Nizozemac odvezao roditelje na eutanaziju. "Uvjeravao sam ih da ostanu još malo"
JEDNOG jutra u lipnju 2024. godine Bas se automobilom zaustavio pokraj kampera svojih roditelja, parkiranog u sunčanoj marini na sjeveru Nizozemske. Njegovi roditelji, Jan i Els, veći su dio bračnog života proveli na vodi. Sada, u svojim sedamdesetim godinama, više se nisu mogli brinuti o kući na vodi.
Kamper, smješten u blizini jahti i manjih brodica, bio je najbolje što su si mogli priuštiti kao zamjenu. Jan i Els sjeli su u sinov automobil. Bas je upalio motor. Bio je to posljednji put da je vozio svoje roditelje. Za Jana i Els putovanje do lokalnog hospicija također je bilo posljednje.
Tog jutra u 10.30 liječnici su im trebali dati smrtonosne lijekove kako bi zajedno umrli postupkom poznatim kao eutanazija parova. Takva je praksa u Nizozemskoj legalna i rijetka, ali svake godine sve više Nizozemaca odlučuje na taj način okončati život.
Tri dana prije zakazanog termina, Jan i Els dali su intervju za BBC u svojem kamperu. Jan je živio s neprekidnim bolovima. Els je dobila dijagnozu demencije. Njihova priča privukla je pozornost javnosti diljem svijeta.
"Još uvijek se sjećam cijelog putovanja prema hospiciju"
Više od dvije godine kasnije, njihov jedini sin progovorio je za BBC o pokušajima da nagovori roditelje da odgode smrt, istodobno poštujući njihovu odluku da više ne žele živjeti. Opisao je emocionalni teret koji je njihova odluka ostavila na njemu i duboku usamljenost koja je uslijedila.
Bas je za posljednju vožnju s roditeljima odabrao slikovitu rutu kroz livade i uz kanale pokrajine Friesland. "Još uvijek se sjećam cijelog putovanja", kaže.
Majka je sjedila na stražnjem sjedalu, a otac pokraj njega. U početku su razgovarali. Els je djelovala odlučno, sigurna u svoju odluku o eutanaziji. "Moja mama bila je uvjerena, potpuno sigurna da to želi učiniti. Ali tata je bio pomalo emotivan", prisjeća se Bas.
Jan je upitao sina donose li ispravnu odluku. To je Basa iznenadilo jer je očekivao da bi upravo majka mogla početi sumnjati. "Moja mama oduvijek je jako uživala u životu. Sjećam se da mi je rekla: 'Voljela bih doživjeti 80, možda čak i 90 godina'", naveo je.
S druge strane, njegov je otac zbog dugogodišnjih bolova već više od desetljeća govorio o eutanaziji. Bas je u automobilu pokušao umiriti oca. Nakon što se Jan smirio, nastavili su vožnju u tišini, slušajući glazbu i promatrajući krajolik.
"Moj otac je vjerojatno mogao izdržati još nekoliko godina"
Mjesecima prije posljednjeg putovanja, Bas je pokušavao nagovoriti roditelje da odgode svoju odluku. "Pokušavao sam ih uvjeriti da ostanu još malo. Zašto ne pričekati do zime ili do sljedeće godine?", pitao ih je.
Bio je rastrgan. Iako je smatrao da su roditelji donijeli ispravnu odluku kada su zatražili eutanaziju, nije želio da umru. "Moj tata bio je u takvom stanju već 10 do 15 godina, pa je vjerojatno mogao izdržati još nekoliko godina. Ali mislim da bi moja mama, da su čekali još godinu dana, upala u probleme...", rekao je.
Naime, odgađanje zahtjeva za eutanaziju predstavljalo je rizik za Els. Ako bi njezina Alzheimerova bolest uznapredovala, liječnici bi mogli procijeniti da više nije sposobna samostalno donijeti odluku o završetku vlastitog života.
Kada su stigli pred hospicij, Bas je parkirao automobil. "Tata se oprostio od mog automobila. Volio je moj auto pa je rekao: 'Bravo' i 'hvala'", ispričao je Bas.
"A onda smo ušli. Zamislite da ste na njihovu mjestu, da prolazite kroz tu vožnju i taj ulazak u hospicij. To je potpuno nestvarno", dodao je.
"Zaista su to činili zajedno"
Sljedeća dva sata članovi obitelji i prijatelji dolazili su se oprostiti od Jana i Els. Prisjećali su se zajedničkih trenutaka i slušali glazbu. Basu je u jednom trenutku palo na pamet da sve zaustavi.
"Imao sam osjećaj da bih mogao reći: 'Dobro, idemo... Uđimo u auto i odvezimo se.' Ali nisam želio spominjati ništa što bi ih moglo učiniti nesigurnima. Podržavao sam ih tijekom cijelog postupka eutanazije. Bilo je bolje da svi ostanu mirni i da iskoristimo taj trenutak za oproštaj", istaknuo je.
Neposredno prije 10.30 stigli su liječnici koji su Janu i Els trebali ubrizgati smrtonosne lijekove. Supružnici su ležali jedno pokraj drugoga na bolničkim krevetima. U posljednjim trenucima prije nego što su izgubili svijest, Bas je svjedočio njihovoj bliskosti.
