ZADNJIH tjedana sve više slušamo o tome kako se u nekim sredinama zabranjuje korištenje mobitela u školama. Među njima tu je i Grad Zagreb kojim upravlja stranka Možemo, koja je i na nacionalnoj razini počela učestalo govoriti protiv dječjeg korištenja mobitela u školama, ali i općenito o pogubnosti pretjeranog korištenja ekrana kod djece i mladih.

Kod Možemo, a naročito Ivane Kekin, to je dio šire priče kojom ukazuju na problem mentalnog zdravlja mladih te problema raznoraznih ovisnosti. Čini se da protiv te inicijative Možemo nemaju puno protiv ni ostale stranke, pa ni desne, samo to neće direktno priznati. To, međutim, i nije tema ovog teksta. Tema je kako je jedan dio tehnologije, konkretno one "ekranske", od simbola napretka postao problemom, te što ustvari to nadalje najavljuje. 

Progresivci su donedavno bili prijateljski raspoloženi prema tehnologiji u obrazovanju

Prisjetimo se kako je bilo prije manje od 10 godina. "Ekranska" tehnologija ne da nije doživljavana kao neprijatelj, nego je, baš naprotiv, bila jedan od neizostavnih elemenata u priči o modernizaciji obrazovanja odnosno "ulaska u 21. stoljeće".

Kurikularna reforma, za koju su uglavnom prosvjedovali pristalice tzv. lijevo-liberalnog spektra, bila je orijentirana prilično prijateljski prema tehnologiji i ulozi tehnologije u obrazovanju. Neki blaži politički kompromis pojavio se ulaskom matematičarke Blaženke Divjak u Plenkovićevu Vladu koja je, prema ideji HNS-a, tada novog koalicijskog partnera HDZ-a, trebala ostvariti kurikularnu reformu.

Jedan od njenih zahvata bilo je uvođenje tableta u škole (između ostalog). To nije doživljeno kao revitalizacija kurikularne reforme za koju se prosvjedovalo godinu dana prije (i koja je pod vodstvom Borisa Jokića ipak uključivala šire i obuhvatnije od "tehnologizacije" obrazovanja), ali je svejedno doživljeno kao pomak u odnosu na "zastarjelo obrazovanje".

Općenito, jako je bila prisutna opreka "zastarjelo" vs. "moderno", a "moderno" izjednačeno s korištenjem što novijih dosega tehnologije, interaktivnim i kreativnim pristupom nastavi i većom egalitarnošću u odnosu između učitelja i učenika. Potonje dvoje također je sve više pod upitnikom, ali ovdje ćemo se zasad zadržati prvenstveno na tehnologiji.

Nitko se nije protivio tabletima u školama

Posebno treba napomenuti da je politička ljevica (tada dio SDP-a i ljevije nevladine organizacije) u svojoj punini bila za što modernije pomake u obrazovanju. Iako nisu smatrali reformske poteze Blaženke Divjak kao ostvarenje kurikularne reforme, svejedno nije ni na vidiku bilo protivljenje njezinim tabletima u školama.

U međuvremenu se dogodila pandemija, brz prelazak mnogih stvari (a naročito obrazovanja) online, mladi i djeca su postali sve više prisiljeni biti za ekranima... Danas se upravo politička ljevica (Možemo pogotovo, nešto manje SDP) najviše bavi štetnošću pretjerane upotrebe ekranske tehnologije u obrazovanju, ali i u slobodnom vremenu.

Zapravo, bavi se do te mjere da čak traži od države regulaciju. Pitanje je samo kako bi se i u čemu ogledala ta regulacija, tko bi je provodio, koji su njeni ključni elementi i ciljevi, no to je pitanje koje se postavlja prilikom svakog zahtjeva za većom intervencijom države. 

Kako se od simbola napretka došlo do problema?

Ključno je pitanje kako je i zašto čak i progresivcima (pogotovo njima) tehnologija od simbola napretka postala potencijalno problematičnom stavkom. Odgovor leži u nekim konkretnim događajima na koja se nije moglo utjecati "iz same ideje". Pandemijska je kriza, naime, mnoge "natjerala" za više vremena "na ekranima", a upotreba ekrana lako je zamijenila (zbog svoje multifunkcionalnosti) brojne aktivnosti, ponajviše one fizičke.

