TISUĆE, ili bolje rečeno, milijuni ljudi diljem svijeta s nestrpljenjem iščekuju dovitljivu, surovu i prije svega epsku dramu koja će se dogoditi na njihovim televizijskim ekranima. Spremni su i platiti da bi je gledali. Ne, ne radi se o novoj sezoni Igre prijestolja - radi se o debati između Jordana Petersona i Slavoja Žižeka.

Intelektualni okršaj godine koji neki već zovu suvremenom verzijom legendarne rasprave između Noama Chomskog i Michela Foucaulta, počinje večeras u 1.30 po našem vremenu, u dvorani centra za izvedbenu umjetnost Sony u Torontu. Tema debate je "Sreća: kapitalizam protiv marksizma".

Dvorana kapaciteta od oko tri tisuće ljudi je, naravno, rasprodana. Cijena ulaznica se, kako organizator piše na stranici događaja, kretala između 43 i 113 dolara. Doduše, kako javlja Chronicle Review, 2. travnja u prodaju su još bile dvije ulaznice po cijeni od nevjerojatnih 1500 dolara. Ako pak želite preko live streama uživo gledati debatu, morat ćete platiti 15 dolara. 

Potražnja za ovim događajem je, jasno je, golema, gotovo na razini sportskih derbija ili nastupa rock zvijezda. Zbog čega su ova dvojica javnih intelektualaca tako popularni? Kako je moguće da u vrijeme opće banalizacije kulture debata o tome je li kapitalizam ili marksizam sposobniji kreirati sreću može postati takav, u nedostatku prikladnije riječi, hit? 

I zašto o sreći, možemo se i to zapitati, raspravljati dvojica intelektualaca koji se slažu da je sreća precijenjena? Za odgovor na to pitanje, doduše, morat ćemo pričekati debatu. 

Celebrity-intelektualci i intelektualni dark web

>> Puno se priča o intelektualnom dark webu. O čemu se zapravo radi?

Što se fame koju je debata proizvela tiče, najopćenitiji odgovor bi bio da je interes ozloglašene milenijske generacije za srazom ideja očito daleko veći nego što bi se to na prvi pogled reklo. Era društvenih mreža i interneta donijela nam je i novu kategoriju, uvjetno rečeno, celebrity-intelektualca.  

Upravo je Žižek jedan od rodonačelnika ovog žanra na razmeđi zabavljačke pop kulture i akademije. Uz njega valja svakako spomenuti lingvista i anarhističkog kritičara Noama Chomskog, kao i tzv. nove ateiste, predvođene pokojnim autorom i polemičarem Christopherom Hitchensom, biologom Richardom Dawkinsom i neuroznanstvenikom Samom Harrisom koji su svojom razornom kritikom religije i vatrenim polemikama s teolozima i kreacionistima žarili i palili YouTubeom i drugim društvenim mrežama posljednjih desetak godina.

Peterson je tek prije par godina stupio na tu scenu, no komotno bi se moglo reći da je po popularnosti  - i količini kontroverze koju izaziva - nadmašio sve navedene. Od svoje žestoke kritike nametanja politički korektnih zamjenica za "rodno fluidne" osobe u njegovoj rodnoj Kanadi - zamjenica koje dosad nisu postojale u engleskom jeziku - Peterson se u manje od tri godine prometnuo u zvijezdu s gotovo 2 milijuna pretplatnika na svom YouTube kanalu i više od milijun pratitelja na Twitteru. 

Peterson nastupa kao branitelj slobode govora, individualizma, jednakosti prilika (ne i ishoda) i drugih klasično liberalnih vrijednosti, nasuprot prijetnji za zapadno društvo koju po njemu predstavljaju postmodernizam - ili, kako ga on zove "kulturni marksizam" - i sve nasrtljiviji diktat političke korektnosti, pogotovo na sveučilištima. Vođeni politikom identiteta, tvrdi kanadski profesor, ljevičarski aktivisti traže cenzuru i "pozitivnu" diskriminaciju većine uime potlačenih manjina i forsirane jednakosti ishoda. 

A svoju, mogli bismo slobodno reći, neo-ničeansku društvenu kritiku Peterson kombinira s uvjetnom obranom društvenog značaja religije, jungovskim pozivanjem na drevne mitove i arhetipove kao univerzalne izvore mudrosti i svojevrsne self-help savjete o tome kako pronaći smisao života u suočavanju s patnjom i zlom. 

Žižek i Peterson kao intelektualni heroji ljevice i desnice

Žižek, koji se ne srami priznati da je politički radikal i komunist "stare škole", u nekim je stvarima puka suprotnost, a u nekima neobično sličan Petersonu. Slovenski filozof koji je držao predavanja i u Zagrebu u sklopu Subversive festivala i Filozofskog teatra, u isto je vrijeme kritičar neoliberalnog kapitalizma i političke korektnosti koja je postala dominantna na ideološkoj ljevici. Mediji su ga odavno, napola kritično a napola odmilja, prozvali "najopasnijim filozofom na Zapadu". Kultni status može zahvaliti u jednakoj mjeri svom urnebesnom nastupu na engleskom s tvrdim slovenskim naglaskom, praćenom frfljanjem, tikovima i poštapalicom "and so on" (i tako dalje) kao i zanimljivim teorijskim uvidima koje iznosi. 

