Plavi vjesnik 1971. objavio slike u boji: "Dan kada je sloboda stigla u Zagreb"
Tekst napisao: Aleksa Vojinović (Plavi vjesnik, 1971.), prenosimo ga u integralnom obliku
Svibanj 1971: Sunčanog i nezaboravnog 8. svibnja 1945. Sloboda je u Zagrebu imala znojne i neobrijane obraze, a na čelu je nosila petokraku... Četiri teške i krvave godine Zagreb je čekao taj trenutak da s cvijećem u rukama istrči na ulice i zagrli svoje osloboditelje...
Tada, toga povijesnog dana kad je radost kucala na svaka vrata, nastale su serije rijetkih fotografija i filmskih kadrova koji prikazuju prve minute slobodnog Zagreba. Snimali su ratni izvjestitelji Jugoslavenske armije, snimatelji koje su angažirali zagrebački ilegalci, ali i obični građani foto-amateri. Sav taj materijal snimljen je u crno-bijeloj tehnici i uglavnom je poznat.
Nas je zanimalo nešto drugo: postoje li kolor-snimci oslobođenja Zagreba? U prvi mah činilo nam se da tražimo previše - oslobođenje u koloru! Kome da se obratimo, koga da zapitamo danas poslije dvadeset i šest godina? U Muzeju revolucije kazali su nam da prvi put čuju da bi uopće takvo nešto moglo postojati, prvoborci kroničari posljednjih dana rata također su bili skeptični. Pa tko bi onda mogao biti taj sveznajući?
Naravno, obavještajci iz okupiranog Zagreba. K 28 A, danas majstor umjetničke fotografije Milan Pavić, ohrabrio nas je:
- Postoje kolori, snimio ih jedan prijatelj foto-amater. Dajte mi rok do sutra ujutro u devet sati...
Sutradan, K 28 A je održao riječ. Dočekao nas sa deset jedinstvenih kolor-snimaka, deset dijapozitiva, deset unikata. Kako je došao do njih:
- Kao što ćete vidjeti, snimano je s istog mjesta, s prozora stana mog prijatelja. Nakon rata dobio sam te kolore na poklon, prijatelj je iselio iz zemlje. Ja sam ih čuvao, čuvao, znajući da će nekome zatrebati. Jedva sam ih pronašao.
Jutro je 8. svibnja 1945. Dan što sviće bit će sunčan i lijep. Od jučer prijepodne kaznionica na Savskoj cesti je pusta, zatvorenici se razbježali. Zagreb je prljav, ulice nalik na smetlišta. Centralna kartoteka pretvorila se u prah i pepeo prije 48 sati. U Ilici poneka zakašnjela grupica bjegunaca koja se žuri prema zapadnom izlazu iz grada. Radio Zagreb emitira narodnu glazbu i upozorenja:
- Građani, ne izlazite na ulice! Zaključajte ulična vrata!
Začudo, telefonska mreža nije zatajila i svakog trenutka u studiju zvrči telefon. Zabrinuti glasovi pitaju:
- Jesu li došli partizani? Zašto ništa ne javljate? Dokle će trajati povlačenje?
U Ilici 254 gori galanterija i papirnica koju je nekad posjedovao Židov Julius Linenberg koji je tada u Buchenwaldu zatočenik broj 29.536. Netko je usred dućana bacio bombu... Na Ilici, kod Reljkovićeve leže trupla dvojice pripadnika civilne zaštite. Htjeli su spriječiti pljačku razularene soldateske. Njuše ih psi...
Jučer su novine prodavane posljednji put: nagovještavale su konačnu pobjedu osovinskih snaga. Nitko ih nije kolportirao, ostale su u snopovima po uličnim uglovima da ih uzme tko hoće... U gradu je uglavnom mirno. S periferije, sa Črnomerca odjekuju osamljene eksplozije. Još nije odletjela u zrak sva municija zapaljenog arsenala u ispražnjeloj njemačkoj kasarni. Sve okolne ulice posute su smrvljenim staklom, nema nijednog cijelog okna...
Četiri filmska snimatelja kojima je Mjesni komitet naredio da ovjekovječe slom okupatora krstare gradom. Šćućureni iza razbijenih tavanskih prozora snimaju posljednje kadrove koje je povijest namijenila Pavelićevoj NDH...
Glasine
Zagreb se pritajio, povukao u sebe. Guše ga kojekakve glasine. "Voda je otrovana!" "Ustaše će poklati sve živo u gradu! Tako je obećao sam Luburić!" Činilo se kao da grad spava. Da je mrtav, zaražen, podlegao nekoj pošasti i izumro. Posljednji Wehrmachtov komandant Zagreba general Geiger izvolio je jučer kazati:
- Njemačka komanda sa svoje strane pokušava uhvatiti vezu s Titovim trupama, ali dosad bez uspjeha. Nažalost, koliko smo mi informirani, u blizini Zagreba nema nijedne takve komande koja bi imala direktnu radio-vezu da bi se na vrijeme moglo govoriti s glavnim Titovim štabom...
Jače nego ikad Zagreb je počeo vonjati na osvetu. Gdje su deseci i stotine tisuća odvedenih, pobijenih, vješanih?
General Geiger svečano obećava:
- Ja kao stari austrougarski oficir ne bih htio da me Zagrepčani upamte kao zločinca. Ako bude dovoljno vremena, povući ću se bez borbe, a ako budemo prisiljeni, pucat ćemo tek na periferiji grada!
Rano ujutro, negdje oko četiri sata i trideset minuta, Luburić je sa svojom pratnjom (devet crnih mercedesa, nekoliko kamiona i tenkova na čelu i kraju kolone) ubio posljednjeg nedužnog Zagrepčanina.
Bilo je to na uglu Ljubljanske ulice (današnje Ulice braće Oreški) i Ilice. Čovjek se slučajno našao pred auto-kolonom koja se spremala za povlačenje. Išao je disciplinirano odmjerenim koracima, možda je morao nekamo ići. I onda stao preneražen. Vidio je kako se prema njemu podižu šmajseri, ali nije bio sposoban da potrči, da se skloni. Strah ga prikovao za pločnik i čovjek s radničkom izlizanom torbom stajao je kao osuđenik pred zidom za strijeljanje.
Do maloprije neraspoloženi bojovnici rešetali su zid obližnje kasarne. Sada su najednom otkrili živi cilj. Odjeknu rafal! Nije se zapušila žbuka na zidu, srušio se bezimeni čovjek na iličkom pločniku... Padao je sporo, tako da ga je stigao novi pljusak olova. Iz torbe što ju je i dalje grčevito stezao u ruci prosuo se na prljavi asfalt skromni doručak: dvije, možda tri kriške kruha...
Armija
U 4 i 50 Luburić je mahnuo desnicom: motori su poslušno zabrenčali i tenkovska prethodnica je skrenula cestom ulijevo. Naređeno je da se bježi Ilicom do Črnomerca i dalje Kustošijom.
Istovremeno selima na istočnoj periferiji Zagreba približavala se Prva Jugoslavenska armija. "Koliko ima do Zagreba?" bilo je pitanje koje je poslije posljednjeg jačeg otpora kod Pleternice, Slavonske Požege, Novske, Garešnice i Gradiške svim borcima ležalo na usnama. Kod Novske i Banove Jaruge osloboditelji su naišli na rovove i bunkere. Od jedne do druge grupe boraca putovala je poruka:
- Još 120 kilometara do Zagreba!
Ratni reporter "Borbe" koji prati jedinice bilježi: "Na svim vozilima i po zidovima pokraj ceste, čak i po streljačkim rovovima svuda je bilo napisano: NAPRIJED U ZAGREB!"
Poslije žestokog otpora pada Čazma. Duž ceste leže poginuli neprijateljski vojnici. Borci se osvrću za putokazima s naznačenim kilometrima. Najnovija obavijest: do Zagreba pedeset kilometara! Borci se pogledavaju, bodre. Pedeset kilometara, pa nije to tako mnogo! Jedan dobar marš!
Umorne noge gaze nove kilometre. U maršu pristiže vijest: "Oslobođeni Trst, Gorica i Ljubljana. Vode se borbe oko Celovca." Na svim vozilima Prve armije piše: "Naprijed u Zagreb, Ljubljanu i Trst!"
Nakon borbe kod Čazme: kapitulacija Njemačke! I još nešto što je svima dalo krila: Treća armija u predgrađima Zagreba. Pred nama Dugo Selo. Na horizontu dim, gust crni dim... Gore kuće, nasred ceste spaljena njemačka komora. Partizani trče iza tenkova. Artiljerija i minobacači tuku kao pomamni. Od stalnih eksplozija dima i vatre čini se da će cijelo Dugo Selo u zrak.
Operativni oficir 48. makedonske brigade šalje depešu štabu:
"Neprijatelj više ne pruža otpor. Sve jedinice idu ravno prema Zagrebu."
Vino
Sva Dubrava kašlje od dima, ali to nimalo ne smeta seljacima da borce časte vinom i rakijom. Naučili i oni šta je rat, pa zaliježu kod svake eksplozije. Komandant tenkovske brigade proviruje iz kupole i nema dovoljno odlučnosti da zabrani seljacima penjanje na tenkove. Na kraju izdalo ga strpljenje:
- Ljudi, pa to više nije rat...
Kao proljetna bujica naviru osloboditelji sa svih strana, nitko da sagleda kraj njihovim kolonama što se nižu duž horizonta. Tenkovi, artiljerija, pješadija, džipovi, kamioni na svima njima: "Naprijed u Zagreb!"
Jedno pitanje zaokuplja i osloboditelje i one koje će za koji sat osloboditi: gdje je Pavelić?
Da na to pitanje odgovorimo, koristit ćemo se dnevnikom emigrantkinje iz Pavelićeve pratnje koji je publiciran petnaest godina poslije u Argentini: "Osmog svibnja 1945. krećemo prema Mariboru. U Spielfeldu oko pet sati poslijepodne saziva nas Poglavnik i kaže nam da će Nijemci te noći kapitulirati pred Rusima, pa da nam je glavni zadatak ostaviti što prije rusko područje. Daje nam nalog da se preobučemo u građanska odijela. Ove se noći ne spava. Vozimo se najprije prema Klagenfurtu."
Na početku Preradovićeve ulice groteskan nesporazum. Filmski snimatelj Branko Blažina, jedan od četvorice kojima je povjereno da snime ovaj slavni dan, nailazi na osloboditelje koji se jedan po jedan u streljačkom stroju približavaju centru grada. Diže kameru da ih snimi, ali prekida ga oštro:
- Stoj! Tko si ti?
Lozinka
Zalijepila se kamera Blažini za dlanove, najednom postaje svjestan manjkavosti lozinke koju su mu dali. Rekli su mu da je dovoljno da kaže: "Florijan zna sve!" On je to i kazao, ali puške se ne skidaju. Šta je sad to?
Kakav nesporazum! Blažina zna lozinku, ali ta lozinka vrijedi za Deseti zagrebački korpus koji je sada daleko, a borci ispred njega pripadaju drugim jedinicama.
Borci se kolebaju. Nitko nema pojma ni o kakvu Florijanu... Mršte se uznojena lica partizana. Nije li to banda izmislila da ih zadrži?
- U redu, druže, kad Florijan zna sve, neka zna sve.
Pomiče se streljački stroj, prolaze borci mimo Blažine koji se sav predao snimanju i zajedno s partizanima koji nailaze putuje glas Preradovićevom ulicom sve do dna:
- Pusti Florijana, Florijan zna sve... Šalji dalje: pusti Florijana, puusti Florijanaaaa!
Sunce je bilo zapeklo i primaklo se podne, kad je kapetan II bataljona 21. brigade (XXVIII divizije - Prva armija) Jure Devčić dotrčao do odašiljača "krugovalne postaje" preko Save da bi kazao u eter tri velike riječi:
- Zagreb je slobodan...
Zamalo da to Devčić nije uspio, jer se s odašiljača nije emitiralo niz godina. Međutim, on je sve riješio tipično partizanski:
- Dajem vam deset minuta!
I veza proradila...
U to vrijeme zagrebački ilegalci već su bili stupili u vezu s prvim partizanskim jedinicama JA koje su se zaustavile na uglu današnje Držićeve i Ulice proleterskih brigada.
Preko željezničkog mosta na Savi juri drezina sa tridesetak partizana. Luburićeva logorska satnija pokušava da se opre, no predomislivši se - digla je ruke u zrak. Neki su među njima mrtvi pijani, kosa im do ramena...
Četrnaest sati i 44 minute. Ispod sata na ondašnjem Jelačićevu trgu neki čovjek tjera ručna kolica i uz njega pas. Jedina dva živa stvora u centru grada ...
Petnaest sati i 10 minuta. Na ulazu u bugarsko poslanstvo (danas "Mosor") njemački oficir s bijelom zastavom...
Petnaest sati i 25 minuta. Iz Ilice prema "Dubrovniku" trče prva tri partizana. Iza njih djevojka s titovkom...
Petnaest sati i 35 minuta. Trg kipi od oduševljenja. Pjesma, cvijeće, grljenje na sve strane. Rat je gotov! Umorni borci odzdravljaju... Pleše se kozaračko kolo, iznose kolači, piće. Gutaju se suze. Je li moguće? RAT JE GOTOV!!!