OPERACIJA Tajfun, poznata i kao Bitka za Moskvu, bila je velika njemačka ofenziva tijekom Drugog svjetskog rata, pokrenuta u jesen 1941. godine s ciljem brzog osvajanja sovjetske prijestolnice. Ova operacija, započeta 30. rujna 1941., predstavljala je vrhunac njemačke strategije "Blitzkriega" na Istočnom frontu, ali je završila neuspjehom, označivši prekretnicu u ratu.

Sovjetski otpor, zajedno s oštrim zimskim uvjetima i strateškim pogreškama Wehrmachta, spriječio je pad Moskve i dao Crvenoj armiji priliku za protuofenzivu. Bitka je imala dalekosežne posljedice, razbijajući mit o nepobjedivosti njemačke vojske i podižući moral savezničkih snaga.

Pozadina i njemački planovi

Nakon uspjeha Operacije Barbarossa, njemačke invazije na Sovjetski Savez u lipnju 1941., Wehrmacht je brzo napredovao, osvojivši ogromne teritorije na zapadu SSSR-a. Do rujna 1941. njemačke snage, predvođene Grupom armija Centar pod zapovjedništvom feldmaršala Fedora von Bocka, bile su spremne za konačni udar na Moskvu, političko, gospodarsko i simboličko središte Sovjetskog Saveza. Adolf Hitler vjerovao je da će pad Moskve slomiti sovjetski otpor, prisiljavajući SSSR na predaju.

Operacija Tajfun zamišljena je kao dvostruki napad s ciljem okruženja i uništenja sovjetskih snaga oko grada. Sjeverni ogranak, pod generalom Hermannom Hothom, i južni ogranak, pod Heinzom Guderianom, trebali su izvesti klasični "Blitzkrieg" s tenkovskim divizijama koje bi probile sovjetske linije, dok je pješaštvo čistilo džepove otpora.

Njemačka vojska rasporedila je oko 1,9 milijuna vojnika, 2.500 tenkova, 14.000 topova i 950 zrakoplova, suočavajući se s približno 1,25 milijuna sovjetskih vojnika Zapadnog, Rezervnog i Brjanskog fronta pod zapovjedništvom Georgija Žukova i drugih generala.

Početak ofenzive

Operacija je započela 30. rujna 1941., kada je Guderianova 2. oklopna grupa krenula na jug prema gradu Orlu, iznenadivši sovjetske snage. Dana 2. listopada glavni napad Grupe armija Centar započeo je duž osi Smolensk-Moskva, s tenkovima koji su probijali linije kod Vjazme i Brjanska.

Njemačke snage brzo su napredovale, okruživši stotine tisuća sovjetskih vojnika u dva velika džepa. U Vjazmi je zarobljeno oko 500.000 vojnika, a u Brjansku još 100.000. Ovi porazi izazvali su paniku u Moskvi, gdje je 15. listopada proglašeno izvanredno stanje, a stanovništvo je počelo masovno napuštati grad.

Unatoč početnim uspjesima, njemačko napredovanje suočilo se s problemima. Logistika je bila rastegnuta, opskrbne linije preduge, a vojnici iscrpljeni nakon mjeseci borbi. Vremenski uvjeti pogoršali su situaciju: jesenske kiše pretvorile su ceste u blato, usporavajući tenkove i kamione. Sovjetski otpor, iako isprva neorganiziran, počeo je jačati pod Žukovljevim vodstvom, koji je imenovan zapovjednikom obrane Moskve 10. listopada.

Sovjetski odgovor i prekretnica

Sovjetski Savez, unatoč ogromnim gubicima, mobilizirao je sve raspoložive resurse. Žukov je organizirao obranu koristeći novoformirane divizije, uključujući sibirska pojačanja koja su stizala iz Dalekog istoka nakon što je potvrđeno da Japan neće napasti SSSR.

Sovjetske snage iskoristile su prirodne prepreke, poput rijeka i šuma, za izgradnju utvrda, te su primjenjivale taktiku "spaljene zemlje", uništavajući mostove i željezničke pruge kako bi usporile njemačko napredovanje.

Do studenog 1941. njemačke snage bile su na samo 30 kilometara od Moskve, ali su se suočile s oštrim zimskim uvjetima i žestokim otporom. Temperatura je padala ispod -30°C, uzrokujući kvarove opreme i smrzavanje vojnika. Dana 5. prosinca 1941. Žukov je pokrenuo veliku protuofenzivu, koristeći svježe trupe i iznenađujući iscrpljene njemačke snage.

Sovjeti su odbili Wehrmacht 100-200 kilometara od Moskve, nanijevši mu prvi veliki poraz na Istočnom frontu. Gubici su bili ogromni: Njemačka je izgubila oko 250.000 vojnika, dok su sovjetski gubici bili još veći, dosežući i do 700.000 mrtvih, ranjenih i zarobljenih.

Posljedice i značaj

Neuspjeh Operacije Tajfun označio je kraj njemačkih nada u brzu pobjedu na Istočnom frontu. Obrana Moskve spriječila je politički i vojni kolaps SSSR-a, a sovjetska protuofenziva pokazala je sposobnost Crvene armije za organizirane operacije.

Bitka je podigla moral saveznika i oslabila njemačku vojnu mašineriju, koja je izgubila značajne resurse. Ovo je bila prekretnica, nakon koje je rat na Istočnom frontu postao rat iscrpljivanja, što je pogodovalo sovjetskim rezervama i industrijskoj moći.

Bitka je imala i simbolički značaj. Moskva, kao srce SSSR-a, bila je ključna za moral naroda. Njezina obrana inspirirala je daljnji otpor, a sovjetska pobjeda postala je temelj za buduće ofenzive, poput onih kod Staljingrada i Kurska. Njemačka vojska nikada se nije u potpunosti oporavila od gubitaka, a mit o njihovoj nepobjedivosti bio je razbijen.