AKO STE kojim slučajem propustili lokalne vijesti posljednjih dana, balansirajući između Donalda Trumpa koji bi rado malo svojatao Grenland i Aleksandra Vučića koji se žali da ga Tonino Picula krivo gleda, evo kratkog podsjetnika.

Titov Galeb još uvijek nije otvoren za publiku. Ali je zato sasvim uredno do sada pojeo oko 22 milijuna eura poreznog novca. Da stvar bude bolja, svaka iduća godina održavanja tog nekadašnjeg talijanskog broda za banane košta dodatnih minimalno 400.000 eura.

Administrativno, Galeb je u punoj funkciji. Štoviše, saznali smo prije nekoliko mjeseci, ima i svoje osoblje, zaposlene, ljude koji uredno primaju plaću za brod koji stoji na vezu, zatvoren.

Prema popisu 2021. Rijeka ima negdje 108.000 ljudi, što znači da Galeb ispada više od 200 eura po stanovniku Rijeke. Za četveročlanu obitelj to je gotovo tisuću eura. Za projekt koji većina Riječana neće posjetiti više od jednom, ako i tada. A godišnjih 400.000 eura za održavanje? To je oko 3,7 eura godišnje po Riječaninu, svake godine, bez kraja. Iz generacije u generaciju. Kada netko i ode, doći će naredna generacija koja će plaćati za Galeba.

Možete naravno reći da su to europski fondovi, ali kako godine idu i troškovi rastu, europski dio ostaje samo 20%, sutra će biti i manje, a uostalom i to je naš porezni novac. Da se malo ugledamo na ljevicu, njihovim rječnikom: za 22 milijuna eura moglo se primjerice izgraditi ili temeljito obnoviti nekoliko ambulanti primarne zdravstvene zaštite ili vrtića. A za ovih godišnjih 400.000 eura moglo bi se financirati rad nekoliko timova hitne ili patronažne skrbi.

Od puno riječkih priča, uzeta je nebitna

Rijeka je u povijesti dvadesetog stoljeća vidjela gotovo sve što se vidjeti moglo. Grad je to u kojem je mladi američki konzul Fiorello La Guardia učio hrvatski i talijanski, znanje kojim je kasnije prikupljao imigrantske glasove u New Yorku. Grad je to u koji se iskrcao luđak s perom i pištoljem, prorok nasilja s lirskim ambicijama Gabriele D'Annunzio, stvorivši prvu fašističku državu. Grad je to u koji je plovila Carpathia kada je one kobne noći primila poruku s tonućeg Titanica. Svaka ta epizoda zaslužuje barem povijesnu crticu, ako ne i film, no politika je izmislila svoju priču.

Kada je SDP u Rijeci ostao bez novih projekata, bez novih ideja i bez novih ljudi, politika se uhvatila onoga što je uvijek pri ruci - simbola. Stoga je na riječku obalu dovučen Galeb. Galeb u stvarnosti nema nikakve izravne veze s riječkom, a još manje s hrvatskom antifašističkom prošlošću. Riječ je o nekadašnjem talijanskom trgovačkom brodu koji je kraj Drugog svjetskog rata dočekao potopljen u riječkoj luci, bez ikakve uloge u antifašističkom otporu.

Brod postaje povijesno važan tek 1953. godine kada njime Josip Broz Tito, u ozračju straha od Staljinove moguće odmazde nakon Informbiroa, iz sigurnosnih razloga putuje u London, jer je avion smatran nesigurnim. Antifašizam se u toj priči pojavljuje tek naknadno, kao politička interpretacija, kupovine glasova vremešnih ljevičara novcem poreznih obveznika.

Problem je, naravno, u brojevima

Problem s Galebom kao plovećim muzejom čak i nije u lažnoj prošlosti, jer svaka se prošlost ponešto boji današnjim bojama. Puno je jednostavniji - naime, brojevi se ne slažu. Cijela priča je basnoslovno skupa i neisplativa.

Galeb je bio školski brod JRM i jahta doživotnog predsjednika Josipa Broza Tita. To je povijesna činjenica i nitko je ne osporava. No izvan bivše Jugoslavije Tito je bilješka iz hladnoratovske povijesti. Crtica u povijesti koju znaju samo oni koji se poviješću bave. A ljudi ne putuju zbog bilješki.

