KAKO se rat u Ukrajini približava četvrtoj godini, ukrajinski književnik i ratni reporter Mirozlav Lajuk sve se više posvećuje izvještavanju s bojišnice. Putovao je od Bahmuta do Pokrovska i Hersona, bilježeći rat i živote ljudi koji u njemu pokušavaju opstati.

Izvještavao iz užasa Bahmuta i Pokrovska

Njegov roman “Svijet još nije stvoren” uskoro će biti objavljen na engleskom jeziku u izdanju Istraživačkog instituta za Ukrajinu pri Sveučilištu Harvard, dok je njegova ratna reportaža “Bahmut” već ranije ove godine prevedena i objavljena na engleskom u izdanju projekta Ukrainer.

Ukrajinsko izdanje knjige donijelo mu je prestižnu Ševeljovljevu nagradu 2024. i nominaciju za BBC-jevu Knjigu godine, kao i ulazak u uži izbor za Petersonovu književnu nagradu.

U razgovoru za Kyiv Independent, Lajuk govori o moralnoj i kreativnoj težini izvještavanja o ratu, o granicama jezika pred užasom, o dužnosti pisca da zabilježi ono što bi moglo nestati, te o osjećaju kognitivne disonance kada se s prve crte vrati u sigurnost Kijeva ili inozemstva.

Govoreći o vlastitim iskustvima i susretima s vojnicima i civilima, Lajuk razmatra kako rat ne mijenja samo Ukrajinu, nego i sam jezik kojim čovječanstvo izražava gubitak, ljubav i dostojanstvo.

“U Pokrovsku sam shvatio da je ovo već drugi rat”

“Protekle tri godine djeluju kao jedan zatvoren, gust blok vremena”, kaže Lajuk. “Sve što sam radio prije invazije, sve što sam pisao o ratu 2014., to danas izgleda kao nešto sasvim drugo. I unutar ove invazije postoje faze, promjene, slojevi.”

Prisjeća se proljeća u Pokrovsku, kada je razgovarao s vojnikom iz 93. brigade – iste one koja je 2023. držala položaje u Bahmutu.
“Rekao mi je: ‘U usporedbi s Bahmutom, ovo je već drugi rat.’ I bio je u pravu. U Bahmutu si osjećao da neprijatelj puca nasumce, u pravcu nekih apstraktnih Ukrajinaca. U Pokrovsku imaš dojam da love baš tebe – dronovima. To je potpuno drugačija razina straha, percepcije, svijesti.”

Lajuk opisuje kako se u ratu mijenja sama struktura stvarnosti i značenja: “U Ukrajini danas nastaje novi jezik. Jezik za najstarije teme – ljubav, dom, zemlju. Jedan čovjek u Huljajpolju rekao mi je: ‘Kako da se odreknem grobova svojih predaka?’ Takva rečenica otvara dubine koje možeš razumjeti samo u ekstremnim okolnostima.”

Foto: Kyiv Independent

“Zašto ostaju i kad padaju granate?”

Lajuk kaže da ga sada najviše zanima dokumentarni rad. “Želim razumjeti zašto ljudi ne odlaze čak i kada ih svakodnevno granatiraju. Zašto riskiraju život zbog drugih. U blizini Pokrovska sam upoznao majku s dvoje djece koja se, nakon evakuacije, vratila. Te odluke govore nešto duboko o ljudskoj prirodi.”

Govoreći o percepciji Ukrajnine u svijetu, Lajuk ističe napredak, ali i prepreke: “Mnogo je učinjeno, ali još uvijek nailazimo na zidove. Teško je vjerovati svijetu koji ti danas obeća pomoć, a sutra kaže da ne može. U Poljskoj je moj ‘Bahmut’ izazvao mnogo recenzija, ali i pitanje: ‘Zašto bi Poljaci čitali ovo?’ Odgovor je jasan, jer te knjige upozoravaju.”

Nedavno je posjetio Herson: “Iskreno, očekivao sam grad u kojem se svi skrivaju pod maskirnim mrežama. A dočekalo me 60.000 ljudi, kafići, kolači, cvjetne ruže. Ipak, nekoliko metara dalje, minobacački udari, ruševine, spaljeni minibus.”

U kafiću Prostir, koji je danas zatvoren zbog neprestanog granatiranja, barista ga je prepoznao. “Pitao sam ga: ‘Koliko je danas bilo gostiju?’ Odgovorio je: ‘Vi ste peti.’ To su trenuci koje ne možeš izmisliti.”

“Ako želiš razumjeti, moraš vidjeti svojim očima”

“Ljudi misle da danas, u digitalnom dobu, sve znamo. No zapravo je isto kao u antičko doba: ako želiš razumjeti, moraš otići i vidjeti”, kaže Lajuk. U Hersonu je, usred eksplozija, žena prodavala smokve. “Rekla mi je: ‘Ako nas želiš razumjeti, moraš ovdje živjeti.’ To je sve.”

Lajuk priznaje da ga užasi često ostave bez riječi. “U ‘Bahmutu’ sam opisao 19-godišnjeg vojnika koji je pred odlazak na položaj rekao: ‘Ne želim biti u ovom trenutku.’ Takve rečenice ne zaboravljaš.”

Dvojica vojnika na benzinskoj pumpi pitali su ga kada će objaviti reportažu. “Rekao sam: ‘U svibnju.’ Jedan od njih odgovorio je: ‘Neću ja dočekati svibanj.’” “Zadatak reportera je prenijeti istinu bez uljepšavanja. Često sebi ponavljam: ti si samo oči i uši. Ništa više.”

Bijeg u maštu

Kao autor, Lajuk se oslanja i na književne paralele: “U mojoj novoj knjizi ‘Popisi’ pišem o ukrajinskim gubicima, ali polazim od antičke književnosti. ‘Ilijada’ sadrži dvije najmoćnije scene o gubitku: Hektor koji ide u smrt znajući da će pasti, i njegov otac Prijam koji ulazi u neprijateljski logor da preuzme sinovo tijelo. To su priče o dostojanstvu i ljubavi koja nadilazi strah.”

Citat koji ga najviše prati dolazi od Horacija: “Hrabri su živjeli i prije Agamemnona.” “Čitanje klasika daje osjećaj stvarnosti. Podsjeća te da se sve ovo već događalo, ali svaka generacija dodaje svoje nijanse toj vječnoj priči o gubitku.”

Kad govori o čitateljima, Lajuk napominje da mnogi traže bijeg u maštu: “U jednoj knjižari vidio sam da su 16 od 20 najprodavanijih knjiga, fantasy. Ne osuđujem to. Ljudi moraju preživjeti. Ali moram ih podsjetiti: ako zatvorimo oči, svijet ne nestaje. Ukrajinske knjige o ratu nisu samo svjedočanstvo, nego upozorenje svijetu, što se može dogoditi ako ne uspijemo.”