Komentar: Viktor Ivančić/BH Dani
Foto: Boris Kovačev, Damjan Tadić, Goran Mehkek/Cropix

KADA je prošle subote u zagrebačkoj Areni, pred deset tisuća okupljenih članova Hrvatske demokratske zajednice, Ivo Sanader izgovarao zadnje rečenice svoga govora - zazivajući vječni život HDZ-a i Republike Hrvatske, partije i države, jednoga te istog - dvadesetak čelnih ljudi stranke, uz strogu kazališnu režiju, slijedeći precizno smišljeni obredni protokol, penjali su se stepenicama na pozornicu, prilazili s obje strane govorniku, pa se zbijeno postrojili uz njega, štiteći mu bokove i leđa. Još dok je govor trajao, "ja" se pretočilo u "mi", subjekt je dobio kolektivna svojstva. Čopor na bini imao je simbolički navijestiti partijsko jedinstvo.

Malo je kada viđen tako eksplicitan prizor masovnoga užitka u političkoj laži

Bila je, dakako, riječ o onoj vrsti jeftinih predstava kakve je najbolje tumačiti uz šifru negativnog predznaka: sve je upravo obrnuto od onoga što se govori i poručuje. Ako se sugerira kompaktnost, onda se radi o pičvajzu koji sluti na rasulo. Ako se sugerira optimizam, onda vrijedi zdušno zaplakati. Emocijama ponesena publika, sastavljena od deset tisuća probranih klimoglavaca, ovacijama je pozdravljala stranačku pretorijansku gardu koja će vlastitim tijelima čuvati konture dogovorene obmane. Uslijedio je i grupni erotski performans: uglednici na bini javno su se ljubili u obraze, a tajno držali za jaja. Plus Jadranka Kosor koju svi drže za veliko ništa.

Malo je kada viđen tako eksplicitan prizor masovnoga užitka u političkoj laži, pa se 13. kongres HDZ-a, s deset tisuća suzama natopljenih statista, u svakome svom elementu temeljio na čuvenim orvelovskim inverzijama. Pastva je slavila odlazak onoga koga obožava i smatra najpoželjnijim vođom kao vrhunaravni trijumf i dostignuće. Kukavičluk je aklamacijom prihvaćen kao čin nevjerojatne hrabrosti, izdaja je pozdravljena kao krunski dokaz lojalnosti. Svaka parola i zakletva mogla je proći samo ako predstavlja najdrskiju uvredu zdravome razumu. "Hvala ti, o ljubljeni, što si nas ostavio na cjedilu! To je tvoj najmudriji potez do sada i ponosimo se što smo ga zaslužili!"

Bizarne paradokse, međutim, valja prihvatiti kao samorazumljive, jer - politička laž nije nešto čemu se HDZ odaje s vremena na vrijeme, nego ona čini samu programsku jezgru stranke. Kada se zalaže za dosezanje "europskih demokratskih standarda", ili za suđenja ratnim zločincima koji su stekli aure nacionalnih heroja, ili za razbijanje korupcijskog lanca kojim je okovana kompletna struktura državne i političke moći, HDZ kao kolektivno biće zna da to čini protivno svim svojim porivima i tajnim načelima. Pa dakle i ne čini, nego hini da djeluje u interesu tzv. političke normalnosti.

Zbrisao je glavom bez obzira

Sanader se nije bio iščilio usprkos takvim okolnostima, nego je stasao kao njihova logična posljedica, čak idealan adut opstanka, zbog zavidne sposobnosti pretvaranja. Svaki je spasitelj ili prorok, uostalom, ponajprije glumac. Uvidjevši naposljetku dubinu provalije između službenih političkih ciljeva i tajnih političkih principa, zbrisao je glavom bez obzira - ne želeći upropastiti i jedva sklepani imidž "reformatora", jedinu opipljivu laž koju je priskrbio za sebe osobno - pošto je prethodno vjerovao da će uspjeti prevariti svih, da će ostati vjeran tajnim načelima i istodobno mulački dosegnuti njima suprotstavljene ciljeve.