Zamislite stvarnog turista, Nijemca koji je već obišao Rim i Beč, par iz Nizozemske koji je dan ranije bio u Dubrovniku, Amerikanca s kruzera kojemu je ponuđeno još nekoliko izleta. Što točno Galeb nudi toj osobi? Koliko god se muzejski postav trudio, realnost obilaska je neumoljiva. Kabina, salon, nekoliko prostorija, fotografije i kontekst. Sve skupa pola sata. Uredno, korektno i jednokratno. Nema onog trenutka kada posjetitelj izađe i kaže: "Ovo moram podijeliti na Instagramu!"

Svatko od nas ima svoju listu posjeta i Galeb nije na njoj

Svatko od nas tko voli more i brodove ima, naravno, svoj popis, svoju listu obilazaka. U suhom doku u Portsmouthu čuva se HMS Victory, Nelsonov brod, u punom sjaju. Na palubi tog broda pisana je povijest svijeta. U Pearl Harboru stoji USS Missouri, brod na kojem je potpisana kapitulacija Japana. Ljudi putuju na drugi kraj planeta kako bi stajali na palubi na kojoj je završio Drugi svjetski rat. Čak i britanska kraljevska jahta Royal Yacht Britannia privlači posjetitelje jer je simbol države, monarhije, kontinuiteta, tradicije…

A gdje se tu, u istoj priči nalazi brod na kojem je Josip Broz Tito pijuckao rashlađeno piće s etiopskim carem Haile Selassijem? Tko će putovati da bi vidio fotografiju Tita i cara?

Brojevi koje nitko ne voli

Na kraju uvijek dolazimo do brojki, dijela koji politika sustavno ne voli. Većina političara bi radije da im opsujete najdraže nego počnete racionalno spominjati brojeve. Projekt Galeb započeo je s procjenama od nekoliko milijuna eura. Danas smo na 22 milijuna, najmanje. A to je tek početak priče.

Održavanje samog broda traži ozbiljnu opremu, stručne ljude, stalne zahvate i beskrajno krpanje problema koji nastaju upravo zato što brod ne plovi! Tko god ima i minimalne veze s morem, zna kako je brod koji stoji u moru često skuplji i zahtjevniji od broda koji plovi. Govorimo o najmanje 400.000 eura godišnje, a po nekim procjenama i znatno više.

A budući da ovdje ne govorimo o kruzeru s kabinama, restoranima, dvoranama za ples i sličnim sadržajima, nema ni realne šanse da se pojavi netko tko bi smislenim (čitaj: skupim) zakupom nadoknadio troškove. Ni ulaznice ne spašavaju stvar. Čak i s kartom od petnaest ili dvadeset eura, potrebni su deseci tisuća posjetitelja godišnje samo da bi se pokrili tekući troškovi. A tih posjetitelja jednostavno nema. Ne zato što ljudi ne vole muzeje, nego zato što nitko neće dati dvadeset eura da bi pola sata hodao po brodu koji nema priču.

I tu dolazimo do najvećeg problema. Nitko više ne želi presjeći priču o Galebu. Nitko ne želi reći da je projekt bio pogrešan, da je novac bačen i da se u to ušlo bez ozbiljne analize, jer bi to automatski otvorilo nove ideološke ratove. To je klasični potopljeni trošak: što si dublje unutra, to više opravdavaš sljedeći euro onim prethodnim.

Zato Galeb i dalje stoji tamo na gatu. Tko bi se sada u to petljao? Tko bi vraćao novce? Tko bi tražio nova radna mjesta za već zaposlene? Tko bi javno rekao da brod nema nikakve stvarne veze s riječkim ni hrvatskim antifašizmom? Da se slučajno pojavio u ulozi Titove jahte jer je kao brod za banane bio brži od prosječnog teretnjaka?

Umjesto da smo taj brod, kako bi zapravo pristajalo Rijeci, torpedirali negdje u Kvarneru te napravili atrakciju za ronioce i raj za špariće, odlučili smo ga pretvoriti u spomenik lošim odlukama. I ustrajemo u tome.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala