NA CESTI između Osijeka i Tenje na današnji je dan 1991. godine ubijen Josip Reihl-Kir, načelnik osječke policije, čovjek posvećen pregovorima i izbjegavanju rata.

Stasale su, a odavno i stekle pravo glasa, generacije kojima je ta 1991. godina dio crno-bijelog svijeta, stvorenog i umrlog prije njihovog rođenja, svijeta bez mobitela, interneta i, kakva li užasa, Facebooka, Instagrama, Twittera te ostalih okupljališta modernoga svijeta. A opet, 1991. je itekako prisutna u njihovim životima: oživljavaju je priče i tekstovi nas, svjedoka tog doba, prigodni tekstovi i tjeralice po portalima i društvenim mrežama, televizijske i radijske emisije, svečane akademije i pozivi na linč onih koji o njoj ne govore na poželjan i očekivan način.

Od svih minulih godina 1991. i dalje je uvjerljivo najvažnija u Hrvatskoj, ona je mjera podobnosti, pravilan odnos prema njoj i dalje se nagrađuje, a čak i nasljedno daje prednost pri zapošljavanju, na primjer.

U službenoj ratnoj memoriji za Kira nema mjesta

Koliko god da je 1991. godina živa, službeno sjećanje na Reihl-Kira kao da je umrlo, premda, naizgled, nema razloga za to. Šef osječke policije postao je nakon pobjede HDZ-a, nacionalno ni ideološki ne spada u ljude čije su žrtve nepodobne u današnjoj Hrvatskoj.

Ipak, od stotina stradanja kojih se svakodnevno prisjećaju Andrej Plenković, što osobno, što posredstvom Tome Medveda kao svog opunomoćenika za ratnu memoriju, ili Zoran Milanović, najborbeniji ratnik mirnodopske Hrvatske, ili pripadnici brojne braniteljske scene, tragična smrt Reihl-Kira nekako je u drugom planu, prepuštena familiji i onima čiji doživljaj 1991. nije baš ugođen s ratnim mitovima.

Bilo bi, naravno, drugačije da je Reihl-Kira ubio neki Jovan, Stevan ili Života, no činjenice vele da je načelnika osječke policije smaknuo čovjek po imenu Antun i prezimenu Gudelj. Uz Reihl-Kira ubio je i potpredsjednika osječkog Gradskog vijeća Gorana Zobundžiju te gradskog vijećnika Milana Kneževića, dok je Mirko Tubić, predsjednik Mjesne zajednice Tenja, teško ranjen. Nastradali su na prilazu Tenji kamo su išli pregovarati s pobunjenim Srbima.

Dok smo živjeli pod režimom Franje Tuđmana, ubojici su se događale tek neugodnosti, sitne u odnosu na težinu nedjela. Nakon zlodjela, Gudelj je proveo nekoliko mirnih dana u Hrvatskoj, prema raspoloživim podacima prvo kod brata u Osijeku, a potom u Zagrebu, odakle je otputovao u inozemstvo. Tjeralica za njim bit će raspisana tek 1993. godine, a 1994. godine osuđen je na 20 godina zatvora, ali u odsutnosti.

Ubojica osuđen tek 18 godina nakon likvidacije

Ako vam se čini da ovih 20 dosuđenih godina proturječi tvrdnji da je u Tuđmanovom režimu trostruki ubojica Gudelj imao tek sitnije neugodnosti, valja podsjetiti i da tu kaznu nikad nije odslužio. Na temelju tjeralice uhapšen je 1995. godine u Frankfurtu, ali je dvije godine kasnije bio oslobođen na temelju Zakona o amnestiji.

Kirova udovica povela je pravnu bitku protiv takvog epiloga i Ustavni je sud stao na njezinu stranu. No, tek 2001. godine, kad su Franjo Tuđman i njegov režim bili naizgled mrtvi. Nastupile su one izgubljene godine SDP-ove vladavine, postupak protiv Gudelja opet se kilavio i, da ne duljimo, tek je 2008. godine dobio 20 godina zatvora i to nepravomoćno. Pravomoćnost je nastupila 2009., 18 godina nakon ubojstava. 

Gudelj se na sudu branio tvrdnjom da nije imao namjeru pucati, što je bilo u suprotnosti s činjenicom da je u vozilo s likvidiranima i ranjenima ispaljeno mnogo metaka. Neka tumačenja vele da je ubojica bio ogorčen što ubijeni uopće idu na pregovore sa Srbima, dok je Kirova udovica ostala u uvjerenju da je nalog za likvidaciju stigao s hrvatske strane, točnije, od nekog moćnog iz vlasti.

Hrvatska, međutim, nikad nije imala ozbiljne institucije koje bi se bavile tako delikatnim pitanjima pa ako je ubojica i osuđen kasno i jedva, tko bi još mogao očekivati pravičnu istragu o motivima. Je li Gudelj pucao zbog osobne ljutnje ili po nalogu, to će, kako sada stvari stoje, a stoje vrlo čvrsto, ostati vječni misterij. Nikad stoga nećemo doznati ni tko je toliko ugrožavao Kira da se bliskim osobama povjeravao kako strepi za svoju sigurnost.

Da je podizao desnicu uvis, Kira bi danas slavili

U međuvremenu, nestajat će sjećanje na Reihl-Kira. Hrvatski policajac koji nije stigao iz mrke emigracije, nije maltretirao svinje kao slavni ministar obrane, nije podizao desnicu uvis, nego je uporno i, očito, vrlo naivno, pregovorima pokušavao spriječiti rat.

Da je stigao iz mrke emigracije, maltretirao svinje ili podizao desnicu uvis, Reihl-Kir bi danas bio slavljen i hvaljen, po njemu bi se u svakoj hrvatskoj vukojebini nazivale ulice, u onoj glavnoj i avenija, Hrvatski generalski zbor održavao bi skupove u njegovu čast, a svi rođeni nakon 1991. znali bi odverglati nekoliko dosadnih rečenica o ulozi Reihl-Kira u stvaranju moderne Hrvatske.

Bilo je, eto, drugačije. Kira valja pamtiti kao čovjeka pregovora i mira u vrijeme kad to nije bilo poželjno ni s jedne strane fronta. Do danas se malo što promijenilo pa nam se Kira valja sjećati mimo državnih protokola i visokih izaslanstava. Možda je tako komornije, ali je, sasvim sigurno, bolje, ljepše i povijesno točnije.