SAT VREMENA i deset minuta prije ponoći Bugarska je potpisala primirje sa silama Antante. Događaj se odigrao 29. rujna 1918. u Solunu i time je pala prva od četiri zemlje koje su sudjelovale u ratu na strani Centralnih sila. Bugarska je u Prvi svjetski rat ušla s ciljem povratka teritorija koje je izgubila nekoliko godina ranije, no naposljetku je izgubila dodatan teritorij u korist članica Antante.

Bugarska prije Prvog svjetskog rata

Bugarska je u Prvi svjetski rat ušla nakon frustracija doživljenih tijekom Balkanskih ratova. Kada su se balkanske zemlje udružile protiv Osmanskog Carstva i izbacile ga s teritorija Europe, bugarska je vojska podnijela najveći teret rata, ponajprije jer se nalazila najbliže Konstantinopolu te zadržavala vojsku koju je sultan slao na Balkan. 

Kada je Prvi balkanski rat završio, Bugarska nije bila zadovoljna dobivenim teritorijem te je optuživala Grčku i Srbiju da su se u ratu malo borile, a sada žele diktirati Bugarskoj što će dobiti, premda je njezino ljudstvo najviše propatilo u ratu.

Ostale članice saveza udružile su se protiv Bugarske te pobijedile u Drugom balkanskom ratu. Bugarska je morala predati Makedoniju Srbiji, a u cijelu priču uključila se i Rumunjska koja je namirisala slabost i pritisnula Bugarsku da joj preda južni dio pokrajine Dobrudže.

Neobuzdani nacionalizam novih europskih država

Bugarsko političko vodstvo, kao i bugarski narod, bili su frustrirani recentnim povijesnim događanjima. Bili su mlada zemlja koja je neovisnost dobila u 19. stoljeću. 

Kada se europska zemlja osamostali nakon višestoljetne podređenosti nekom carstvu ili stranoj sili, a samostalnost dobije u 19. ili ranom 20. stoljeću, gotovo uvijek zamjećujemo kako gramzivo traži okolne teritorije. 

Takva priča dogodila se Italiji, koja se gotovo punih sto godina nakon ujedinjenja bavila istočnom obalom Jadrana za koju su vjerovali da je njihova. Slično se dogodilo i kada je Njemačka, nakon svog ujedinjenja, ugrabila pokrajine Alsace i Lorraine u ime sveopćeg germanskog nacionalizma.

Poljska je možda najbolji primjer pacijenta s nacionalizmom. Nakon što je postala samostalna nakon Prvog svjetskog rata, zaratila je s gotovo svim susjedima (Čehoslovačkom, Litvom, Rusijom i Ukrajinom) pod argumentom da je njena dužnost okupiti sve poljske regije u jednu zemlju, premda bi neke od tih regija bile puno poznatije po bogatoj industriji nego ikakvom poljskom nasljeđu. 

Isto se dogodilo i u našem susjedstvu kada je Srbija napokon postala neovisna u drugoj polovici 19. stoljeća pa se neumorno bavila okupljanjem srpskih zemalja, kompletno ignorirajući hrvatski nacionalizam. Premda su srpski i hrvatski političari često nastupali zajedno u tom periodu i dijelili neke ciljeve, po uspostavi prve Jugoslavije Srbi su zemlju nastojali učiniti isključivo srpskom, što je zakomplicirano odnose Hrvata i Srba do te mjere da posljedice osjećamo i danas.

Ideja Velike Bugarske odlazi u povijest

Uključivanje Bugarske u Prvi svjetski rat najviše je pomoglo Austro-Ugarskoj da napokon slomi Srbiju koja se u Prvom svjetskom ratu pokazala više nego spremnom da se suprotstavi puno modernijoj austrijskoj vojsci. Srbija je u tom trenu bila vrlo siromašna zemlja koja svojoj vojsci nije mogla priuštiti ni kompletnu vojnu opremu poput čizmi ili kaciga.

Ostatak rata Bugarska je uglavnom provela na solunskom frontu. Kada su u kasno ljeto 1918. godine sile Antante organizirale novu ofenzivu na Bugarsku, dio vojske je brzo bio zarobljen što je prouzročilo pobunu u Sofiji. Suočeni s glađu i nemirima već pune tri godine, bugarsko je vodstvo zatražilo primirje. 

Bugarska delegacija u Parizu 1919. godine potpisala je mir po kojem je izgubila dodatne teritorije na zapadu i jugu zemlje. Morala je platiti vojne reparacije Antanti i smanjiti vojsku, a zabranjeni su joj bili vojno zrakoplovstvo i mornarica.

San o velikoj Bugarskoj zauvijek je nestao. Bugarski neobuzdani nacionalizam, premda je ujedinio zemlju i oslobodio ju od okova Osmanskog Carstva, na kraju je skupo koštao, ne samo ekonomski već i demografski.