Ivan Čović je inženjer strojarstva, dvostruki prvak Hrvatske u judu i osvajač medalja s europskih i svjetskih kupova. Ivan je po majci podrijetlom iz istočne Ukrajine, iz Luhanska. I dan-danas vezan je za Ukrajinu. Za Index piše o događajima u ovoj zemlji, odnosima među ljudima te situacijama koje su dovele do ruske agresije.

ZAVRŠETKOM Narančaste revolucije, nakon koje je na ponovljenim izborima izabran proeuropski predsjednik Viktor Juščenko, 2010. godine proruski Viktor Janukovič je dočekao svoju "osvetu". Iako uz uobičajene probleme i nepravilnosti koji su bili prisutni na svakim dotadašnjim izborima u Ukrajini, europski promatrači (prvenstveno OESS i PACE) potvrdili su izbore kao poštene.

Kako Ukrajina ima polupredsjednički sustav (nešto slično kao Hrvatska devedesetih), uloga predsjednika je vrlo bitna. Ipak, Janukovičeva potpuna pobjeda je stigla 2012. godine na parlamentarnim izborima kada je njegova Partija regija osvojila većinu glasova i s Komunističkom partijom Ukrajine oformila koaliciju u parlamentu.

Iako proruske orijentacije, predsjednik Viktor Janukovič nastavio je europski put koji je postavljen nakon Narančaste revolucije. Tako je u studenom 2010. godine uspostavljen akcijski plan za uspostavu bezviznog režima za kratkotrajna putovanja između EU i Ukrajine. To je bio prvi korak za uspostavu slobodne trgovinske zone između EU i Ukrajine.

Također, vlada s Nikolajem Azarovom nastavila je put EU integracija, što su iskazivali kao prioritet unutarnje i vanjske politike Ukrajine. Europski povjerenik za proširenje Štefan Füle je tada izjavio kako politika ukrajinske vlade ne isključuje integraciju u EU.

Prva prepreka – liderica opozicije u zatvoru

Prvo ozbiljno zahlađenje odnosa između Janukoviča i EU dogodilo se 2011. godine kada je bivša premijerka i liderica opozicije Julija Timošenko osuđena na sedam godina zatvora zbog zlouporabe položaja u vezi ugovora o uvozu prirodnog plina potpisanog s Rusijom 2009. godine.

Europski lideri smatrali su tu presudu politički motiviranom te su stopirali daljnje pregovore. Sama Timošenko izjavila je da njeno zatvaranje ne bi trebalo zaustaviti EU da uspostavi bližu suradnju s Ukrajinom. Ipak Sporazum o pridruživanju je odgođen.

Prema zajedničkoj izjavi Ukrajine i EU usvojenoj na summitu, ratifikacija ugovora ovisi o ukrajinskom poštivanju zajedničkih vrijednosti i vladavine prava s neovisnim pravosuđem. Tada je Štefan Füle izjavio da se nada da će Sporazum o pridruživanju biti potpisan u roku od mjesec dana. Ipak, 29. veljače 2012. Europska pučka stranka zatražila je hitno oslobađanje Julije Timošenko, Jurija Lucenka i drugih političkih zatvorenika inzistirajući da se Sporazum o pridruživanju ne potpiše dok se ti zahtjevi ne ispune. 

Na kraju, 30.ožujka 2012. godine sporazum je potpisan u Bruxellesu. Janukovič je nastavio pregovarati o statusu Timošenko, koja je u to vrijeme bila na liječenju jer je bolovala od hernije diska u kralježnici. Također, započela je i štrajk glađu. Europski čelnici su izrazili zabrinutost, neki poput Jose Manuela Barrosa su bojkotirali Europsko prvenstvo koje su organizirali Poljska i Ukrajina 2012. godine. Njemački predsjednik Joachim Gauck je u to vrijeme otkazao posjet Ukrajini, a potpisani sporazum kao vid pritiska nije tada ratificiran. 

