ZA DRŽAVU u kojoj se više od 85 posto stanovnika deklarira katolicima, Hrvati, čini se, imaju dosta problema s time da se ispričaju drugim ljudima. To bi bilo iznenađujuće da nije općepoznato kako kvaliteta hrvatskog kršćanstva nije istovjetna kvantiteti, naročito onoj kojom se voli paradirati u javnosti.

Više nikome u Hrvatskoj ne može biti iznenađujuće da napadno javno izražavanje vjere i domoljublja predstavlja pokušaj kamuflaže kriminalnih opačina koje se odvijaju iza zatvorenih vrata. Čim netko krene glasno pojati o svojoj beskrajnoj ljubavi za Krista i Domovinu, čim kliče “Bog i Hrvati”, odmah se treba zapitati koga je taj prevario, opljačkao ili ubio. Takav stav nije izraz ni cinizma ni neke neizbježno imputirane hrvatomržnje, nego spremnosti da se sagleda realnost, da se vjeruje vlastitim očima i misli svojom, a ne glavnom kolektivističkog nacionalizma.

Cjelovita istina o Domovinskom ratu

Na sve to je još jednom podsjetila hvalevrijedna akcija Inicijative mladih za ljudska prava #ISPRIKA, u kojoj se poziva građane Hrvatske da “svim našim sugrađankama i sugrađanima, žrtvama ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti počinjenih tijekom i nakon vojno-redarstvene operacije Oluja u kolovozu 1995. godine” upute jedno ljudsko, humanističko, kršćansko “oprostite”.

Naravno da hrvatski puk nije požurio potpisati tu uvjerljivo obrazloženu ispriku, jer bi to značilo da se odjednom odlučilo prihvatiti cjelovitu istinu o Domovinskom ratu i početi proces izlječenja od samouništavajućeg nacionalizma namjesto na parcijalnim činjenicama utemeljene nacionalne mitomanije, ali je akcija Inicijative mladih utoliko uspjela jer je potaknula splitskog HDZ-ovca Hrvoja Marušića da im zaprijeti strijeljanjem. Još važnije, tu je svoju prijetnju utemeljio u specifičnom shvaćanju demokracije, što je naročito razotkrivajuće kada je riječ o stanju nacije. Marušić je ozbiljno ustvrdio da RH nije demokratska, jer da jest - aktivistima bi se sudilo i onda bi ih se strijeljalo.

Za splitskog HDZ-oca demokracija = strijeljanje neistomišljenika

Istaknuti splitski HDZ-ovac je tako vrlo jasno optužio svoju stranku da u Hrvatskoj nije stvorila doista demokratsko društvo tijekom svoje dugotrajne vladavine, te odmah i demonstrirao zašto nije - jer je za HDZ-ovca poput Marušića demokracija = strijeljanje sugrađana zbog slobode govora i različitih političkih stavova. Na sreću, međunarodni je kontekst takav da HDZ nakon 2000. godine nije više u mogućnosti provoditi do kraja svoju oriđiđi verziju demokracije, pa se više ne može otpuštati ljude s radnih mjesta jer su srpske nacionalnosti, ne može se samo tako ubijati civile ili političke protivnike poput Ante Paradžika, ne može se masovno deložirati i protjerivati zbog političke nepodobnosti i "krivih" krvnih zrnaca.

Stoga treba pozdraviti akciju Inicijative mladih, čak i ako se s njom ne slažete, jer je omogućila da se hrvatsku javnost podsjeti na pravi karakter Hrvatske u HDZ-verziji, tj. jer je po svojem životopisu za HDZ paradigmatskog Marušića, velikog borca protiv “komunjara” i Srba koji je hasanbegovićevski propustio sudjelovati u Domovinskom ratu, potaknula da izgmiže na svjetlo dana.

Ipak, velika manjkavost akcije #ISPRIKA je što se u njoj poziva na pomirenje, oprost, ljudska prava, sram zbog počinjenih zločina, dostojan život i slične humanističke vrijednosti. To u hrvatskom društvu baš i nema prođu - što ljudskost uopće znači onome kojemu je hrvatstvo najviša vrijednost? Zašto bi se Hrvati htjeli potruditi biti bolji ljudi, kad je dovoljno što su Hrvati?

Nekoliko znakovitih sličnosti između Bleiburga i Oluje

Iako ne treba imati iluzija da bi neki drugi pristup urodio plodom, ono što bi možda barem natjeralo na razmišljanje one zadojene nacionalizmom bilo bi argumentirati da svatko tko štuje ubijene na Bleiburgu po istim moralnim kriterijima treba uputiti ispriku srpskim žrtvama Oluje.

Naravno, nezahvalno je i neizbježno problematično uspoređivati događaje iz različitih povijesnih konteksta, ali postoji nekoliko znakovitih sličnosti između Bleiburga i Oluje. I partizani i Hrvatska vojska su bile pobjedničke vojske, koje su trijumfirale nad zločinačkim snagama instruiranim i ovisnim od stranih centara moći s agresivnom i ekspanzionističkom politikom. NDH i SAO Krajina su obje bile etnički očišćene, zločinačke tvorevine te je bilo i legitimno i poželjno poraziti naciste i ustaše kao i krajinske velikosrpske pubunjenike, te uspostaviti suverenitet na cijelom međunarodno priznatom teritoriju Jugoslavije odnosno Hrvatske. Baš kao što je Pavelić nakon sloma NDH gurnuo narod u masovni zbjeg, tako je i krajinske Srbe guMilošević.

S druge strane, postoje i značajne razlike. Na Bleiburgu su ubijani prvenstveno vojnici ustaške vojske, dok su tijekom i naročito nakon Oluje ubijani civili. Unatoč propagandi, mitske srpske babe nisu bile Rambo, niti je svaka imala puškomitraljez, uzi i bazuku pod krevetom, sanjajući svaku noć kako rafalima kosi Hrvate kao Bata Živojinović Nijemce u nekom partizanskom spektaklu. I unatoč propagandi, na Bleiburgu niti jedna jedina osoba nije bila ubijena zato što je Hrvat, nego isključivo zato što je ustaša ili kao takva percipirana. Tvrditi da su tamo ubijeni “hrvatski vojnici” znači, služeći se najjednostavnijom logikom, staviti znak jednakosti između Hrvata i ustaša.

Je li samo mrtav Srbin dobar Srbin?

Ako je tako, onda je i jasno zašto nema velike želje ili ljudske potrebe uputiti ispriku onima koji su nastradali u Oluji. To ne samo da je kompleksaška politika nedostojna pobjednika, nego je ustašoidan stav jer poručuje u suštini da je samo mrtav Srbin dobar Srbin.

Tko želi ljudsko poštovanje za ubijene na Bleiburgu mora biti spreman iskazati isto za žrtve Oluje. Pa uobičajena je mantra prevladavajućeg licemjerja da su “sve žrtve iste” i da “sve žrtve zaslužuju poštovanje”. Ako je doista tako, onda ljudi koji su od hrvatskih vojnih i policijskih snaga nastradali tijekom i nakon Oluje neprijeporno zaslužuju ispriku.

Ta isprika je i potvrda legitimnosti te vojno-redarstvene akcije, a nikako njezina negacija. Izostanak isprike je zapravo ono što najviše ugrožava često spominjani dignitet Domovinskog rata. Digniteta odnosno dostojanstva nema ako se laže i poriče ono što je očito - ubijani su civili, spaljivane su kuće, masovno se pljačkalo. Ne morate vjerovati meni, vjerujte Anti Gotovini, jer zbog takvog bezakonja se on u Kninu par dana nakon oslobođenja derao na podređene generale, što je svima poznato s one čuvene snimke.

Uostalom, iskrena isprika nije samo blagotvorna za one kojima je upućena, nego pomaže i onima koji je upućuju. Pokazati razumijevanje za poziciju drugog, prepoznati njegovu bol i gubitak znači oplemeniti i samoga sebe. Ispričati se bivšim neprijateljima bilo bi i ljudski i kršćanski. Tragedija Lijepe naše danas je u tome što većina nažalost smatra da ispričati se nije - hrvatski.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala