Ospice, bolest koja zahtijeva procijepljenost od 95% za kolektivni imunitet, vraćaju se. U SAD-u, gdje su 2000. godine bile praktički eliminirane, pad procijepljenosti doveo je do najvećeg broja epidemija u posljednja tri desetljeća i prvih smrtnih slučajeva nakon mnogo godina.

Koliko god se današnji antivakserski pokret činio modernim, njegovi argumenti su odjeci onih iz viktorijanskog doba - od teorija o zaradi farmaceutske industrije do lažnih tvrdnji o nepotrebnosti cjepiva.

Kako kaže Gorski, "oklijevanje i strah koji dovode do niskih stopa cijepljenja vraški su postojani i potaknuti dezinformacijama". Ako se takve ideje nastave širiti, upozorava, epidemije ospica u SAD-u mogle bi biti tek početak.