POVEZIVALA ih je tjeralica Haaškog suda. Pred Vijećem sigurnosti UN-a proglašeni su dvojicom (od trojice) najtraženijih svjetskih bjegunaca od pravde. Jednog od njih optužnica je teretila za genocid nad muslimanskim i hrvatskim stanovništvom, a drugog za zločinački poduhvat s namjerom istjerivanja srpskog stanovništva.

Obojica su se u bijegu koristili lažnim imenima, ali zato originalnim dokumentima. Obojica su, svaki na svoj način, služili kao pokretači nacionalističkih strasti, ali i povodi za međunarodnu izolaciju njihovih zemalja. Za široke mase bili su heroji, za vladajuće garniture utezi oko nogu. Pomagače su nalazili u dijelovima sustava, u redovima Crkve i u međunarodnim krugovima. Jedan je svirao gusle, drugog su slavili guslari. Jedan je u dronjcima i s prljavom bradurinom uhićen u klimavom autobusu, drugi je priveden dok je u luksuznom hotelu, sav uređen, obrijan i namirisan, uživao u vrhunskom vinu. Sad će ih spojiti haški pritvor, s jednom bitnom razlikom: jedan je kriv dok se ne proglasi nevinim, drugi je nevin dok ga se ne proglasi krivim.

Više od običnih lica s tjeralica

Uhićenje Karadžića prerušenog u odrpanog doktora Dabića, opis njegova života proteklih godina, mjesta gdje se skrivao, kako je bezbrižno putovao i živio, kao i šire geopolitičke posljedice njegova pritvaranja, evociraju potisnute uspomene na bijeg hrvatskog generala Gotovine, svojedobno nimalo prerušenog u Kristijana Horvata. S jedne strane uspoređuju se trivijalnosti - koje birtije su posjećivali, s kojim ženama se družili, koje vino pili, gdje su ljetovali - a s druge redaju poveznice o načinu na koji su pobjegli i tako dugo se uspješno skrivali, koje pomagače su imali, kakve je posljedice njihov bijeg imao po međunarodni ugled Hrvatske i Srbije, njihovu unutarnju demokratizaciju i sustav međunarodne pravde.

Bjegunci i nemilost međunarodne zajednice

S još jednom krucijalnom razlikom: Karadžić će u Haagu sigurno odgovarati za krvavi pohod koji je potaknuo i provodio, dok Gotovina još ima realne šanse osporiti klimavu optužnicu koja ga tereti da je Oluju pretvorio u udruženi zločinački pothvat usmjeren istjerivanju Srba iz Hrvatske.

Pa ipak, ono što je proteklih godina za Srbiju bio Karadžić, to je za Hrvatsku bio Gotovina. Nisu bili samo proglašeni heroji - svatko na svoj način i promatran iz različitih (i ne baš toliko različitih) perspektiva - već i razlozi zbog kojih su dvije zemlje godinama bile u nemilosti međunarodne zajednice. Kad je lociran Gotovina, Hrvatska se doslovno preko noći dočepala statusa kandidata za Europsku uniju; sad kad je pronađen Karadžić, Srbija očekuje ubrzani put prema članstvu i odmrzavanje milijuna eura međunarodne pomoći.

Briga za imena Gotovina i Karadžić

Na unutarnjem planu, dvojica bjegunaca godinama su predstavljala kamen oko nogu vladajućih garnitura koje se nikako nisu odlučiti između dvije krajnosti: zaštite bjegunca kojom bi zaštitili vlastitu poziciju ili predaje bjegunca, čime bi se udovoljilo pritiscima Haaga i Bruxellesa, ali u isto vrijeme riskirala političku, a možda i sasvim opipljivu smrt. S vremenom, Karadžić se od vođe bosanskih Srba pretvorio u ikonu genocidnog velikosrpskog pokreta, koji možda nije uspio ratnim pohodom svoju paradržavicu pripojiti Srbiji, ali se zato pobrinuo da ta državica ne sraste do kraja s Bosnom i Hercegovinom.

Gotovina je, pak, od pobjedničkog generala preko noći pretvoren u politikantskog heroja. Njegovim imenom manipulirali su mnogi, ali ipak najviše oni koji su najmanje brinuli za njegovu čistoću pred očima međunarodne pravde. Nakon što mu je na grbaču natovarena kompletna optužnica protiv hrvatskog državnog vodstva, za vrat mu je sjela pučistička, podzemna, radikalna, kalkulantska, kvazidomoljubna i antidemokratska kamarila.

Bjegunci i milost domaćih institucija

Obojica, i doktor Dabić i Kristijan Horvat, uživala su pomoć institucija vlasti. Kao što se činjenica da je doktor alternativne medicine imao autentične dokumente uzima kao dokaz da ga je štitila srbijanska vlast, isto bi se moglo reći i za Kristijana Horvata, čovjeka čije ime je stajalo u Gotovininoj putovnici.