U jednome trenutku možda je pomislio i da bi mogao figurirati kao manji degenerik od stranke koja ga je iznjedrila, ili makar biti donekle nezavisan od takve strukture, ali to je već njegova privatna iluzija, intimna drama bez sretnog ishoda, jer je čak i prilikom osiguravanja "časnoga odstupa" morao iskoristiti mentalnu energiju lunatika s članskim iskaznicama. Kolektivno biće, navođeno onim čoporom s bine, postupilo je vojnički krotko, pa je potrošenoga i svladanog vođu ispratilo na političko smetlište proslavljajući njegovu nezamjenjivost.

Bio je to angažirani pokop

Tako se i veliko stranačko okupljanje, koje je po svemu trebalo biti komemorativne naravi, napumpalo adrenalinom borbene gotovosti i odlučnosti u suočavanju s nailazećom katastrofom, pokazivali su se mišići s tetoviranom šahovnicom, pjenilo se na vanjske i unutrašnje neprijatelje, pljuvalo se po Slovencima, da bi u finalu čitav igrokaz bio proglašen "saborom nade". Bio je to angažirani pokop, moglo bi se reći, a zagrebačku Arenu te subote, s deset tisuća dovabljenih hadezeovaca, najtočnije je opisati kao masovnu grobnicu ispunjenu optimizmom i političkom vitalnošću.

Ono što ostaje na razini partije i države, jednoga te istog, nazvano je "vodstvom kontinuiteta", odnosno "Vladom kontinuiteta". Novi je paradoks da upravo taj kontinuitet služi kao sigurno jamstvo da nešto što se nazivalo "projektom Ive Sanadera" neće biti dovršeno. "Projekt Ive Sanadera" - kao skromno skovana lozinka za budućnost Hrvatske - ostat će nedovršen ne zato što je samozvani vlasnik autorskih prava skupio prnje i pobjegao u mišju rupu, nego zbog jednoga važnijeg razloga: on nije ni postojao. "Projekt" je u cijelosti činila laž, programska obmana, proizašla iz karaktera vladajuće stranke i fatalne nemogućnosti rješavanja zatajenih nesporazuma, a na unutrašnjem planu - nakon što su u Europi procijenili da podvaljivače neće uzimati ozbiljno - pothvat se provodio političkim tehnikama uz pomoć kojih je domena promidžbe posve zamjenjivala realnost. Zato se i svako političko djelovanje svodilo na žanrovski čistu, ničim oskvrnutu manipulaciju.

Sadržaj obrazloženja je sljedeći: Ja nisam kukavica, ja nisam pizda, ja nisam pizdunska kukavica, ja nisam kukavička pizda, šokiran sam što me hrvatski građani doživljavaju takvim beskarakternim stvorom, pizdom i kukavicom

Istim sredstvima Ivo Sanader pokušao je dati naknadni smisao svojim ostavkama, pa je u tu svrhu iskoristio tradicionalno servilnog urednika Jutarnjeg lista Mladena Plešea, koji je pak, u skladu s kriznom situacijom, smislio inovativnu žurnalističku formu: upokojeni premijer održao je duge sentimentalne monologe "svojim najbližim prijateljima", oni su diktafon sa zapisom povijesnih recitala dobacili spomenutom uredniku, a ovaj je onda to plasirao u novine pod naslovom "Sanader ekskluzivno za Jutarnji". Sadržaj obrazloženja je sljedeći: Ja nisam kukavica, ja nisam pizda, ja nisam pizdunska kukavica, ja nisam kukavička pizda, šokiran sam što me hrvatski građani doživljavaju takvim beskarakternim stvorom, pizdom i kukavicom, jer ja sam ostavkom htio šokirati Europsku uniju i uputiti prijetnju prokletim Slovencima!

Na stranu što se u dijelu zemlje izvan Banskih dvora s takvim objašnjenjem sprdaju i pučkoškolci ("Ako je htio poslati poruku Europi i Sloveniji, zašto je ostavku dao u Hrvatskoj?"), ali značajne zamjerke imaju i neki kolumnisti Jutarnjeg lista, koji su razloge nazvali "idiotskim", proglasili ih "bajkama" namijenjenim "naivčinama" i "maloumnicima", te posebno istaknuli "sramotne novinarske forme preko kojih se u medije plasiraju dezinformacije i spinovi", imajući valjda u vidu vlastitoga glavnog urednika. Ovaj ih je vjerojatno potapšao po ramenima, znajući da je sve u funkciji dogovornog cinizma, poput stranačkoga kongresa u Areni.

Obznaniti stvarne razloge Sanaderove ostavke bilo bi potpuno nepodnošljivo!

