Za razliku od prve zaljevske krize danas nema suglasnosti
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Cijeli svijet danas je suglasan da Irak mora uništiti svoje oružje za masovno uništavanje, ali podjela je nastala na pitanju može li se to provesti mirnim putem preko UN-a ili uporabom sile, odnosno zašto baš sad pribjegavati sili. Oko iračke krize razilaze se i unutar Europske unije, pa su Amerikanci već podijelili kontinent na ´staru i novu Europu´.
Prethodna kriza u Perzijskom zaljevu započela je 2. kolovoza 1990. godine kada su iračke snage ušle u Kuvajt i okupirale ga. Bagdad je objavio da je intervenirao na zahtjev ´slobodne i privremene vlade Kuvajta´, a već 8. kolovoza Irak proglašava ´potpuno i nepovratno ujedinjenje s Kuvajtom´.
Nekoliko sati poslije iračke invazije, Vijeće sigurnosti UN-a reagira najbrže u svojoj povijesti doneseći rezoluciju 660 u kojoj osuđuje iračku invaziju na Kuvajt i traži od Iraka da odmah i bezuvjetno povuče svoje snage na položaje koje su zauzimale prije 1. kolovoza. Nekoliko dana poslije, UN proglašava potpuni trgovački, financijski i vojni bojkot Iraka.
Unatoč prilično velikom suglasju najvažnijih svjetskih aktera, Irak je uporno odbacivao sve pozive da se povuče iz Kuvajta. Vijeće sigurnosti stoga je 29. studenoga uputilo ultimatum bagdadskom vodstvu da napusti Kuvajt do 15. siječnja 1991. inače će biti izbačen silom. Nikada do tada UN nije reagirao tako brzo i odlučno.
Ni nakon ultimatuma svjetske organizacije, Sadam Husein nije pokazivao nikakve znakove da se namjerava povući. Sjedinjene Američke Države nastavljaju gomilati vojne snage u Zaljevu, već u prosincu bilo je razmješteno oko 400 tisuća vojnika. Uz intenzivne pripreme za rat istodobno se odvijala živa diplomatska aktivnost na spriječavanju sukoba. Tadašnji glavni tajnik UN-a Perez de Cuellar neuspješno je pokušavao posredovati otputovavši dva dana prije isteka ultimatuma u Bagdad kako bi pokušao pridobiti Sadama na povlačenje. De Cuellar se uputio u ´misiju posljednje šanse´ nakon neuspješnog završetka susreta iračkog ministra Tareka Aziza i američkog državnog tajnika Jamesa Bakera 9. siječnja u Ženevi. Tadašnji predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov također je bio vrlo aktivan, predlažući, među inim, održavanje međunarodne konferencije o Bliskom istoku. Njegov izaslanik Evgenij Primakov je i nakon izbijanja rata pokušavao postići prekid vatre.
Francuska je 14. siječnja, dan prije isteka ultimatuma preko jemenskog premijera poslala u Bagdad mirovni prijedlog. Pariz je predlagao da Vijeće sigurnosti uputi ´posljednji poziv za mir´ Iraku, što je Washington odbacio.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
U Perzijskom zaljevu dva dana prije isteka ultimatuma bile su koncentrirane goleme vojne snage - 370 tisuća Amerikanaca i još 270 tisuća iz ukupno 27 zemalja koliko ih je bilo uključeno u savezničku koaliciju. S druge strane, Irak je imao, prema podacima Pentagona, 540 tisuća vojnika, dok je Bagdad tvrdio da ih ima 750 tisuća.
U prvim satima 17. siječnja 1991. godine počela je ´Pustinjska oluja´. Najveći ratni stroj nakon Drugog svjetskog rata krenuo je u oslobađanje Kuvajta. Nakon višednevnog intenzivnog savezničkog bombardiranja, Irak je, kako su javljali strani dopisnici, bio doslovice ´preoran´. Saveznici su 24. veljače započeli kopnenu ofenzivu, a dva dana kasnije Irak je objavio da se povlači iz Kuvajta. Američki predsjednik George Bush, otac sadašnjeg predsjednika Georga W. Busha, objavio je 28. veljače prekid neprijateljstava. Nakon sedmomjesečne okupacije Kuvajt je bio slobodan, a Sadam Husein, koji je rat protiv saveznika proglasio ´majkom svih bitaka´, bio je prisiljen na uzmak nakon 40-dnevnog rata.
Odluka predsjednika Busha da se zaustavi i ostavi Sadama na vlasti u Bagdadu od tada je predmet kritika.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? Kliknite ovdje.
Ovo je .
Homepage nacije.
Imate važnu priču? Javite se na desk@index.hr ili klikom ovdje. Atraktivne fotografije i videe plaćamo.
Želite raditi na Indexu? Prijavite se ovdje.
Učitavanje komentara