ČIM ČUJE dječji plač s odjela za ebolu u Butembu, na istoku Demokratske Republike Kongo, Jerkis Mahamba oblači zaštitno odijelo i odlazi do bolesne djece. On točno zna što proživljavaju. Mahamba je u rujnu i sam prebolio ovu tešku zaraznu bolest, prenosi Reuters.

Oporavio se nakon 18 dana liječenja u istom centru i stekao imunitet na soj virusa koji se širi Kongom. Zbog toga može biti uz male pacijente, čak i kada im se roditelji ne smiju približiti.Nekoj djeci treba zagrljaj, drugu treba uspavati. Neka samo žele razgovarati.

Podrška u izolaciji

"Predstavim se i objasnim im da sam i sam ovo prošao. Kažem im da ne gube nadu", govori 29-godišnjak u bolnici u gradskoj četvrti Kitatumba. Dobro pamti vlastito iskustvo: povraćanje, odbijanje hrane i mučno uzimanje lijekova. Iako je imun, i dalje mora nositi zaštitnu opremu i dezinficirati odjeću kako ne bi prenio virus izvan odjela. No, imunitet i empatija omogućuju mu bliski kontakt s pacijentima.

"Podignem ih i pokušam ih nježno vratiti u krevet. Kada legnu, smislim neku igru da ih zabavim i olakšam im boravak. Tek kada zaspu, izlazim iz sobe", kaže Mahamba. Iza njegovih leđa, kroz staklo, često ga promatraju članovi obitelji. "Ljubav prema našoj djeci je ogromna", kaže Kambale Syavula Volonté, stric jednog djeteta, frustriran što ne može bliže.

Nova uloga preživjelih

Mahamba se zarazio od rođaka. Prije bolesti preživljavao je prodajom školskog pribora na ulicama Butemba, grada koji je jedno od žarišta epidemije. Riječ je o drugoj najvećoj epidemiji ebole u povijesti, a širi se blizu granice s Ugandom. Nakon oporavka zaposlila ga je organizacija Liječnici bez granica (MSF). Time se pridružio sve većem broju ljudi koji su preboljeli ebolu i sada sudjeluju u suzbijanju zaraze.

Mnogi od njih pružaju podršku pacijentima na odjelima, dok drugi obavljaju ključne poslove čišćenja i dezinfekcije. Neki od preživjelih rade i na terenu, gdje posjećuju sela i udaljene zajednice. Tamo se bore protiv dezinformacija i stigme povezane s bolešću, objašnjava dr. Toussaint Selemani, voditelj centra pod upravom MSF-a.

Borba protiv dezinformacija i straha

Zbog neutemeljenih glasina da je epidemija strana zavjera ili da zdravstveni djelatnici namjerno šire bolest, zabilježeni su i nasilni napadi. Krajem listopada mladići naoružani mačetama napali su dvoje zdravstvenih radnika koji su radili na osvještavanju stanovništva. Jedan radnik je ubijen, a drugi ranjen. "U lokalnim zajednicama, osoba koja je preboljela ebolu može biti snažan promotor u borbi protiv bolesti", rekao je Selemani.

"Njihovo svjedočanstvo pomaže suzbiti strah i stigmu. Može potaknuti ljude sa simptomima da se odmah jave u centar za liječenje." Mahamba djeluje i izvan bolnice. Prisjeća se vlastitog straha i nepovjerenja dok se zaraza širila, a njegovi prijatelji obolijevali. Danas ljudima pokazuje svoje fotografije iz bolničkih dana i savjetuje im kako da se zaštite.

Ipak, najviše vremena provodi u bolnici. Tamo surađuje s obiteljima i osluškuje dječji plač s izolacijskih odjela. "Pacijenti u izolaciji često su pod velikim stresom i u strahu od smrti", zaključuje Selemani. "Kada upoznaju nekoga tko je preživio istu patnju, to im vraća nadu."