Kažu da je i Karadžić imao hrvatski pasoš, što zapravo ne iznenađuje - imali su je mnogi bjelosvjetski mafijaši i gotovo svi balkanski bjegunci. Karadžić je netragom nestao odmah po podizanju optužnice i skrivao se pod okriljem srbijanskih vlasti (Miloševićeve i Koštuničine), ali za razliku od hrvatskog generala, nije tumarao svijetom, već se držao svog Balkana, gdje se najbolje snalazio.

S druge strane, Gotovina je pobjegao zahvaljujući (namjernoj?) neodlučnosti ondašnjeg premijera Ivice Račana, kao i dojavama iz redova obavještajne zajednice. Zahvaljujući stotinama lažnih dojava obavještajnog podzemlja, kao i zaštiti koju je uživao u političkim i medijskim krugovima, godinama mu se uspješno zatirao svaki trag.

Ukazanja gurua

Ali kad su na kraju dolijali - jedan u Batajnici, drugi na Kanarima - reakcije onih koji su se u njih podjednako kleli, sada su se bitno razlikovale. Gotovina je "lociran, uhićen i transferiran" u Haag praćen zaglušujućom tišinom onih koji su godinama svaki kutak Hrvatske obljepljivali njegovim plakatima, dok su ime Radovana Karadžića (nacionalističke ikone, a ne čovjeka koji se preobrazio u doktora Dabića) izvikivali makar oni koje je njegov zločinački pohod istjerao iz kuća i razbacao po Srbiji.

Dok su hrvatske braniteljske udruge poštedjele hrvatsku vlast, zabrinute za svoje boračke penzije, vladajuća garnitura u Srbiji zasuta je gomilama prijetnji, pismenih i usmenih, prigodničarskih i onih sasvim konkretnih. Usput jedan zanimljiv detalj: Karadžić je uhićen čim je s vlasti sišao njegov pokrovitelj Vojislav Koštunica; Gotovini je u hašku ćeliju među prvima pohrlio Dražen Budiša, čovjek koji je zbog optuženog generala bio spreman rušiti koalicijsku vladu.

Birokratski bezlično lice iz sudnice i gorostas koji je liječio erektilne disfunkcije

Danas Gotovina više nije lice s tjeralice, a još manje lice s plakata. Postao je obično, birokratski bezlično lice iz sudnice, a njegovo ime s naslovnih stranica utopilo se negdje na dnu stranice, među ostalim suhoparnim izvještajima. Nekad je bio politička i medijska senzacija, danas je samo čovjek koji se spašava dugogodišnjeg zatvora.

Radovan Karadžić mogao bi proći sličan put. Moglo bi se čak reći da je ta njegova maska liječnika alternativne medicine čak i otupjela famozno "herojstvo haškog bjegunca", poništilo onaj notorni prkos gorostasa bujne kosurine koji je svojedobno vezivao promatrače UN-a kako bi odvratio NATO zrakoplove i pokretom ruke naredio brisanje posljednjih muslimanskih enklava u istočnoj Bosni.

Možda je negdje usred liječenja erektilnih disfunkcija Dragan Dabić "ubio" Radovana Karadžića, ubio mu volju za borbom, onu koju njegov ideolog Vojislav Šešelj nikad neće izgubiti. Doista je teško zamisliti da bi se krvoločni Radovan Karadžić mogao iz miroljubivog doktora Dabića pred Haaškim sudom opet preobraziti u ratobornog zločinca. Nekako slično otkriće Gotovinina bonvivanskog života u bijegu otupjelo je nabrušenost onih koji su za svog generala bili spremni žrtvovati sve (osim svojih penzija), rušiti vlast i žrtvovati izolaciju, dok je njihov heroj u vrhunskom hotelu kusao vrhunska vina. To više nije bilo to.

Treba sad od neuglednog skladištara izgraditi kult...

Niti je Dabić više onaj Karadžić zbog kojeg vrijedi slaviti Veliku Srbiju, niti je Gotovina onaj lik s plakata zbog kojeg se isplati zazivati izoliranu, ali ponosnu Hrvatsku. Ta formalnost je obavljena, možemo krenuti dalje. Hrvati su svoje bjegunce ispucali, Srbima su ostala još dvojica. Ostarjeli Ratko Mladić sigurno nije više onaj srpski "junak" koji šalje u smrt tisuće Srebreničana.

Vjerojatno u nekom podrumu "cevči" rakiju i čeka da ga prođe red. Čini se da će velikosrpski nacionalisti, u nedostatku boljih rješenja, biti prisiljeni posegnuti na dno kace i od neuglednog i neuhvatljivog Gorana Hadžića izgraditi kult zadnjeg preostalog bjegunca od Haaga. Tko zna, možda na kraju balade, nakon što su svi bjegunci dolijali, upravo bi neugledni skladištar mogao ostati zadnji štakor u haškom labirintu za kojeg će jednako gorljivo drukati i Hrvati i Srbi.