No, zbog čega je zapravo Ivo Sanader konsternirao hrvatsku javnost i pobjegao sa svih funkcija bez objašnjenja? Kako je taj politički lukavac, obdaren silnim talentom za socijalnu adaptaciju, mogao dopustiti predodžbu o sebi kao amoralnom gadu, jer je - dovevši državu pred izgledan ekonomski kolaps, s proračunskom rupom od dvije milijarde eura - dao ostavku na premijersku dužnost bez navođenja jasnog i suvislog razloga zbog kojeg to čini?

Odgovor se ovome potpisniku čini prilično jasnim: da je rekao punu istinu, ispao bi neusporedivo veći amoralni gad nego što je to sad, pa se radi o nužnome manevru izbora manjega zla. Još više od toga: obznaniti stvarne razloge Sanaderove ostavke bilo bi potpuno nepodnošljivo! Deseci Arena napunjenih partijskom bižuterijom koja je pripravna sudjelovati u svakoj vrsti kinesko-korejskoga sleta u tom slučaju ne bi uspjeli sanirati nastalu štetu.

Jer - velika tajna zbog koje dosadašnji vođa odlazi, inscenirajući suicid iz vedra neba, nesumnjivo je stranačka svojina. Misterij nije iz fundusa muzeja prašnjavih desničarskih ideologija, niti spada u kategoriju trivijalnih "političkih neslaganja", nego je zabravljen u sefu s oznakom "kriminal i korupcija". A to već može poslužiti i kao pouka - bez obzira na privid Sanaderove svemoći, nije dobro podcjenjivati zločinačke kapacitete HDZ-a.

Kao čovjek na izvoru informacija bolje od svih razumio da ostatak premijerskog mandata, s državom pred bankrotom i ergelom ministara koji su kompetentni kao i on sam, podrazumijeva gutanje veće količine čavala nego što je to preporučljivo za njegov želudac

Sva je prilika da je bivši premijer i šef partije trasirao sebi put u poraz od trenutka kada se odlučio na bijeg u nezavisnost. Naumio se nametnuti za predsjedničkog kandidata, pa nakon izborne pobjede osigurati pet godina samostalnog političkog plandovanja, uz nemale privilegije i značajan utjecaj, pošto je kao čovjek na izvoru informacija bolje od svih razumio da ostatak premijerskog mandata, s državom pred bankrotom i ergelom ministara koji su kompetentni kao i on sam, podrazumijeva gutanje veće količine čavala nego što je to preporučljivo za njegov želudac, moguće javno kamenovanje kod prvih neisplaćenih penzija, te gubljenje zadnjih ostataka liderskog kredibiliteta. Što je još važnije, istrgnuo bi se iz njedara majčice partije, odlepršao slobodan kao ptičica na Pantovčak, pošto ova - pod naletom krize i ambicioznih nesposobnjakovića koji su se uspeli po stranačkoj vertikali - ionako korača u sigurnu propast.

Međutim, mama to nije primila očekivano mirno. Mama je svoje čedo zagrlila tako srdačno da mu je pluća pretvorila u kašu. Rekla mu je: Misliš da si postao svoj, a ustvari si ostao moj! Kao što je jedan marginalni analitičar ispravno primijetio: da bi uzurpirao cjelokupnu stranačku moć i tražio bezuvjetnu pokornost od ajkula ultradesne provenijencije kao što su Andrija Hebrang, Vladimir Šeks, Božidar Kalmeta ili Ivan Šuker, bit će da moraš imati manje masla na glavi, pa se tako Ivo Sanader zatekao u poziciji histerijom načetoga šefa mafije kojeg su ucijenili ostali članovi ganga.

Gdje je Majka Partija?

Pripadnici desničarskog gremija HDZ-a - koji Sanadera ionako ne mogu smisliti još otkad je proglašena državna potraga za narodnim herojem Antom Gotovinom, a do "europskih integracija", izvan službenoga protokola, drže kao do lanjskoga snijega - suočili su ga s jednostavnom dilemom: Funkcija predsjednika države je dobra za tebe, ali gdje smo tu mi? Gdje je Majka Partija? Od kojeg si trenutka povjerovao da si sam? Zašto misliš da nitko od nas nije pogodno kljuse za državničku lentu?...