U sklopu pregovora dopušteno je liječnicima iz Njemačke da dođu u Ukrajinu i pregledaju Timošenko. Liječnički tim je tada iznio zaključak da pati od jakih bolova i da joj je potrebno hitno liječenje u specijalističkoj ambulanti. Tako je njemačka vlada zahtijevala od Ukrajine da dopusti Timošenko liječenje u Njemačkoj, što Janukovič na kraju nije ispunio. 

Timošenko i Putin

Putin se također oglasio po tom pitanju te pozdravio odluku da se Timošenko pruži adekvatna liječnička pomoć, a još je 2011. godine komentirao presudu Timošenko: "Nisam upoznat s optužnicom i njenim detaljima, ali sudeći prema medijskim izvještajima, osuđujuća je presuda donesena za potpisivanje plinskih sporazuma s Rusijom. Timošenko nije ništa potpisala. Ugovori su potpisani između gospodarskih subjekata, Gazproma i Naftogaza."

Timošenko i Putin su 2009. godine preko te dvije kompanije potpisali taj ugovor o izvozu prirodnog plina zbog kojeg je kasnije ukrajinska političarka osuđena. Iako Timošenko nije bila bliska Putinu, izjavio je da nije moglo biti kršenja zakona u sporazumima koje su potpisali.

Nakon burnih višegodišnjih pregovora predsjednik Janukovič je sudjelovao na summitu EU u glavnom gradu Litve Vilniusu 29. studenog 2013. godine. Na tom summitu je planirano potpisivanje Sporazuma o pridruživanju Ukrajine Europskoj uniji, ali sporazum nije potpisan. Taj čin nepotpisivanja bio je okidač za nove proeuropske prosvjede na Majdanu, što je gurnulo Ukrajinu u krizu i rat koji traje i danas.

Timošenko, čije je puštanje i transfer u Njemačku bio središnji uvjet za EU, molila je predsjednika da poništi svoju odluku. U pismu Janukoviču iz zatvora odrekla se uvjeta puštanja na slobodu i obećala da će ostati u zatvoru u Ukrajini ako Janukovič popusti. Vjeruje se da je strah od suočavanja s Timošenko u predsjedničkoj bitci 2015. godine jedan od glavnih razloga predsjednikova odbijanja EU.

"Dajem vam riječ da ću, ako donesete odluku o potpisivanju sporazuma, istog dana apelirati na europske čelnike tražeći od njih da potpišu sporazum bez ispunjavanja svih kriterija, uključujući i dio koji se odnosi na moje oslobađanje. Ne znam hoće li poslušati moj apel, ali učinit ću sve što je moguće za potpisivanje sporazuma iako i dalje sjedim u zatvoru", rekla je tada Timošenko. "Ovo vam je jedini šansa da preživite kao političar. Jer sada, kada ubijate sporazum, činite najveću grešku u svom životu."

Druga prepreka - Rusija

U to vrijeme je Janukovič pregovarao s Rusijom o Carinskoj uniji u koju su uključene Rusija, Bjelorusija i Kazahstan. Jose Manuel Barroso je jasno dao do znanja da Ukrajina ne može u isto vrijeme biti članica Carinske unije i u području slobodne trgovine s Europskom unijom.

Iako se Rusija nije protivila nekim vezama između bivših sovjetskih republika i Europske unije, protivila se sporazumima o partnerstvu s EU. Razlog tomu je što su takvi sporazumi obvezali potpisnice da se članstvo u unijama koje sponzorira Moskva ne može ostvariti. Iako takvi sporazumi nisu automatski jamstvo budućeg članstva u Europskoj uniji, oni su zemlju doveli na putanju usklađivanja svojih institucija s institucijama država članica EU i s vremenom bi značajno preusmjerili gospodarstvo od tradicionalnih veza s Moskvom i prema potpunijem sudjelovanju na širem europskom tržištu.

Rusija je tada bila najveći strani ulagač u Ukrajini, a Ukrajina i dalje jako ovisna o ruskom tržištu. Ukrajinsko nastojanje da si osigura što veću energetsku neovisnost razvojem domaćih projekata nafte i prirodnog plina bilo je tek u začetku, a zemlja ovisna o Rusiji za jeftine isporuke energije. Ukrajinski premijer Nikolaj Azarov otvoreno je rekao zastupnicima u parlamentu da si Ukrajina ne može priuštiti gospodarski raskid s Moskvom. 

