Marija (56) živi u garaži već šest godina: "Platim pogrebno, lijekove, dopunsko..."
56-GODIŠNJA Marija, koju je za potrebe teksta HTV nazvao, ispričala je svoju priču o životu u garaži, u kojoj živi od 2015. godine.
Kaže da radi i da ima plaću od 3600 kuna, no da joj to nije dovoljno za najam stana.
"Bila sam puno bez posla. Išla sam na socijalnu pomoć, malo mi je država pomagala, ali ti ne možeš sustići. Dok platiš podstanarstvo, tebi ne ostane za hranu.
Bila sam dosta bez posla, četiri-pet godina, i radila sam nešto na crno, našla stubište za čistiti. Čistila sam stanove, prozore, radila na placu, prodavala novine, što god je trebalo...", priča i dodaje da trenutno radi kao čistačica.
"Vidjela sam da piše da iznajmljuju jednu garažu, brzo sam zvala tu ženu da netko drugi ne zauzme. I tako sam se s njom našla, tu pred garažom. 'Iznajmljujete li?', pitala sam je, a ona je rekla da da. Rekoh: 'Meni je potrebno, ako hoćeš, primi me. Ako ne, nemam kamo.'"
"Morala sam zato što nisam imala redovnu plaću, nisam imala čime plaćati, i onda moraš, prisiljen si."
"Da mogu negdje više platiti, onda mi ne ostane od plaće ništa. Kako ćeš?" pita se.
"Plaćam pogrebno 150 kuna, dopunsko 80 kuna i još imam pokaz svaki mjesec 360 kuna. Dok platiš podstanarstvo, onda ti od plaće ostane ono malo i s tim se pokrivaj kako možeš."
"Šutim i trpim"
Garažni kompleks u kojemu živi dom je i brojnim bendovima, no Mariji ne smetaju. Dečki koji sviraju u garaži preko puta, kaže, dobri su prema njoj, ponekad joj donesu boce. Supruga jednog od njih donijela joj je kolače za Božić i Uskrs. Na pitanje što joj najviše nedostaje, odgovara: "Živim kako mogu."
"Šutim i trpim, što da velim", dodaje.
Marija spava na improviziranom krevetu, na kojemu je ležala i kad smo je prvi put posjetili. Sluša Radio Mariju. Na podu bez tepiha nalazi se pokoja vlažna mrlja. Usprkos tome, prostor je uredan, Marija ponosno kaže da redovito čisti. Osjeća se miris sredstva za čišćenje, piše HRT.
Boluje od dijabetesa
Jednom je pala u nesvijest zbog šećera.
"Inzulin uzimam, lijekove uzimam, onda mi ta rana na nozi neće zamladiti zbog šećera, stresa i svega. Moraš paziti što jedeš, moraš paziti na stres... Šuti, trpi, kad malo stisne, onda idem doktorici", kaže Marija.
"Ja sam samo zahvalna Bogu što imam ruke, noge, da sam sposobna, da možeš raditi. Ne daj Bože biti invalid, ovisiti o nekome..."
Marijina obitelj ni ne zna da ona živi u garaži
Ima i sestre i braću, s kojima je u kontaktu, ali kaže da ni od njih ne može tražiti pomoć.
"Ne mogu ja od njih očekivati pomoć, kad se teško živi i u Bosni. Nemaju ni oni, oni su isto stariji, imaju svoju obitelj, neću ja sad njima reći 'daj ti meni pomaži'", govori Marija.
Zapravo, Marijina obitelj ni ne zna da ona živi u garaži. Ne želi, kaže, da se brinu, ali priznaje da ju je i sram.
"Ne smijem im ni reći gdje živim. Šutim. Meni su tu bile samo dvije poznate osobe, koje su sa mnom radile, ali im ne smijem reći gdje živim jer bi im bilo teško. Bojim se da bi im bilo teško, reći će: 'Pa gdje si tamo otišla... Živiš u gradu, svi žive na ljepšim mjestima, a ti si tu.' A ja ne mogu reći koji je razlog kad ti to trebaš... Nemam plaću 10.000 kuna da to sve mogu naplaćati", govori.
Stiže zima
Život u garaži za Mariju zimi postaje još teži, piše HRT.
"Ova prošla zima nije bila tako jaka, ali prve dvije bile su jako hladne. Sva voda smrznula se u kanti. Sami led je bio", prisjeća se.
"Dale su mi žene poplune, kapute, jakne, čarape, tako da sam se umotala", odgovara na pitanje boji li se da se ne smrzne...