Tko nije s njima, nije Hrvat. Dobro došli u novu domoljubnu paranoju
HRVATSKOM se u posljednje vrijeme širi nova vrsta testa domoljubne podobnosti. Nije više dovoljno što si 1998. osvojio broncu za Hrvatsku, što si simbol Dinama i legenda hrvatskog nogometa ili što u "pogrešnom" filmu glumiš ustaškog zločinca kao negativca. Uvijek se može pronaći neka riječ, uloga, suradnja ili poznanstvo zbog kojeg će te netko proglasiti izdajnikom ili izrodom.
Javnim prostorom širi se hajka protiv svakoga tko se ne uklapa u rigidno i nacionalističko poimanje hrvatstva. Nije ova histerija od jučer, no posljednjih dana na udaru su se našli ljudi kojima se teško može osporiti domoljublje. U radikalnom sužavanju i inače apsurdnih i bolesnih kriterija tko je danas "dovoljno Hrvat", prekomjernom granatiranju izloženi su Zvonimir Boban, Slaven Bilić i Rene Bitorajac.
Bobanu je malo nedostajalo da dobije metak na Maksimiru
Da, onaj Boban kojem je malo nedostajalo da bude ustrijeljen 13. svibnja 1990. na maksimirskom travnjaku, nakon što je rušenjem jugoslavenskog milicajca pred televizijskim kamerama i više nego simbolički najavio da hrvatski narod više neće tolerirati velikosrpsko divljanje u svom dvorištu.
Taj isti Boban danas je izvrgnut ruglu na društvenim mrežama zato što je kao predsjednik Dinama sudjelovao u odabiru "pogrešnog" projekta novog maksimirskog stadiona. Marko Jurič, konzervativni hrvatski novinar, bivši voditelj Z1 televizije, a danas voditelj podcasta Projekta Velebit, prikazao je Bobana kao sudionika "političkog plana" povezanog s Možemo.
Istoj teoriji priklonio se i Igor Peternel, saborski zastupnik stranke DOMiNO. Napisao je na Facebooku da se "Boban prodao kliki Možemo za sinekuru u Dinamu", ne objasnivši zašto bi Bobanu, nakon svega što je postigao i stekao u životu, trebala "sinekura" u maksimirskom klubu.
Pravi razlog ove netrpeljivosti vjerojatno treba tražiti u jednom davnom Bobanovu intervjuu, kada je za ustaški pozdrav "Za dom spremni" rekao da se "pod te tri žalosne riječi ubijao i deportirao nedužni svijet". Radikalno desna populacija, pogotovo organizirane navijačke skupine, takvo nešto ne prašta. Čak ni Bobanu.
Biliću ni dodvoravanje ekstremnoj desnici nije pomoglo
Slaven Bilić "stradao" je još gore. Iako se istog dana po imenovanju za nogometnog izbornika počeo dodvoravati ekstremnoj desnici rekavši: "Ako ja nisam dovoljno desno, onda taj svijet ne valja", iako je cijelu reprezentativnu karijeru držao ruku na srcu za vrijeme izvođenja hrvatske himne te bio jedan od stožernih igrača na putu do povijesne svjetske bronce, nije mu bilo "pomoći".
Sama činjenica da je naslijedio desničarima obožavanog Zlatka Dalića, ali nije nastavio njegovu mističnu retoriku o Gospi, krunici, poniznosti i zahvalnosti nadnaravnim bićima, Bilića je uvela na klizav teren.
"Provjereni as duboke države"
A nakon što je hrvatska reprezentacija u dvije utakmice Lige nacija primila 11 golova, Bilić je postao "provjereni as duboke države", čitaj "krtica" poslana po zadatku da demontira nacionalni naboj u nogometu.
Poznati kirurg Hrvoje Tomasović poručio mu je: "Ostavi reprezentaciju Hrvatima", a konzervativni komentator Tihomir Dujmović napisao je da su "Boban i Bilić nosive grede destrukcije nacionalne dimenzije u hrvatskom nogometu".
Desničarski duo koji je sebe prozvao "Narodni reporteri" Slavena Bilića je pak nakon rekordnog poraza protiv Engleske preimenovao u "JugoSlavena Bilića" te poručio da "JugoSlaven mora otići".
Možda je Bilić zaista izgubio trenersku oštrinu, možda ga je stvarno pregazilo vrijeme. Znači li to da je prestao biti Hrvat? Znači li to da danas više ne voli Hrvatsku za koju je igrao ozlijeđenog kuka i zbog toga si skratio karijeru za barem jedan dobar ugovor u Premiershipu?
Kakve veze ima Ožujsko pivo sa Zafranovićevim filmom?
U slučaju Renea Bitorajca sve postaje gotovo nadrealno. Glumac je prihvatio ulogu Maksa Luburića u filmu Lordana Zafranovića "Zlatni rez '42" i zbog toga završio kao navodni veleizdajnik. Psihijatar Herman Vukušić piše da je Bitorajčeva uloga "u tom protuhrvatskom uratku ravna moralnoj veleizdaji".
Komentator web stranice narod.hr Luka Šarić poziva na bojkot Ožujskog piva zato što ga reklamira baš Bitorajac, koji "glumi u velikosrpskom propagandnom uratku i povijesnom falsifikatu koji su sufinancirale Vučićeva i Dodikova vlast".
Novinar Marin Vlahović piše da su Bitorajac, Leon Lučev i drugi hrvatski glumci nanijeli svojoj zemlji "političku i državnu štetu". Je li Bitorajac kriv što je predsjednik Srbije iskoristio film za promociju svojih političkih ciljeva? Moguće. Je li i Luka Modrić kriv što ga je pravomoćno osuđeni bjegunac od hrvatskog pravosuđa Zdravko Mamić koristio kao bankomat za izvlačenje novca iz Dinama?
Zašto je neophodno ekonomski naštetiti Bitorajcu?
Srećom po Bitorajca, bijesna desnica očito slabo zalazi u teatar, pa se još nitko nije sjetio pozvati na bojkot njegove kazališne kuće, koja je posljednjih godina uvelike obogatila kulturnu ponudu hrvatske metropole. Zašto se polemika i kritika jednog filma pretvorila u pozive na poslovno i financijsko kažnjavanje jednog glumca, ostaje bez razumnog objašnjenja.
I gdje je tome kraj? Gdje je granica? Ako Slaven Bilić nije dovoljno hrvatski nastrojen, ako je Zvonimir Boban politički sumnjiv, ako je Rene Bitorajac veleizdajnik zbog glumačke uloge, koliko ljudi uopće može položiti taj ispit?
Možda to više nije ispit domoljublja. Možda je riječ o ispitu poslušnosti. Jer domoljublje koje ne može podnijeti Bilića zato što nije dovoljno religiozan i ponizan ili ne zna postaviti taktiku protiv Engleske, Bobana zato što surađuje s gradskom vlašću i glumca zato što je prihvatio nepoželjnu ulogu, prilično je neobična vrsta domoljublja. Ono ne traži ljubav prema zemlji. Traži potvrdu da misliš, govoriš i ponašaš se točno onako kako su zamislili ljudi koji su sami sebe proglasili ispitnom komisijom.
Jer ako na istom ispitu padaju čovjek koji je 1990. na Maksimiru udario jugoslavenskog milicajca, čovjek koji je s ozlijeđenim kukom osvojio svjetsku broncu za Hrvatsku i glumac koji je Zagrebu dao novu kazališnu scenu, problem više nije u kandidatima. Problem je u komisiji.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