Ogorčena nastojanjima Ukrajine da nastavi sa sporazumom, Rusija je primijenila trgovinske sankcije na brojnu ukrajinsku robu. Rusija je uvela carinske postupke koji su uključivali detaljno pregledavanje svakog kamiona koji izvozi robu iz Ukrajine, što je dovelo do dugotrajnih prometnih gužvi na granici koje su znale biti i po 40 kilometara. Iz Kremlja se također moglo čuti da bi Rusija mogla, ako sporazum bude potpisan, preispitati status Ukrajine kao države.

Ukrajina je pokleknula

Tada je ukrajinska vlast pokleknula pred ruskim pritiskom. Janukovič je netom prije summita u Vilniusu posjetio Putina u Moskvi, što je izvedeno u gotovo potpunoj tajnosti. Nekoliko dana kasnije ukrajinski parlament nije uspio usvojiti posljednja tri zakona kako bi ispunio zahtjeve koje je postavio Bruxelles kako bi uspješno potpisao sporazum. Istog dana premijer Azarov rekao je da je normalizacija odnosa s Rusijom "pitanje broj jedan za nacionalnu politiku".

"Ovi signali vladajuće stranke pokazuju da su neki prijedlozi došli iz Rusije i da su bili prilično značajni", rekao je tada Oleksandr Suško iz Instituta za euroatlantsku suradnju u Kijevu. Predložio je da bi poticaji mogli uključiti obećanja jeftinijeg plina, povoljnih zajmova ili osobnih prednosti za Janukoviča. "Vladajuća stranka želi da EU reagira na ovo i ublaži svoje zahtjeve."

"Ukrajina nije mogla izdržati gospodarski pritisak. Prijetio joj je ograničen izvoz robe u Rusiju, posebno za tvrtke iz istočne Ukrajine, koja pokriva veći dio njezine industrije i zapošljava stotine tisuća ljudi. Izračuni sugeriraju da bi to dovelo do gubitaka milijardi. Te je uzroke ove odluke precizirao predsjednik Janukovič u telefonskom razgovoru s predsjednicom ranije ovog tjedna", rekla je Jovita Neuliupšiene, pomoćnica predsjednice Litve.

Janukovič kao Hamlet

Prema Reutersu koji je nakon Majdana napravio intervju s kolegama iz Janukovičeve stranke, Janukovič je opisan kao krupni vođa i intuitivni političar, koji nije mogao podnijeti pokroviteljstvo. Odrastao je u siromaštvu iz kojeg se uzdigao te je volio da mu se pristupa s poštovanjem. Stoga nije neobična njegova nevoljkost pridruživanju Carinskoj uniji bivših sovjetskih republika.

Znao je da Rusija ne smatra Ukrajinu ravnopravnim partnerom te je smatrao da se ne može pregovarati s Putinom. Laskalo mu je kako se prema njemu odnose EU dužnosnici, unatoč tome što mu je bilo teško shvatiti složenost europske birokracije. Porijeklom s istoka Ukrajine, u očima EU bio je idealan čovjek koji bi uspio omekšati istočne proruske regije na suradnju s EU.

No, spominje se da je Janukovič bio zaprepašten europskim neshvaćanjem razmjera financijskih gubitaka stopiranja trgovine s Rusijom. Prema njegovoj procjeni, bilo je potrebno 160 milijardi dolara za tri godine kako bi nadoknadio trgovinske gubitke s Rusijom i kako bi se podnijele posljedice reformi koje je EU zahtijevala. EU je glatko odbila dati taj iznos, koji su smatrali prenapuhanim i ponudili višestruko manji iznos.

Aleksandr Olejnik, stalni predstavnik Ukrajine za NATO, i drugi ukrajinski dužnosnici bili su bijesni. Olejnik je Reutersu rekao da su ih europski dužnosnici "pljunuli" kad su im se obratili za pomoć. Ukrajina je bila na rubu bankrota, prema onome što je tvrdilo ministarstvo financija, a dobrim dijelom zbog toga što je Moskva blokirala uvoz robe iz Ukrajine. Naravno, neki političari su iskoristili tu blokadu u političke svrhe, aludirajući na to kako će život u Ukrajini izgledati kada se potpiše sporazum s EU.

