MJESEC dana nakon potresa psihološke traume postupno se smiruju, ali će trebati proći još nekoliko mjeseci da se vide pravi razmjeri psihičkih poteškoća koje su zaostale, rekla je Marina Kovač, koordinatorica za psihološku pomoć na stradalom području i ravnateljica Neuropsihijatrijske bolnice Dr. Ivan Barbot iz Popovače.

Napomenula je da će uz niz vanjskih uvjeta razina posljedica ovisiti i o mehanizmu obrane svakog pojedinca.

Ekipe psihoterapeuta organizirane su krenule na teren neposredno nakon potresa.

"Znali smo da će područje biti izrazito traumatizirano jer smo prije potresa imali nekoliko intenzivnih trauma vezanih za posljedice Domovinskog rata i za koronu. To nam je bio poticaj da krenemo još intenzivnije", kazala je Kovač u razgovoru za Hinu.

Strah, panika, nemir, nesanica...

Osnovana su tri mobilna tima bolnice, po jedan za područje Siska, Petrinje i Gline, a u komunikaciju su uključena i druga mjesta poput Majura, Topuskog i Hrvatske Kostajnice. Preko Hrvatskog psihijatrijskog društva priključili su se volonteri iz drugih klinika. To su interdisciplinarni timovi koje čine psiholozi, psihijatri i medicinske sestre s vozilima koja dolaze u najudaljenija mjesta.

"Nismo čekali da nas oni traže. Naši mobilni timovi svakodnevno su dolazili u njihova mjesta, ulice i dvorišta, kamp-kućice i prihvatne centre. Zajedno smo ostvarili oko 450 intervencija", otkrila je psihijatrica Kovač i dodala da su njihovi timovi dio mreže pomoći koju još čine volonteri Crvenog križa i drugih službi.

Opisujući posljedice potresa na zdravlje stanovništva, Kovač je objasnila da se prvo javlja akutna reakcija na stres i da ona traje od dana potresa do faze kad se ljudi stabiliziraju. Prve reakcije su šok, nevjerica, dogodilo se nešto što nitko nije očekivao i što stvara neizvjesnost...

Podražaji traju i dalje, tlo još podrhtava pa se i dalje javljaju napadi straha, panike i nemira, zatim nesanica te osjećaj bespomoćnosti i tjeskobe.

"Kako vrijeme bude prolazilo, kod nekih će se razviti PTSP, kod drugih će to biti poremećaj prilagodbe pa depresivno stanje, a neki će ostati u napadu panike. Kad nemate krov nad glavom, svaki dan je dugačak i težak... I ono što društvo radi za njih, neki ljudi u tjeskobi ne osjećaju da je dovoljno brzo", istaknula je Kovač.

Često je dovoljna ljudska riječ

Pomoć koju pružaju timovi sastoji se od razgovora, ponekad lijekova te daljnjih obilazaka.

"Jako je važno da krizna intervencija dođe na mjesto gdje se to njima događa. Ljudi su bili oslonjeni na svoju imovinu i na sve što tamo imaju, što uključuje i njihove životinje. To je njihov svijet i u njemu im trebamo dati podršku kako u materijalnom tako i u psihološkom smislu. Ondje s njima razgovaramo i kad vidimo što ih muči, u tom smislu ide naš daljnji razgovor. Podijelimo s njima probleme i dajemo im poticaj za borbu protiv psihičkih teškoća. To je često topla ljudska riječ, da mogu nekome reći što ih muči i da vide da nisu ostavljeni", nastavila je ravnateljica popovačke Neuropsihijatrijske bolnice.

Dodala je kako u nekim slučajevima postoji potreba za većom intervencijom koja uključuje terapije lijekovima, možda i kontaktiranje njihovih obiteljskih liječnika kako bi dobili podršku koja im je tog trenutka najpotrebnija.

"Ako vidimo da je potrebno, kažemo da ćemo doći za neko vrijeme i to učinimo. To je u našem poslu važno jer ćemo kod velikog broja ljudi spriječiti da kroz dulje vrijeme razviju neke ozbiljnije psihičke posljedice."

Nisu svi građani obuhvaćeni njihovom podrškom. Ima onih koji nerado traže pomoć ili jednostavno ne znaju za nju.

"Radi se o velikom području koje nije uvijek dobro povezano, o ljudima koji nerado ostavljaju svoje kuće, posebno sada, i oni neće ići tražiti bolnice ili ambulante. To je korona dodatno ograničila", kaže ona i dodaje da građani trebaju znati da je to što se njima događa normalno u ovoj situaciji i da nisu oni krivi. U prvo vrijeme je bilo više djece čiji su roditelji tražili podršku, sad je sve više odraslih.

Neki su napustili ovo područje i otišli u druge gradove kako bi se udaljili od opasnosti, ali njihova veza s kućom i susjedima nije prestala. I dalje prate informacije, i dalje komuniciraju sa susjedima. Neki imaju još dio obitelji tu, i dalje su vezani za svoje mjesto.

"Puno je ljudi srednje i starije dobi koji su doživjeli retraumatizaciju. Bilo bi čudo da se drukčije osjećaju. Važna je podrška cijele zajednice da ne ostanu sami. Sviđa mi se model da udaljena domaćinstva posjećuju gerontodomaćice. Pored praktične pomoći još je važnija ta lijepa riječ. Često kažu: 'E, sad mi je lako kad sam porazgovarao.' Pokazali ste im da su važni", istaknula je Kovač.

Što i kako dalje?

Koliko će posljedica ostaviti potres, ovisi uz ostalo o mehanizmu obrane svakog pojedinca i njegovim sposobnostima nošenja s traumom. Situacija pomalo izlazi iz akutne faze koja je bila neposredno nakon događaja i ide pomalo prema smirenju.

Kovač je izrazila očekivanja da će se tek za 4-6 mjeseci bolje vidjeti koliko je stvarno psihičkih poteškoća zaostalo iako će one u različitim oblicima trajati još godinama.

"I sada imate čovjeka koji izbjegava uzeti terapiju jer se boji da se neće probuditi ako dođe do potresa i da će stradati. Jedan dio će se teško prilagoditi i imat će poteškoće dulje vremena. Možda će trebati podršku psihijatara i ambulantno liječenje i kroz dnevnu bolnicu. Kod nekih će se to smiriti i oni će se okrenuti drugim problemima. Sve su to posljedice teške situacije. One nisu neobične i mi smo kao struka spremni za njihovo rješavanje", zaključila je.