NA RAZINI BOCVANE "Hrvatska znanost je na svjetskom dnu, a za pet godina čeka nas kolaps"
FOTO: Index
„HRVATSKA je znanost na dnu Europe... Po globalnoj kompetitivnosti na razini je Bocvane i afričkih zemalja. Nije novost da je inovacijska kultura u Hrvatskoj zapostavljena... Ako ne povučemo neke konkretne poteze, uskoro će nas preteči čak i zemlje kao što su Rumunjska i Bugarska. Štoviše, u brojnim kategorijama već su nas pretekle... Komercijalizacija znanosti i suradnja s gospodarstvom je na klimavim nogama... Imamo vrlo malo vremena za ozbiljne promjene, pet do deset godina“, samo su neka od upozorenja koja je prošli tjedan odaslao ravnatelj Instituta Ruđer Bošković Tome Antičić u svojem govoru prilikom predstavljanja projekta teškog 440 tisuća eura namijenjenog jačanju razvoja inovacija.
Cilj projekta koji su financirali EU s 90 posto iznosa, a Hrvatska s 10 posto u sklopu Prijelaznog instrumenta Europske unije namijenjenog novim državama članicama jest potaknuti unapređenje komercijalizacije rezultata istraživanja prvenstveno na Ruđeru, ali i u cijeloj Hrvatskoj.
Antičić je u svojem izlaganju podsjetio na već poznate spoznaje, ali i bolne hrvatske brojke da su znanost i tehnologija motori gospodarskog razvoja svih razvijenih zemalja, dok je s druge strane Hrvatska po izdvajanjima za obrazovanje i znanost na začelju EU-a. Primjerice, za istraživanja i razvoj izdvajamo oko 0,85% BDP-a, prosjek u EU-u je 2,03%, a najrazvijenije zemlje u koje se volimo ugledati, poput Finske, Austrije ili Švedske izdvajaju preko 3%. No, ističe Antičić, glavni problem ustvari nije toliko u financiranju, koliko u činjenici da se raspoloživa sredsta neučinkovito troše - omjer uloženog i dobivenog nam je na dnu (grafikon dolje). Pritom je većina hrvatske znanstvene zajednice protiv bilo kakvih promjena koje idu prema većem poticanju izvrsnosti i međunarodne kompetitivnosti. S takvim mentalitetom i pristupom hrvatski sustav znanosti uopće nije prilagođen svjetskim standardima.
Ruđer može među 150 najboljih, no može i zaostati
Hrvatska je u EU-u, među ostalim, zadnja i po broju patenata. Imamo oko pet patenata na milijun stanovnika, Finska ima 350, dok je prosjek EU-a 110. Štoviše, naš broj patentnih prijava kontinuirano bilježi pad umjesto rasta. A upravo su patenti jedan od važnih načina komercijalizacije znanstvenih istraživanja.
Razloga za takvu situaciju, osim generalno bijednih izdvajanja za istraživanja i razvoj, ima više. Jedan je nepostojanje državnih potpora za patente koji su skupi. Problem je također i birokracija koja je, kaže, kao iz Kafkinih romana. Najviše patenata ima Ruđer, no ta ih institucija sve financira iz vlastitih sredstava. Sve to nema smisla ako istovremeno ne postoji efikasni sustav na svim razinama koji potiče komercijalizaciju novih ideja. Hrvatskoj trebaju promjene na mnogim razinama, a vremena je malo.
„Magija ne postoji, predstoji nam puno rada. Stvari se neće same od sebe dogoditi kako neki očekuju. Naš cilj je da u idućih 10 do 20 godina Ruđer bude među 150 vodećih znanstvenih instituta na svijetu. IRB to uistinu može ostvariti, a ima i kritičnu masu znanstvenika koji taj ogromni pomak u izvrsnosti žele realizirati. No to neće biti moguće dok god Hrvatska održava uranilovku, umjesto da potiče izvrsnost“, poručio je Antičić, prikazavši među ostalim i grafikon naše znanstvene (ne)učinkovitosti.
Ne treba se bojati kapitalizma, već rodijačkog kapitalizma
Ravnatelj je za Index objasnio da je Ruđer već krenuo u uređivanje vlastitog sustava iznutra jer ne može čekati da vlasti promijene zakone koji trenutno ne pogoduju inovacijskoj klimi.
„Taj proces je dugotrajan i zahtijeva promjenu svijesti i mentaliteta svih zaposlenika. Nažalost, zakoni o napredovanju u zvanju i drugi zakoni u Hrvatskoj ne prepoznaju takav pristup inovativnom radu. Stoga smo bili prisiljeni sustav urediti našim internim pravilnicima, a neke tek moramo unaprijediti i donijeti. Primjerice, trebalo bi uvesti drastične promjene u Zakonu o radu, tako da plaće za zaposlenike mogu varirati ovisno o njihovom učinku, o projektima, o kvaliteti projekata, o njihovim vrijednostima, o kvaliteti publikacija i sl. Također je neophodno ubrzati procedure na svim razinama.