I među kreatorima europskih politika javljale su se podjele. Neki su smatrali da postoji moralna obveza učiniti više u svrhu zaštite Ukrajine, posebno zato što je Kijev pokazao opredijeljenost. Drugi su pak smatrali da je EU pružila dovoljno pomoći i da previše riskira u pregovorima sa zemljom u kojoj je korupcija utkana u političke strukture, a reforme pravosuđa, gospodarstva i energetike idu presporo. Iako, iz EU su pohvalili program štednje ukrajinske vlade, zbog kojih su rashodi u dvije godine pali s 53% na 40% BDP-a.

MMF kao nada

Kada je vidio da neće dobiti adekvatan financijski paket od EU, Janukovič se obratio MMF-u. Kada je Timošenko bila premijerka, MMF je svojim zajmom spasio Ukrajinu od razmjera financijske krize sa 16.5 milijardi dolara 2008. godine. Budući da Ukrajina nije ispunjavala svoje obveze, stopiran je program pomoći 2011. godine. MMF nije bio voljan dalje odobravati zajmove, pogotovo ne onakve kakve je Janukovič tražio.

Na kraju je, kako kaže Olejnik, MMF u svom pismu ponudio 5 milijardi dolara, a Kijev bi iduće godine trebao vratiti gotovo isti iznos kao dio otplate ranijeg zajma. Iz MMF-a su to odbili komentirati. "Nismo mogli obuzdati svoje emocije, to je bilo neprihvatljivo", rekao je Olejnik.

Prema onome što su rekli članovi stranke, Janukovič je bio bijesan. MMF je također zahtijevao povećanje dobi za umirovljenje i zamrzavanje mirovina i plaća, što su bili izuzetno teški uvjeti tada za Ukrajinu. Na kraju je Janukovič bio i bijesan što ga MMF tjera da otplati zajam o kojem je pregovarala njegova najveća suparnica Julija Timošenko.

Točka bez povratka

Janukovič je postajao sve izoliraniji, a obruč se oko njega stegnuo. Prvi put u tri godine je sazvao sastanak 4. rujna 2013. godine pozvavši sve članove stranke u staro sovjetsko kino u Kijevu. Prema izjavama svjedoka, tri sata je galamio i maltretirao svakog tko se zalagao da Ukrajina ima bliže odnose s Rusijom.

Nekoliko stranačkih kolega se žalilo da će njihova poduzeća na istoku Ukrajine propasti ako se odmaknu od Rusije. "Da smo potpisali, otvorili bismo svoje granice i ubili vlastite proizvođače", rekao je kasnije zastupnik iz Stranke regija Anatolij Bliznjuk za Reuters.

Janukovičev željeni ishod bio je postavljanje ograničenja daljnjoj integraciji s Moskvom uz traženje prihvatljivog aranžmana s EU kako bi se pomoglo ukrajinskom gospodarstvu, a da se ne dovodi njegova politička dominacija u pitanje. To balansiranje između istoka i zapada mu je svakako više odgovaralo nego biti pod potpunom kontrolom Moskve ili pod birokratskim direktivama EU.

Ipak, Janukovič je pod unutarstranačkim, ali i pritiskom Rusije odbio potpisati sporazum u Vilniusu, što je dovelo do prosvjeda na Majdanu, a kasnije i do rata. 

Janukovič je znao da će ga to koštati. Odbacivanje Putina donijelo bi mu ekonomsku štetu, a odbacivanje EU političku. Putinovo javno i privatno izvrtanje ruku, kao što su prijetnje ukrajinskom gospodarstvu, ali i Janukovičevoj političkoj budućnosti odigralo je značajnu ulogu u promjeni stava.

No, također (ali u manjoj mjeri) i nespremnost i nedovoljno shvaćanje geopolitičkog položaja Ukrajine od strane EU i MMF-a, kao i manjak fleksibilnosti u svojim zahtjevima, EU su učinili manje poželjnim partnerom.