IAKO ga se često opisuje kao "trezor sudnjeg dana", Fuad Gaši, koji od lipnja ove godine koordinira rad Globalnog trezora sjemena na Svalbardu, o toj banci sjemena govori s više optimizma. Za njega je institucija u norveškom arhipelagu Svalbard riznica koja jamči bioraznolikost poljoprivrednih kultura na planetu.

Gaši (46), profesor genetike i oplemenjivanja bilja, rođen je u Bosni i Hercegovini. Tijekom rata devedesetih izbjegao je u Švedsku, ali se vratio u domovinu, gdje je završio studij poljoprivrede i genetike te postao profesor na Sveučilištu u Sarajevu.

Već tijekom studija počeo se zanimati za rad banaka sjemena koje čuvaju biljne sorte. Povezao se s projektom SEEDnet, mrežom za razvoj biljnih genetskih resursa u jugoistočnoj Europi, koja je radila na uspostavi banaka gena u istočnoeuropskim zemljama.

U Bosni i Hercegovini je 2008. pokrenuo prvu banku biljnih gena. Tijekom pandemije koronavirusa banka je naišla na financijske probleme. Tadašnji koordinator trezora na Svalbardu, Åsmund Asdal, potaknuo je Gašija da pošalje duplikate sarajevskog sjemena u sklopu projekta BOLD, a zatim ga je pozvao da drugi set pohrani i u norveškom trezoru. Gaši tada nije slutio da će samo nekoliko godina kasnije naslijediti Asdala na čelnoj poziciji. Trezor, poznat i kao "Noina arka za sjeme", otvoren je 2008. godine i danas čuva više od 1,4 milijuna uzoraka sjemena iz više od 100 zemalja.

U intervjuu za El Pais objasnio je kako Svalbard pomaže u prilagodbi budućih usjeva novim klimatskim uvjetima.

Kako su izgledali vaši prvi mjeseci na mjestu koordinatora Globalnog trezora sjemena na Svalbardu?

Bilo je uzbudljivo. Najzanimljiviji dio posla je njegova raznolikost, svaki tjedan donosi nešto novo. Još učim, ali kako sam i prije vodio banku gena, taj dio posla mi je poznat. Prijelaz je bio lagan jer prethodnika poznajem 20 godina. Projekt je suradnja norveškog Ministarstva poljoprivrede, organizacije Global Crop Diversity Trust i Nordijskog centra za genetske resurse, NordGena, pa uvijek osjećam podršku ako se pojavi neki izazov.

Kako ste završili na čelu ovakvog projekta?

Godine 2024. uzeo sam slobodnu godinu na fakultetu i shvatio da želim raditi nešto sasvim drugačije. Počeo sam raditi za farmaceutsku tvrtku Novo Nordisk na projektima vezanim uz sirovine za lijekove. Tamo mi je bilo dobro, ali onda mi je Åsmund Asdal, moj prethodnik na Svalbardu, javio da ide u mirovinu. On je tamo radio 12 godina, a i njegov je prethodnik na Svalbardu ostao do mirovine. Pomislio sam da posao na kojem svi žele ostati do kraja radnog vijeka mora biti poseban.

Što ste osjetili kad ste prvi put vidjeli Globalni trezor sjemena?

Iznutra ili izvana?

Zar niste vidjeli oboje istog dana?

Ne, 2024. godine sam tamo bio kao gost kako bih pohranio sjeme iz naše sarajevske banke gena i tada sam ga vidio samo izvana. Kad sam stigao, rekao sam sebi da moram dobro sve promotriti jer sam mislio da mi je to jedina prilika da posjetim Svalbard. Tek sam u lipnju 2026. uspio ući unutra, jer tamo nitko ne ulazi ako nema konkretan zadatak. Bilo je to nevjerojatno iskustvo.

I ne samo ulazak: sam rad na pohranjivanju kutija sa sjemenom bio je fascinantan, a to ne radimo često jer se vrata otvaraju samo tri puta godišnje. Kad zastanete i promislite što radite - da pohranjujete sjeme koje je rezultat tisućljetne selekcije generacija poljoprivrednika, i to ispod planine blizu Sjevernog pola - osjećaj je zaista snažan.

Zašto je Globalni trezor sjemena važan za cijeli planet?

To nije banka sjemena u klasičnom smislu. Mi služimo kao rezervna kopija za druge banke sjemena diljem svijeta. Naša najvažnija uloga je pomoći bankama gena da zaštite svoj materijal. One su te koje održavaju bioraznolikost nužnu za razvoj novih sorti i prehranu stanovništva. Ta bioraznolikost ključna je za prevladavanje problema u poljoprivredi i opskrbi hranom.