Uostalom, ne odrekne li se nezajažljive ambicije, ne odustane li od bijega i ostavljanja na cjedilu onih koji su šest godina strpljivo opsluživali njegov kult ličnosti, gremij će posegnuti za onim podrumskim sefom s oznakom "kriminal i korupcija", odnosno "zajednički poslovi", pa će otvoriti vratašca, a iznutra će poispadati konjske glave, riblje iznutrice i hrpe sočnih tajnih dokumenata, te će nesuđeni predsjednički kandidat biti u prilici da bira: hoće li da mu izvade "aferu vojni kamioni", ili malverzacije s austrijskom Hypo bankom, ili konspirativne poslove s Miroslavom Kutlom, ili provizije od prodaje Plive, ili nepoznate privatizacijske namještaljke, ili nešto sasvim deseto čime su se punili privatni bankovni računi i stranačka blagajna? Misli li nesuđeni predsjednički kandidat da se javnost, domaća i međunarodna, takvim pikanterijama neće dobro zabaviti ili da će on - koji ima praktički sve - time izgubiti manje od njih?

Njegovo državničko "ja" uvijek će biti hadezeovsko "mi"

Najprije će biti da je kapriciozni premijer ucjenu iskoristio kao izliku da se pozdravi s društvom na duže vrijeme, da iskorači iz paklene lakrdije, uz striktan dogovor o privremenom nenapadanju, pošto je shvatio da će u protivnome ostati subjekt s kolektivnim svojstvom, da će njegovo državničko "ja" - kolikogod se samodopadno kočoperilo i veličalo u potkupljenim medijima - uvijek biti hadezeovsko "mi". Mama još uvijek ima snažan zagrljaj i bolje je sačekati da ozbiljnije oboli ili umre. Tekuća govna u vidu ekonomskog sloma i vjerojatnih socijalnih nereda pokusat će prijateljica Jadranka Kosor, profašističko stranačko krilo preuzet će glavnu osovinu moći i zaključiti ionako stornirane poslove s Europom, a njemu će barem ostati mogućnost da se izbavi od agonije sigurnoga gubitništva i jednom - tko zna? - ponovo ukaže na sceni kao glumac-spasitelj. Drama svečanoga rastanka režirat će se čvrstom rukom, tako da što više aktera zadrži što veće prinadležnosti, dakle na način kako se i vladalo: intenzivnom emisijom političkih laži i beskrupuloznim ponižavanjem hrvatskih građana.

Takav se rasplet možda mogao naslutiti, ali nitko nije bio toliko pronicljiv da do kraja prepozna prvi signal, a to je bilo naprasno i panično izvedeno uklanjanje profesionalnog čuvara zakonitosti Vladimira Fabera. Danas treba samo uočiti uzročno-posljedičnu vezu između ničim obrazložene smjene šefa državne policije i - dva tjedna kasnije - ničim obrazložene abdikacije šefa Vlade. Pa onda, znajući da će tajna partijske oligarhije ostati sačuvana, nastaviti gutati spinove o "novome početku" ili "dobrodošlom šoku" koji je bio namijenjen Europi i Sloveniji.

I? Što je ostalo, pokojniče?

I? Što je ostalo, pokojniče? Ostala je "politika kontinuiteta", razumije se. Ostao je svježe nominirani HDZ-ov predsjednički kandidat, Andrija Hebrang, koji je u prvome jurišu ustvrdio kako je ustaški krvnik Maks Luburić bio borac za hrvatske nacionalne interese, što je, realno gledajući, gotovo jednako tako grozno kao kad je Sanader borcem za hrvatske nacionalne interese proglasio ubojicu Mirka Norca. Ostala je ista stara vlada eksperata, s Jadrankom Kosor na čelu marketinškog odjela, koja ekonomskim nevoljama daje obilježja prirodnih nepogoda, a ne ljudskim djelovanjem prouzročenih stanja, te priprema paket mjera što će se sastojati od poziva narodu da bježi u sklonište. Ostali su prokleti Slovenci kojima "nećemo ustupiti ni pedalj hrvatskoga tla", pošto smo ga, s toplim domoljubljem u venama, odlučili samostalno opustošiti...

Dobro, ostaje i opozicija, ali s njom neće biti naročitih problema, jer je i u ovoj političkoj krizi iskoristila šansu i uz nadljudske napore uspjela ne doći u priliku da osvoji vlast.