27. VELJAČE 1397. u Križevcima je zabilježen jedan od najbrutalnijih događaja u hrvatskoj srednjovjekovnoj povijesti. Krvavi sabor u Križevcima označava masakr hrvatskih lokalnih plemića koje je pogubio kralj Žigmund, koji se nedavno bio vratio iz neuspješne ratne kampanje.

Nakon smrti kralja Ludovika I. Anžuvinca 1382. godine hrvatsko-ugarsko kraljevstvo suočilo se s krizom nasljeđivanja. Razne plemićke frakcije podržavale su različite pretendente na prijestolje, što je dovelo do sukoba i nestabilnosti. U tom kontekstu kralj Žigmund Luksemburški nastojao je učvrstiti svoju vlast suočivši se s otporom dijela hrvatskog plemstva koje je podržavalo Ladislava Napuljskog.​

Sazivanje sabora

Žigmund je 1396. predvodio kršćansku vojsku u bitci kod Nikopolja. Bitka je završila slavnom osmanskom pobjedom, no Žigmund je uspio izbjeći zatočenje. Pobjegao je na brod i vratio se u Ugarsku preko Splita. Većina velikaša smatrala ga je mrtvim i počela se dogovarati oko novog kralja, što je Žigmunda razljutilo.

Pozvao ih je na sabor te jamčio sigurnost svim sudionicima. Hrvatski velikaši stigli su pred Križevce s vojskom, tamo su ostavili oružje te se zaputili (najvjerojatnije) u crkvu sv. Križa u gradu. Među njima je bio i hrvatski ban Stjepan II. Lacković, koji se i ranije protivio Žigmundovim politikama.

Izdaja i masakr

Žigmund je na saboru optužio plemiće za izdaju i neposluh. Plemići su se branili tvrdeći da su gotovo svi mislili da je kralj mrtav, no to kralja nije zanimalo. Njegovi pristaše bili su naoružani, te je uslijedio pokolj. Ubijeni su deseci hrvatskih plemića i njihovih vazala. 

Vijest o masakru brzo se proširila izazvavši bijes među hrvatskim plemstvom. Plemići, predvođeni Stjepanom Prodavićem, pokušali su se osvetiti Žigmundu, no njihovi su pokušaji ugušeni. Kralj je iskoristio situaciju i 2. ožujka prešao rijeku Dravu i pobjegao u Ugarsku. Dva dana poslije izdao je povelju kojom je imanja obitelji Lacković, uključujući grad Čakovec i Međimurje, dodijelio svojim vjernim pristašama.

Žigmund je nastavio vladati Ugarskom sve do svoje smrti 1437. godine. Početak 15. stoljeća bio je osobito nemiran za Žigmunda, koji je ratovao protiv drugog pretendenta na ugarsko prijestolje - Ladislava Napuljskog. U tom ratu Ladislav se, suočen s velikim gubicima, odlučio na prodaju Dalmacije. 

Krvavi sabor u Križevcima jedna je od najpoznatijih priča iz Žigmundovog vremena, po kojoj ga se najviše pamti ne samo u Hrvatskoj već i ostalim zemljama u kojima je vladao (Češka, Mađarska, Njemačka...).