Što jedna država mora učiniti kako bi pohranila "rezervnu kopiju" svog sjemena na Svalbardu?

Sa svakom zemljom potpisujemo ugovor o pohrani i postoje određeni uvjeti. Prije svega, želimo biti sigurni da je ovo rezervno spremište, pa svaka nacionalna banka mora duplicirati sjeme koje želi pohraniti i poslati ga u još jednu banku gena. Zašto? Zato što, bez obzira na to koliko je Svalbard siguran, ne želimo da nam "sva jaja budu u istoj košari".

Potičemo banke gena na suradnju i održavanje te zajednice. Osim toga, želimo da materijal koji šalju bude dostupan istraživačima, obrazovnim ustanovama i svima koji žele uzgojiti biljku. Želimo da to ostane javno dobro i da se koristi, jer nema očuvanja bez korištenja.

Zahtijeva li sjeme nekakvo održavanje jednom kad se nađe u trezoru?

Funkcioniramo kao "crna kutija". Sjeme ne diramo, samo ga čuvamo na -18 °C, što mu osigurava iznimnu dugovječnost. Banke sjemena u pojedinim zemljama odgovorne su za njegovu sadnju i provjeru klijavosti.

Koliko se uzoraka sjemena trenutno čuva na Svalbardu?

Više od 1,4 milijuna. Svaka od tri komore na Svalbardu ima kapacitet od 1,5 milijuna uzoraka. Jednu smo već popunili i počeli smo puniti drugu. Molimo banke sjemena da ne šalju ništa što nije jedinstveno kako bismo izbjegli duplikate. Želimo biti učinkoviti, iako još imamo dovoljno mjesta. Ovdje čuvamo povijest poljoprivrede.

Što ako izgubimo sjeme?

Gubimo potencijal. Možda gubimo sortu koja bi mogla biti ključna za razvoj nove, otporne na bolesti koje ugrožavaju opskrbu hranom ili prilagođene klimatskim promjenama. Tko zna? Svako sjeme je dragocjeno jer su generacije radile na njegovu razvoju. To je živi organizam, prilagođen specifičnim uvjetima, koji sadrži cjelokupni genetski materijal - golemu količinu informacija.

A što je sa svim znanjem vezanim uz njegov uzgoj? Kako to možemo sačuvati?

To je upravo onaj vrijedan posao koji rade banke sjemena. One čuvaju takozvano "tradicionalno znanje" vezano uz uzgoj svake sorte. A kada obnavljaju sjeme, što povremeno moraju raditi, prate fenotip te specifične sorte i unose ga u svoje baze podataka. Često kažem da najbogatija banka sjemena nije ona s najraznolikijim materijalom, već ona koja najbolje razumije ono što čuva. Jer to znanje može pomoći nekom poljoprivredniku da razvije drugi usjev koji sutra može biti presudan.

Je li Globalni trezor sjemena spreman za klimatske promjene?

Dobar primjer našeg dugoročnog razmišljanja, koje, vjerujem, nedostaje u poljoprivredi, jest to što se naš ulaz nalazi na 130 metara nadmorske visine. Čak i ako se polarni led otopi i razina mora značajno poraste, ulaz će i dalje biti iznad vode. Što se tiče materijala koji čuvamo, gubitak bioraznolikosti je golem problem. Iako je možemo sačuvati u trezoru, ona ne bi trebala biti ograničena na ovaj prostor - trebala bi biti na poljima.

Ovdje smo da pružimo uslugu u slučaju katastrofe, čak i ako se ne radi o katastrofi velikih razmjera. U svakom slučaju, za otporne usjeve moramo osigurati njihovu reprodukciju. A za to nam je potrebna široka genetska baza. Treba nam ta raznolikost.

Posljednjih tjedana diljem svijeta raste zabrinutost da bi umjetna inteligencija mogla uništiti čovječanstvo prije kraja ovog desetljeća. Zašto upozorenja o prijetnji klimatskih promjena ne izazivaju istu takvu paniku?

Ako gledamo logički: bi li se čovjek prije par tisuća godina brinuo o svojim trenutačnim potrebama ili bi planirao sljedećih 50 godina? Evolucijski gledano, ima smisla što ne razmišljamo dugoročno. Ali sada smo u fazi civilizacije u kojoj možemo nanijeti veliku štetu svom staništu, pa moramo naučiti bolje dugoročno planirati.