Sraz između ove dvojice intelektualnih piromana na neki je način bio samo pitanje vremena. Što god mislili o njima dvojici i o intelektualnoj klimi današnjice, Žižek i Peterson vjerojatno su danas najpopularniji živući intelektualci s političke ljevice, odnosno desnice.

Peterson, doduše, inzistira da nije konzervativac, a i sam ima ozbiljne kritike na račun radikalne i "alternativne" desnice, jasno je da ga je njegova kritika postmoderne ljevice učinila perjanicom desne strane kulturnog i ideološkog rata koji bijesni na zapadu. U međuvremenu je postao i vodeći pripadnik takozvanog intelektualnog dark weba, ad-hoc pokreta liberalnih i konzervativnih intelektualaca koji smatraju da politička korektna cenzura ugrožava temeljne slobode na kojima zapadna civilizacija počiva.

Sve je počelo kad je Žižek dao zanimljivu i neočekivano nijansiranu kritiku Petersona u svojoj kolumni za Independent, u veljači prošle godine, pod naslovom: "Zašto ljudi Jordana Petersona smatraju uvjerljivim? Zato što ljevica nije pospremila vlastitu kuću". Tu je argumentirao kako i današnji desni populisti i lijevi borci za društvenu pravdu iskrivljuju istinu iz ideoloških motiva. Zatim je, kasnije iste godine, u debati na Cambridge Unionu poručio da smatra Petersona "neprijateljem", a njegove ideje pseudoznanstvenim. Peterson mu je oštro odgovorio i pozvao ga na debatu - točnije, odgovorio je računu na Twitteru koji objavljuje Žižekove citate - ali Žižek je na kraju prihvatio izazov.

Žižek objavio više od 40 knjiga, Peterson objavio bestseler

Peterson je, kako ga Sony Centar predstavlja u najavi ove debate, klinički psiholog, kulturni kritičar, bivši profesor na Sveučilištu Harvard, a trenutno predaje na Sveučilištu u Torontu. Glavna područja njegova proučavanja su psihologija religije i ideoloških uvjerenja, kao i procjena i poboljšanje osobnosti i učinka. Da je riječ o ozbiljnom znanstveniku, ne samo o kontroverznoj intelektualnoj zvijezdi i antiljevičarskom provokatoru, svjedoči i činjenica da je objavio više od stotinu znanstvenih radova.

Što se knjiga tiče, Peterson se očito vodi onom da je kvaliteta bitnija od kvantitete. Svoju prvu knjigu, Mape smisla: Arhitektura vjerovanja, objavio je 1999. (pisao ju je 13 godina), a drugu, 12 pravila za život: Protuotrov kaosu, objavio je prošle godine,19 godina kasnije. 12 pravila za život odmah je postao bestseler u Kanadi, SAD-u i Velikoj Britaniji, a dosad je prodan u više od dva milijuna primjeraka. Peterson je otišao i na svjetsku promotivnu turneju za svoju knjigu i "turneju" gostovanja u nizu svjetskih medija, pri čemu je njegov intervju za britansku televiziju Channel 4, s očito neprijateljski nastrojenom voditeljicom, postao internetska senzacija.

U isto vrijeme postao je meta ozbiljnih kritika zbog navodnog opravdavanja ili negiranja patrijarhata, homofobije i drugih oblika diskriminacije, kao i desnog ekstremizma. 

Žižek je pak na stranici događaja predstavljen kao slovenski filozof, profesor na Institutu za sociologiju i filozofiju Sveučilišta u Ljubljani i međunarodni direktor na Institutu Birkbeck za humanističke znanosti Sveučilišta u Londonu. 

U upadljivom kontrastu prema svom večerašnjem suparniku, Žižek je objavio gotovo 50 knjiga na engleskom jeziku od 1989., kada ga je njegov debitantski Sublimni objekt ideologije lansirao u intelektualnu zvjezdanu orbitu.

Otada do danas, Žižek u svojim brojnim knjigama i nebrojenim novinskim kolumnama i predavanjima na svoj specifičan, dovitljiv, no često i vrtoglavo zbunjujući način kombinira teorije i teme iz kontinentalne filozofije, političke teorije, kulturnih studija, psihoanalize, filmske kritike, marksizma, hegelijanizma i teologije. Reference na pop kulturu i suvremena politička zbivanja tu se redovito izmjenjuju sa zamršenim marksističkim, psihoanalitičkim i hegelijanskim konceptima, sve praćeno vratolomnim logičkim obratima i crnim humorom.