"Mislim da sam ih tijekom cijelog života vidio možda tri ili četiri puta kako hodaju držeći se za ruke. Ali sada su ležali ondje, držeći se za ruke. I to mi je pružilo jako dobar osjećaj. Zaista su to činili zajedno", ustvrdio je.
"Bilo je kao da su mi odsječene noge"
Prvih pola sata nakon što su njegovi roditelji prestali disati, Bas opisuje kao razdoblje u kojem je njihovu smrt doživljavao gotovo kao činjenicu. Jednostavno više nisu bili živi. "A onda shvatite što se dogodilo. To je nezamisliv osjećaj", rekao je.
Tuga ga je preplavila još u hospiciju. Ubrzo je počeo osjećati duboku usamljenost. "Tugovanje je nešto kroz što je jako, jako teško prolaziti. A ja nemam braće ni sestara. Zaista sam se osjećao sam", priznao je.
Kada osoba izgubi jednog roditelja, često može podijeliti uspomene i tugu s drugim roditeljem. To može biti važan dio procesa žalovanja. No Bas je u istom trenutku izgubio i majku i oca. "Bilo je kao da su mi odsječene noge", prisjeća se.
Tuga se odrazila i na njegovo fizičko zdravlje. Četiri ili pet tjedana osjećao se bolesno, a boljelo ga je cijelo tijelo. "Ne bih baš preporučio ovo drugima, a možda je to težak zaključak. Možda je za njih, moje roditelje, to bila najbolja opcija, ali činjenica da sam ih oboje izgubio u istom trenutku ostavila je iznimno dubok trag na meni", ponovio je.
Moraju dokazati da su sposobni samostalno odlučiti da žele umrijeti
Za osobe koje u Nizozemskoj razmišljaju o eutanaziji, osobito one koje boluju od demencije poput Els, odabir pravog trenutka za završetak života može biti vrlo složen.
Prema podacima nizozemskih Regionalnih povjerenstava za nadzor eutanazije (RTE), tijekom 2024. godine eutanazijom je život završilo 9.958 ljudi. Među njima je bilo 427 osoba s demencijom, od kojih je šest imalo uznapredovali oblik bolesti.
Iste godine 108 osoba, odnosno 54 para, odlučilo se na zajedničku eutanaziju. Osobe koje traže eutanaziju moraju dokazati da trpe nepodnošljivu patnju, ali i proći liječničku procjenu kojom se utvrđuje jesu li sposobne samostalno odlučiti da žele umrijeti.
"Takvi uvjeti mogu izazvati golemu tjeskobu kod osoba s demencijom koje razmišljaju o eutanaziji", objašnjava dr. Rozemarijn van Bruchem, gerijatrica i stručnjakinja za etiku iz Medicinskog centra Erasmus u Rotterdamu.
"Razmišljaju: 'Trenutačno sam sposobna donijeti tu odluku, ali sada je prerano. Možda će sljedeći mjesec već biti prekasno. Kako onda odlučiti u kojem trenutku trebam pokrenuti postupak da vidim ispunjavam li uvjete i mogu li dobiti eutanaziju? A ako predugo čekam, hoću li propustiti priliku?'", dodala je.
Bili su svjesni koliko njihova odluka opterećuje sina
Els je 2024. godine za BBC objasnila da ona i suprug ne mogu čekati jer postoji mogućnost da će njezina Alzheimerova bolest napredovati. Jan je, pak, bio odlučan umrijeti zajedno sa suprugom. BBC-ju je tada rekao da možda odlazi prerano, ali da je proživio svoj život i da ga smatra zaokruženim.
Jan i Els bili su itekako svjesni koliko njihova odluka opterećuje sina. Bas je tijekom postupka eutanazije sudjelovao na svim sastancima koje su njegovi roditelji imali sa svojim liječnicima. U obitelji su otvoreno razgovarali o svemu.
Nakon smrti bliske osobe, ljudi često žale zbog riječi koje nisu izgovorili ili osjećaja koje nisu uspjeli izraziti. Bas nema takvo žaljenje. Dva dana prije zakazanog termina u hospiciju, u ponedjeljak 3. lipnja, napisao je roditeljima pismo.
Otac ga je zagrlio nakon što mu je pročitao pismo
"Imalo je otprilike osam stranica. U subotu kasno navečer otišao sam do njihova kampera. Pročitao sam im cijelo pismo. Pisao sam o našim životima i zahvalio im na svemu što su učinili", naglasio je.
Jan i Els bili su duboko dirnuti. Kao što u javnosti nisu pokazivali nježnost jedno prema drugome, nisu bili skloni ni otvorenom iskazivanju osjećaja prema sinu.
"Osjećate da vas vole, ali to pokazuju djelima, a ne riječima ili zagrljajima. Mama me je počela više grliti nakon što je oboljela od demencije, ali tata nikada nije. Nikada me nije zagrlio", kaže Bas.
To se promijenilo te posljednje subotnje večeri u kamperu. Nakon što mu je sin pročitao pismo, Jan ga je zagrlio. "Učinio je to nakon tog pisma. Bio je to možda jedan od najljepših trenutaka. Sve je bilo izrečeno", zaključio je.