PRVO je SDP kandidirao Peđu Grbina, onda je Možemo kandidirao Sandru Benčić. Čekamo u međuvremenu i nove „kandidate za premijera“. Sve je kako treba biti pred superizbornu godinu, osim što „kandidat za premijera“ u Hrvatskoj - ne postoji.

Priča o „kandidatima za premijera“ je jeftina prevara birača kako ne bi postavljali suvišna pitanja na koja će političari teško odgovoriti. Premijer se uopće ne bira na izborima! Predsjednik države se bira izravno na izborima, imenom i prezimenom, ali ne i predsjednik vlade.

Premijera biraju zastupnici, a ne izravno građani

Hrvatska nije zemlja koja ima predsjednički sustav kao što imaju Sjedinjene Američke Države – pa birate predsjednika i predsjednik postaje šef izvršne vlasti. Hrvatska ima sasvim drugi, parlamentarni sustav – mi biramo zastupnike, a onda većina zastupnika bira vladu. 

Stvar je ustavno jednostavna – prema članku 98. Ustava predsjednik Republike, citiramo „povjerava mandat za sastavljanje Vlade osobi koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine svih zastupnika“. Kada se na jednom od prijašnjih izbora pojavilo pitanje tko je ta osoba (tehnički su većinu mogle posložiti dvije koalicije), uveden je, ne kao propis, već danas već kao ustavni običaj, papir s potpisima podrške – mandatar postaje onaj tko donese predsjedniku papir s najmanje 76 potpisa zastupnika. Potpisima zastupnici potvrđuju da upravo tu osobu podržavaju za mandatara. Zašto 76 potpisa?

Odgovor je malo dalje u Ustavu, u članku 109. Navodi se kako članove vlade predlaže osoba kojoj je Predsjednik Republike povjerio mandat za sastav vlade. Mandatar je dužan program vlade i vladu predstaviti Hrvatskom saboru i zatražiti glasovanje o povjerenju. Dalje se propisuje: „Vlada stupa na dužnost kad joj povjerenje iskaže većina svih zastupnika u Hrvatskom saboru.“ I to vam je to.

Potrebno je dobiti podršku 76 zastupnika

Predsjednik vlade, premijer, u našem ustavnom modelu politički najjači čovjek u državi, postaje onaj tko dobije najmanje 76 glasova zastupnika, većinu svih zastupnika za svoj prijedlog ministara i svoj program. Dakle, nikakav „kandidat za premijera“ tu ne postoji. Praksa je dodatno pokazala da je u hrvatskom kancelarskom modelu vladanja jedina stabilna vlada ona koju vodi šef najjače stranke.

Može to biti uska ili široka koalicija, može biti lijeva, centristička ili desna, može uključivati predstavnike manjina ili ne – za postati predsjednik vlade vam treba 76 glasova, jer ukupno je 151 zastupnik u saboru.

Ako misle skidati HDZ s vlasti, zašto odmah ne idu zajedno?

Zašto se onda inzistira, posebno, evo, vidimo u lijevoj oporbi, na „kandidatu za premijera“? Kao prvo, da bi se dobila medijska vidljivost – pa se nekoliko dana priča o tom kandidatu, rade online ankete, intervjui po portalima i televizijama te se dobiva medijska vidljivost. Drugi razlog je – zamagliti sliku biračima koji će, eto, birati „kandidata za premijera“ pa će se manje postavljati nezgodna pitanja političarima – najčešće je to pitanje: „Kako i s kime mislite doći do 76 zastupnika?“

Jedini način na koji Peđa Grbin ili Sandra Benčić mogu sakupiti 76 zastupnika je koalicijsko okupljanje SDP-a i Možemo. Naime, potpuno je nerealno očekivati da će SDP ili Možemo sami biti do praga vlasti, recimo da dobiju samostalno 60-ak zastupnika (jedna od tih stranaka, ne zajedno!), pa im onda treba samo neki manji partner i manjinci do traženih 76 glasova.

Legitimno je onda pitanje zašto SDP i Možemo nisu oformili zajedničku listu pa sinergijom pokupili još nekoliko mandata? Ako SDP i Možemo neće ići zajedno, s kime bi premijerski kandidat Peđa Grbin ili premijerska kandidatkinja Sandra Benčić sakupili 76 glasova? S Mostom? Domovinskim pokretom? Radničkom frontom? Onim jednim iz Fokusa ili HSLS-a? Ili nekim slučajem s HDZ-om?

Pitanje većine i programa je nezgodno – pa je bolje pričati o „premijerskom kandidatu“

Uzmite čak i da idu zajedno SDP i Možemo – kako bi funkcionirala vlada u kojoj bi premijer bio Peđa Grbin (recimo da SDP dobije par zastupnika više), a zamjenica premijera Sandra Benčić? Ili obratno, ako je Možemo malo jači? Dodajte da će im trebati netko treći, pa recimo ministar vanjskih poslova, treći čovjek vlade postane Ivica Puljak ili Božo Petrov. Koliko bi ta vlada trajala uz ili-ili četiri beskonačna ega? Uostalom, ako već znaju iz SDP-a i Možemo da moraju ići zajedno, čemu svaka stranka daje „kandidata za premijera“?

Što se HDZ-a tiče, to znamo. Oni će sami dobiti neki broj glasova, napraviti raskol u barem jednoj oporbenoj stranci pa onda pokupiti par žetončića i manjince (kojima realno najviše odgovora HDZ na vlasti) i, evo, nekako su došli do 76 glasova. Ali ovi iz oporbe, ako su kandidati za premijera i Grbin i Benčić, tko će biti glavni? Ako žele skinuti HDZ s vlasti, što ne idu zajedno?

Birate zastupnike, ne kandidata za premijera

Za postati premijer u Hrvatskoj trebate dvije stvari – ustavno prikupiti najmanje 76 glasova zastupnika, a politički imati najviše zastupnika u koaliciji koju slažete, koja god to koalicija bila (inače imate nestabilnu vladu). 

Ne birate „kandidate za premijera“, birate zastupnike sa stranačkih ili neovisnih lista. Zastupnike u svojim izbornim jedinicama. Cijela priča oko izbora za sabor je upravo priča oko biranja zastupnika, koji u ovom modelu koji imamo ovise ponajviše o stranačkim oligarhijama i šefovima stranaka koji potpisuju liste. Izborne jedince ionako ne sliče ni na što.

Priča o kandidatima za premijera je politička prevara i dimna zavjesa kako se ne bi postavljala za mnoge nezgodna pitanja – s kime mislite stvoriti većinu i s kojim programom? I ako već s nekim mislite stvoriti većinu, zašto već niste u predizbornoj koaliciji jer, realno, jedini način za smijeniti HDZ s vlasti su široke koalicije. I zašto već nemate zajednički program s partnerima koji vam ionako trebaju da biste promijenili vlast? 

Ovo sada, gdje najjače stranke oporbe idu svaka sa svojim „kandidatom za premijera“ je unaprijed opravdanje za izborni neuspjeh i sjedenje u oporbi još četiri godine, što i nije tako loš posao. Plaća kao da si na vlasti, posla puno manje i odgovornost nikakva.