Vrlo su se brzo nagomilale brojne posljedice, odnosno porasla je svijest o njima - smanjena motorika kod djece i mladih, simptomi ovisnosti o ekranima, porast online nasilja i sl. Prešutno se počelo razumijevati da nije baš sve što se u jednom trenutku neupitno smatra "napretkom" uistinu taj napredak. 

Desnici je skepsa prema novim tehnologijama urođena

Gledajući čisto ideološki, interesantno je da su i ljevica i desnica na sličnom tragu što se tiče tehnološke skepse –-desnici je zbog konzervativizma (koji je sâm po sebi skeptičan prema promjenama i novinama) tehnološki skepticizam inherentan, dok je ljevica osjetljivija na socijalne posljedice koje neka tehnologija donosi sa sobom.

Iz tog razloga desnica i puno manje govori o tome (makar je ideološki bliža tehnološkom skepticizmu) - jer je manje zanimaju reperkusije po pitanju fizičkog i mentalnog zdravlja. S druge strane, ljevica će radije u ponekom trenutku nešto nekritički prihvatiti pod egidom "promjene" i "napretka", da bi tek kasnije osvijestila socijalne posljedice.

Zato danas imamo situaciju da desnica moralno paničari zbog određenih (stvarnih i nestvarnih) sadržaja u školskim programima, a ljevica se zabrinjava nad socijalnim i zdravstvenim posljedicama nečega što su i sami njeni proizvodi. Tako imamo situaciju da desnica govori panično o rodnoj ideologiji u školama, a ljevica moli državu da nešto učini po pitanju regulacije mobitela u školama. 

Dio šireg problema

Neovisno tko se čime više bavi i iz kojih razloga, imamo situaciju da su neke stvari koje su se smatrale suvremenošću i napretkom postale sumnjive i da se zahtijeva njihova regulacija. Promjene u svijetu, koje su se itekako osjetile i na tehnološkom planu (s pozitivnim i negativnim posljedicama), svakako su utjecale na to.

Međutim, skepsa prema ekranskoj tehnologiji ipak je samo simptom i tek glasnik onoga što će vrlo vjerojatno doći pod znak upitnika u skoro vrijeme, a odnosi se na šire obrazovne procese. Osim što je to skepsa prema izjednačavanju uvođenja novih tehnologija s napretkom, to je i skepsa prema povećavanju permisivnosti, liberalnosti i egalitarnosti u obrazovanju.

Ona najavljuje to da će se neki procesi koji su se uzimali kao neupitni usporiti ili čak zaustaviti, a otvorit će se opet više teme autoriteta i discipline u sustavu obrazovanju.

Suvremene dogme lome se pred surovom realnošću

Drugim riječima, suvremena dogma o "djetetu u središtu", naglasku na što "prijateljskiji" odnos između učitelja i učenika,  na "učenju kroz igru", na iscrpljujuće proceduralno ograničavanje nastavnikovih ovlasti i uopće autoriteta i sl., lomi se pred surovom realnošću.

Škole pod tim "režimom" nisu postale mjesta "nulte tolerancije na nasilje" (kako već dugo piše na brojnim školama), nastavnici žive i rade pod terorom roditelja, nastavnikovo kažnjavanje jako se često doživljava kao napad na fizički i mentalni integritet učenika, a problema s vršnjačkim i uopće maloljetničkim nasiljem ima sve više.

Negdje puca - progresivni "mokri snovi" o liberalnom i egalitarnom obrazovanju i o "prijateljstvu" između učitelja i učenika ne polučuju rezultate, i u konačnici ne isporučuju napredak.

Osim što ne isporučuju napredak, stvaraju i nove probleme, najviše u pogledu fizičke motorike i mentalnog zdravlja, zbog čega nekako mobitel i ekrani dolaze u prvi plan. Uzimajući u obzir pak sve gore navedeno, ograničavanje mobitela (a onda i uopće "ekrana") na nastavi djeluje samo kao uvertira u preispitivanje ovih suvremenih dogmi, a s neuspjelim napretkom suočit će se izgleda prvi i oni koji su ga nekritički propagirali. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala