OTVARANJE franšize Surf'n'Fries prije par dana na još jednom kontinentu, u Australiji, na njezinoj popularnoj plaži Bondi Beach u blizini Sydneya, bio je dobar povod za razgovor s njenim osnivačem koji je trenutno na drugom kraju svijeta.

Andrija Čolak je poduzetnik koji je doslovno krenuo od nule i poslovno osvojio cijeli svijet. U intervjuu se prisjetio gorkih početaka i borbe, poput Don Quijotea, s hrvatskom birokracijom te svoje upornosti da ostvari ono što vjeruje. Čolak je komentirao i aktualnu gospodarsku situaciju u Hrvatskoj, odlazak mladih i radne snage u najboljim godinama te nedostatne pokušaje države da popravi poslovnu klimu. Dao je i svoje preporuke za popravak gospodarstva, odnosno za poticaj poduzetnicima da pokušaju ostvariti svoje ideje lakše nego što je morao on. Hejterima je pak poručio da probaju napraviti nešto sami u životu pa da tek onda komentiraju uspjeh ili neuspjeh drugih.   

Nakon svjetskog uspjeha ni teški počeci više ne izgledaju problematično. Kako ste se krenuli u poduzetništvo u Hrvatskoj, odnosno što je prethodilo stvaranju uspješne franšize?

Surf'n'Fries je drugi projekt u kojem sudjelujem, prvi je bio InfoNekretnine koji smo pokrenuli 2003. godine s doslovno 500-tinjak kuna koje su bile potrebne da bi se otvorio obrt. Tada doslovno nismo imali tih 20.000 kn za temeljni kapital da bismo otvorili d.o.o. Kroz pet godina smo uspjeli iz doslovno ničega doći do dvotjedne publikacije od 136 stranica, tvrtke koja je zapošljavala 10 ljudi i bila dovoljno kvalitetna da je kupi strana korporacija 2008. godine. Kapitalom od prodaje InfoNekretnina je nastao Surf'n'Fries u Rijeci 2009. godine, kada smo otvorili naš prvi dućan koji je imao svega 27 m2. 

Kakav je bio prelaz iz medija u industriju hrane, što je potaknulo širenje prodaje krumpirića? 

Iako smo imali vrlo malo znanja o F&B industriji, koncept se pokazao takvim da smo u prvoj godini imali prosječno tisuću prodaja dnevno, što je i danas izvan svih okvira u kontekstu novonastalog brenda na hrvatskom tržištu, čak mogu reći i vrlo respektabilno na svjetskom tržištu. Vrlo brzo su mnogi ljudi počeli pokazivati interes za Surfom tako da su htjeli otvoriti isti koncept u svom gradu. Tada nam je pala na pamet ideja da franšiziramo koncept. Mislim da smo tada bili pioniri franšizne industrije, malo tko je uopće znao što je franšiziranje, uključujući i nas pa smo se snalazili nabolje što smo mogli, najviše proučavajući knjige o franšizi s Amazona kako bismo postavili poslovni model.

"Za uspjeh je najbitnija upornost"

Je li bilo lako razviti posao s franšizama u Hrvatskoj jer je to bila novost?

Po putu smo nailazili na bezbroj problema, od nelogične i antipoduzetničke birokracije u Hrvatskoj, isto takvih poreza pa sve do našeg neznanja ili naivnosti vjerovanja svakakvim ljudima itd. Uglavnom, prošli smo puno lekcija. Danas smo dogurali do faze da imamo preko 60 objekata, na evo sada 4 kontinenta, ali po putu smo imali trenutaka kada smo doslovno bili na koljenima financijski. Međutim, nismo odustajali jer smo toliko vjerovali u koncept i željeli uspjeh da danas u nekoj retrospektivi ne mogu vjerovati kroz kakve faze smo morali prolaziti. Nakon 15 godina poduzetništva sam definitivno shvatio što u praksi znači upornost, to je doslovno koliko puta ćeš se dignuti i nastaviti nakon što si bio na podu, eto upravo je to upornost. S obzirom na to da u realnom životu čovjeka puno puta sruše, bez te karakteristike neodustajanja uspjeha sigurno nema.
 
Jeste li očekivali ovakav uspjeh širenja posla, barem na početku? Što vas je potaknulo na franšiziranje prodaje krumpirića?
 
Inicijalno nama franšiza nije bila uopće na pameti. Mi smo tada bili u oblacima, ja pogotovo, s idejom da ćemo otvarati vlastiti lanac pomfrit dućana na surf spotovima i da ćemo tako puno surfati jer moramo posjetiti naše dućane. Inače, iz tog razloga se brend zove Surf'n'Fries. Međutim, realnost je bila kompletno drukčija kad smo shvatili da ako ne nađemo odgovor na veliki interes za naš koncept, da će se vrlo brzo dogoditi puno kopija u drugim gradovima te da će nam se tako zaključati tržište. Tada smo zaključili da je pametnije franšizirati i iz potencijalne konkurencije stvoriti partnere. Nije bilo očekivano da će nam trebati 10 godina da dođemo do prve prave surferske lokacije, ali nisam ni sanjao da će se S'n'F ovako razvijati u broju dućana. Ja ne planiram ništa, pogotovo ne dugoročno, svijet je previše dinamičan i nepredvidljiv za moje kapacitete pa ne želim trošiti energiju na tako što uzaludno, imam neku viziju što želim i jednostavno se snalazim po putu.

Kako izgleda posao čovjeka koji ima franšize po cijelom svijetu? 

Upravo sam u Sydneyu, u koji sam stigao iz Južnoafričke Republike, gdje smo imali otvaranje prvog Surf'n'Friesa u Cape Townu. Trenutno dovršavam podršku i trening za našeg prvog franšizera u Australiji te potom krećem za Dubai, gdje ću također posjetiti franšizera i tada natrag za Hrvatsku. U 15 dana ću proputovati preko 40.000 kilometara, što pruža sliku o ritmu poslovanja u kojem sam trenutno. Da, vraćam se u Hrvatsku jer sam samo na poslovnom putu, potpuno svjestan da će ispod ovog članka biti vrlo malignih neargumentiranih komentara, trolanja i sličnog od frustriranih osoba koje najčešće u životu nisu postigle ništa. Najtužnije je to da nisu ni pokušali, ali to je već druga tema.

Koji su vaši idući poslovni planovi za Surf'n'Fries?  

Poslovni planovi su najviše vezani uz daljnji održivi rast. Veliki san mi je otvaranje Surfa u Americi, što se nadam da ćemo uskoro realizirati. Također dio posla u kojem iznimno uživam je inovacija pa isto tako radimo i na nekim novim idejama za Surf, od klope preko ambalaže, tehnologije itd. Imam puno ideja, ali definitivno mi je vrijeme da malo stanem na loptu jer bih se mogao previše razvući, što ne bi bilo dobro. 

Hrvatska nije izašla iz komunizma, a trenutni teror je bliži fašizmu

Što vas je ugodno iznenadilo u poslovanju izvan Hrvatske? Što bi se moglo implementirati kod nas, a da vas je zadivilo u stranom poslovnom okruženju?

Malo što bih implementirao, naš problem leži u samim temeljima koje treba prvo riješiti, da bismo tek onda došli do faze implementacije rješenja s kojima bismo postali bolji. S obzirom na to da imamo u svim zemljama identičan standardizirani koncept, vrlo lako možemo vidjeti razlike između zemalja i tržišta. U odnosu na razvijena tržišta, Hrvatska nije izašla iz komunizma kad je u pitanju poduzetništvo. Vjerujem da je danas gore nego ikad, uključujući bivšu državu. Porezi nikad nisu bili veći, na male poduzetnike se gleda kao na kriminalce. Čak do mjere da se u kunu broji novac u blagajni, izvlači gotovina na silu itd. Komunizam je možda i blaga riječ za ovo što se događa jer ovo je bliže fašizmu. 

Što je izvan Hrvatske drugačije?

Vani redovito vidim puno manje poreze te brzu, jednostavniju i logičniju birokraciju. Primijetio sam po primjerima iz drugih država da što je zemlja razvijenija ima otvoreniji pristup prema poduzetništvu i vidi poduzetništvo kao partnera i potencijal. A što je zemlja nerazvijenija, poduzetništvo vidi kao opasnost, a poduzetnika kao kriminalca. Karakteristike poput lošeg pravosuđa, visokih poreza i komplicirane birokracije će se podudarati sa zemljama nižeg standarda. Suprotne karakteristike pak sa zemljama višeg standarda. Došao sam do zaključka da paradigma ide tako da nerazvijenija država podiže poreze zbog svoje neefektivnosti. Najčešće izazvane zbog korupcije i nesposobnosti države, što dovodi poduzetnika u situaciju da počinje varati jer su porezi neplativi. Time se stvara kultura korupcije i varanja. Tada država, da bi se nahranila, vrši represiju nad najslabijim poduzetnicima, najčešće u realnoj ekonomiji i tako krene začarani krug.

Što bi najviše u Hrvatskoj trebalo promijeniti?

Kada sam bio mlad uvijek sam nabrajao operativne elemente - što bi trebalo promijeniti ili implementirati da bismo bili bolji. Danas mogu reći da ako želimo primijeniti nešto pozitivno, ipak prvo moramo krenuti od temelja. U slučaju Hrvatske smatram da je to prvenstveno pravosuđe, nakon toga edukacija i tada liberalizacija koja donosi slobodu stanovnicima. Sve operativne ili akcijske elemente koji bi se mogli napraviti, nažalost bi opet "pojela" država i realno ne bi bilo nekih rezultata. Rješavali bismo samo posljedice, nikako uzroke, drugim riječima bila bi to samo kratkoročna kozmetika.
 
Postoji li bilo koja prednost zbog koje je Hrvatska poslovno konkurentna, postoji li išta u čemu se možemo istaknuti ili privući ulaganja?

Za malo što mogu reći da je u Hrvatskoj po pitanju poslovnih uvjeta bolje od drugih zemalja u kojima mi poslujemo. Imamo najveće poreze, neefektivnu birokraciju, vrlo maleno tržište koje još pritom ima slabu kupovnu moć. Eventualno imamo turizam koji je pozitivan u kontekstu da se nama dogodila internacionalizacija poslovanja. Jer su zbog turizma u Hrvatsku dolazili stranci na godišnji te vidjeli Surf'n'Fries koji im se svidio do te mjere da su nas kontaktirali za franšiziranje. Međutim, nisam siguran da je turizam poslovni uvjet.

Kada biste ponovno pokretali poslovanje, što bi se moralo promijeniti u Hrvatskoj da ga u njoj započnete? 

Pravosuđe, porezi, edukacija, mentalitet i odnos države prema onima koji stvaraju.

Hrvatska i drugačiji, suvremeni svijet

Kako gledate na poslovnu problematiku u Hrvatskoj i problem odlaska ljudi u najboljim radnim godinama? 

Odlazak iz Hrvatske mnogih ljudi vidim kao vrlo logičnu stvar. Mislim da nije stvar više ni u novcu ili dobivanju posla, već se radi o nečem puno dubljem. Ljudi ne vide perspektivu u Hrvatskoj, više ne vjeruju u ono što im se pokušava prodati pod konfekcijom lažnog patriotizma i idu trbuhom za kruhom ili možda bolje reći glavom za perspektivom. Vrlo jednostavno, imamo rekreirani sustav iz bivše države protiv kojeg smo se borili, a najveći dokaz tome je upravo odljev mozgova koji se isto tako događao u prošlom propalom sistemu. Da nismo rekreirali sličan, opet loš sustav sigurno bismo imali priljev mozgova umjesto odljev. 

Jesu li dovoljni trenutni pokušaji poreznih izmjena? 

Ja uopće ne vidim porezne izmjene, već pretakanje iz šupljeg u prazno. Porezna izmjena bi bila da je PDV maksimalno 17%, za hranu i ugostiteljstvo 8%, da se ukinu svi parafiskalni nameti, da porez na dobit bude ispod 10% i da se plaće isplaćuju u brutu. I da se tada državni aparat presloži po tim parametrima i nastavi smanjivati poreze. Najveći problem je što je država još jednom postala svrha sama sebi. Država treba biti okvir i temelj svojim stanovnicima da prosperiraju i žive slobodnim životom. Država svaki potez isključivo gleda iz svoje perspektive, nikad iz perspektive svojih građana, da ne kažem poduzetnika. U uspješnom poslu i svijetu koji prosperira gleda se iz perspektive onoga tko stvara, gleda se kako stvoriti sretnog klijenta ili kupca. Isto tako država gleda kako imati sretnog poduzetnika koji privređuje jer država živi najviše od poduzetnika, a onda od svega ostaloga.

Znači, ne smatrate da se spomenutim izmjenama želi potaknuti poduzetništvo i gospodarstvo?

Svi državni potezi su samo novi pokušaji da se parazitska država nahrani, a ne da se stanovnicima omogući sloboda s kojom će se postići bolji uvjeti življenja. Država to redovito čini konstantnim podizanjem poreza, a doslovno nikad stvaranjem novih prilika. Pritom je zabavno gledati kako se minimalna smanjenja koja su realno pretočena iz nečeg drugog predstavljaju kao veliki potezi. Velika je muka promatrati kao netko tko je stvorio nešto iz ničega organskim putem da primjerice su gradski pročelnici suspendirani zbog pronevjera, ali i dalje godinama primaju plaću za nerad i sve je po zakonu. Dakle, društvo se deformiralo do mjere da zakon umjesto da štiti radnike, štiti neradnike. Malo tko u državnom aparatu može uopće shvatiti koliko je teško zaraditi u realnoj ekonomiji bruto plaću jednog pročelnika i to svaki mjesec. Istovremeno, ministar Marić je u stanju predlagati suludi zakon, gdje si poduzetnik mora isplaćivati minimalnu plaću koja je još pritom nerealno visoka. Vjerujem da se profesori na Harvardu, gdje je pohađao pretpostavljam nekakav tečaj, ne bi mogli načuditi takvim naopakim potezima. U to sam 100 posto siguran jer sam i sam studirao na zapadu, ali ne na tečajevima, srećom. 

Koji je problem s mentalitetom ljudi?

Ono što malo tko u Hrvatskoj shvaća je to da nije slobodan čovjek, već je velikim dijelom rob u vlastitoj državi. Jer je do te mjere izreguliran, manipuliran te financijski "oguljen" od države da ima vrlo malo izbora u životu, a upravo mogućnost izbora je ono što čini slobodu. Mnogi u Hrvatskoj su do te mjere indoktrinirani da smatraju kako je to sve normalno, pa čak da se regulacija mora još povećati, iako i trenutnu regulaciju pravosuđe uopće ne može pratiti. Mnogi i dalje smatraju da se porezi trebaju još više podići, iako imamo neplative poreze, najviše na svijetu s najlošijim performansom državnog aparata u odnosu na poreze. Ne shvaćajući da time sve više gube vlastitu slobodu, a sve više hrane parazitni sustav koji ignorira pravosuđe kao osnovu društva i ignorira realne životne probleme u društvu. A time upravo kompromitiraju svoju perspektivu u Hrvatskoj.