Finska je primjerice shvatila da se dugoročno prosperitet zemlje temelji isključivo na vrhunskoj znanosti i njenoj suradnji s gospodarstvom. Rezultati su itekako vidljivi. Obrat u tom smislu čak i ne zahtijeva dodatna financiranja, već samo treba volje.
Suradnja znanosti i gospodarstva u Hrvatskoj je na klimavim nogama, a ključni razlozi za to nisu u slabom gospodarstvu. Među ostalim, problem je u tome što su radna mjesta u znanosti stalna, što nije slučaj u razvijenim zemljama u kojima tek manjina završi sa stalnim radnim mjestima, dok velika većina završi u hi-tech industriji. Upravo su takvi ljudi generatori gospodarskog napretka u zemlji. Umjesto toga, kod nas sustav potiče novake da očekuju da će dobiti radno mjesto na istom mjestu na kojem su doktorirali te da će tamo završiti karijeru. Takav sustav podrazumijeva da se odobrava jako mali broj novaka, čime se onemogućuje rad izvrsnih grupa. Za puno veći znanstveno-gospodarski iskorak dobivanje radnih mjesta nije dovoljno kompetitivno. Podrazumijeva se da se za jedno radno mjesto natječe samo jedna osoba i to iz iste institucije. Ideja o natjecanju desetak znanstvenika, među ostalim i iz inozemstva, za jedno radno mjesto u Hrvatskoj je praktički nečuvena.“
Antičić kaže da zaposlenici, a osobito članovi sindikalnih organizacija, mjere koje se nastoje uvesti na Ruđeru mogu doživjeti kao nekakav zli liberalni kapitalizam kojim će se prava radnih ljudi ozbiljno smanjiti.
„Pritom zaboravljaju da u Hrvatskoj efektivno već desetljećima nemamo ni socijalizam niti kapitalizam već ono što se u svijetu zove ortački ili rodijački kapitalizam, sustav koji ne nagrađuje izvrsnost, nego pogoduje korupciji i nepotizmu. Većina se ušutkava nesigurnošću i pinkom koja se dobiva uranilovkom, dok profitiraju loši. Pravi kapitalizam osnova je fantastične uspješnosti zapadne civilizacije, a što ga prije prihvatimo, to ćemo brže i radikalnije napredovati“, ističe Antičić.
Već kroz pet godina ostat ćemo bez perspektive
Ono što hrvatska vlast, kako ova tako i sve bivše, ne može razumjeti, kaže, jest da uranilovkom i nedjelovanjem Hrvatska strahovito nazaduje. Pretječu nas svi, a mi imamo sve lošiji BDP u odnosu na ostatak Europske unije. Ako sada i nismo na dnu EU, sigurno ćemo uskoro biti jer sve druge nacije rade na teškim odlukama koje idu za izvrsnosti, a protiv uranilovke. Neke su u tome uspješnije, a neke manje uspješne, no sve su uspješnije od Hrvatske koja puno priča, a ništa ne poduzima.
„Mi kao nacija na taj način ne možemo imati budućnost. Naime, vrhunska znanost i tehnološki razvoj temelji su suvremenog gospodarstva. U vrlo bliskoj budućnosti, već kroz pet ili deset godina, nacije bez hi-tech znanosti više neće imati perspektive. Ruđer unutar tog sustava, u kojem je administracija na svim razinama kafkijanska, pokušava uspostaviti vlastiti mikrosvijet izvrsnosti u kojem se valorizira projektna uspješnost znanstvenika, a ne njihova seniornost. U tom sustavu mi nastojimo nagraditi najbolje, a lošije sankcionirati. Hrvatski sustav u tome nas jako ograničava, no na Ruđeru mi jedino tako možemo opstati. Znanost nije nešto lokalno. Postoji samo svjetska znanost. Ako želite biti konkurentni, morate ići u kompeticiju s ostatkom svijeta, morate biti bolji od Nijemaca, od Harvarda ili od Cambridgea. Mi na tome radimo, a nadamo se da će država to prepoznati i primijeniti u nekim novim zakonima. Mi imamo prijedloge kako taj sustav poboljšati čak i bez nekih velikih investicija. Kada govorimo o velikim investicijama, jedan od najboljih projekata, ako ne i najbolji, je upravo IRB-ov strukturni projekt O-ZIP. On je već mogao započeti, no na žalost tu su se izgubile dvije godine jer naša administracija nije shvaćala zakone i pravila. Daljnje usporavanje bilo je stvarno prvorazredan skandal, posebno zato što se brojni IRB-ovi projekti Horizon2020 vežu za O-ZIP“, objasnio je ravnatelj Ruđera. .
Kako od zemlje konobara do hi-tech države?
Mario Cindrić, predsjednik povjerenstva za intelektualno vlasništvo IRB-a, kaže da bi u sklopu novog projekta prije svega trebalo napraviti dubinsku studiju da se vidi gdje je Hrvatska u svim institutima u smislu broja patenata, po patentnom potencijalu, po količini novaca koji se izdvaja za patente i sl.
„U ovoj priči mene najviše muči to što su svi patenti koji su na Ruđeru ikada patentirani financirani isključivo iz sredstava samog Ruđera. Gdje tu država pokazuje svoj interes? Mi imamo portfelj od 50 aktivnih patenata na europskoj i svjetskoj razini, kojima još nije istekao rok. Ja smatram da bi država trebala izdvojiti sredstva za financiranje patenata u svim institutima. U ovom trenutku na Ruđeru ima mnogo ljudi koji bi htjeli patentirati neka svoja otkrića, a to ne mogu jer nemamo dovoljno sredstava za to. Mi na IRB-u godišnje potrošimo između 300 i 500 tisuća kuna samo za održavanje postojećih i prijavu novih patenata. Za nas je to velik novac. Ako se išta ozbiljno želi raditi, država bi, kao partner u gospodarskom razvoju, trebala izdvojiti nešto novca. Izvrstan primjer je Izrael koji je od izvoznika naranača 1970-ih postao tehnološka sila izdvajanjem sredstava za ulaganja u visoke tehnologije. Mi nismo proizvođači naranača, ali smo prodavači sunca, ležaljki i uslužnih djelatnosti. Mi se moramo pomiriti s time da smo u dobroj mjeri zemlja konobara, odnosno usluga. No trebali bismo nešto pametno izvući iz toga kako bismo osnažili suradnju znanosti i gospodarstva“, kaže Cindrić te dodaje da su razvijene države razvijene upravo zato što pomažu i olakšavaju suradnju znanosti i gospodarstva, dok je Hrvatska otežava.
„Ja imam iskustva iz Njemačke i iz Izraela u kojima sam duže boravio. Ondje, ako imate dobru ideju i ako ste dobro napisali projekt, financiranje patenata uopće nije upitno. Znanstvenik ondje uopće ne mora biti opterećen time, ne mora ni razmišljati o tome. To sve pokrivaju matične institucije, sveučilišta ili projekti iza kojih stoji i država. Kod nas su znanstvenici prisiljeni biti sve - i dobri istraživači i uspješni mikromenadžeri“, tumači.
Loš sustav nagrađivanja i napredovanja
Kao jedan od problema u našem sustavu vidi i to što on uopće ne potiče komercijalizaciju, odnosno stvaranje patenata.
„Kod nas je jedan patent izjednačen s jednim znanstvenim radom. A koliko vam vremena treba za ostvarenje jednog US patenta? Ako ste brzi, oko četiri godine, a ako ste malo sporiji, oko šest. Dakle, jedan PCT ili USA patent bi u napredovanju u zvanju trebao vrijediti barem koliko i četiri rada u priznatim svjetskim časopisima. To bi trebalo utkati u zakon, čime bi se znanstvena zajednica mobilizirala da ide u smjeru komercijalizacije znanosti i suradnje s gospodarstvom. Konačno, patenti su u Hrvatskoj prava rijetkost. Od 1990. do danas ostvarili smo svega 20 do 30 US patenata. S druge strane, napravljeno je na desetke tisuća znanstvenih radova. Ruđer je tu napravio pravu revoluciju samim time što je krenuo u vrednovanje patenata. Drugi to uopće ne rade“, kaže Cinrić.
Ističe da također treba imati na umu da je patent samo baza.
„Možete ih imati na tisuće, a da se ništa ne zbiva. Sljedeća razina nadogradnje su uredi tehnološkog transfera koji bi trebali filtrirati komercijalizaciju patenata, kako bi se vidjelo koji su komercijalno isplativi, a koji ne. Nakon toga trebalo bi krenuti sa start-upovima. Jedino na što se u Hrvatskoj trenutno ne možemo previše žaliti jest proces otvaranja firmi. Njih je prije pet ili deset godina bilo puno teže otvarati. No još uvijek je problem s njihovim gašenjem. Tu također treba olakšati stvari. To bi ljudima olakšalo ono što je u kompetitivnom okruženju važno – da imaju više hrabrosti pokušavati.
Na Ruđeru ne postoji ured za tehnološki transfer. Time se bavi samo jedna osoba, no to je u usporedbi s većinom drugih instituta velika stvar. Većina nema niti jednu osobu. Na razini Sveučilišta u Zagrebu postoji svega nekoliko osoba. No njihov transfer je, za veličinu institucije s desecima tisuća studenata i tisućama nastavnika, zapravo vrlo malen“, objasnio je Cindrić koji se nada da bi novi projekt mogao biti neki pozitivan korak u željenom smjeru.
No upozorava da bez suradnje države na svim razinama – od boljeg financiranja do kvalitetnijeg zakonodavnog okvira, Ruđer ne može ostvariti svoj san o ulasku među najbolje.
Facebook
Google
