NOVINARI su opet nahrupili na Gornji grad. Za razliku od prosvjeda održanog prije stotinjak dana, ovoga puta nisu došli do Banskih dvora, nije ih ugostio premijer Ivo Sanader, ali su zato održali krasan recital, izviždali predsjednika Republike i spomenuli se brutalno pregaženih maćuhica ispred HNK. Međutim, ni sada, baš kao ni u lipnju ove godine, nije u potpunosti jasno što su tim prosvjedom željeli postići.

Navodno su željeli izvršiti pritisak na Vladu da se napokon otkriju naručitelji napada na Dušana Miljuša, Igora Rađenovića, Josipa Galinca, Luku Ritza i drugih. I to je u redu. Ali je li to zadatak novinara? Odnosno, konkretnije, je li zadatak novinara da se za bolje funkcioniranje države, Vlade, policije i pravosuđa bore na ulici? Upravo u tome leži najveći problem novinara, medija, a time i društva u cjelini.

Realna snaga novinara u hrvatskom društvu

Ne samo u tome da se s vremena na vrijeme izvrši mafijaški prepad na neku javnu osobu, pa čak i novinara. Problem je puno dublji. Kao što se prava novinara i medijske slobode ne guše (samo) na cesti, nego u medijskim kućama i novinarskim redakcijama, tako se za svoju slobodu, fizičku i profesionalnu, novinari ne trebaju boriti na cesti, nego na svojim radnim mjestima, kroz tekstove i televizijske priloge. Ali eto, činjenica da su novinari izašli na ulicu pokazuje da nešto suštinski nije u redu. I najgore od svega, činjenica da se čak ni na cesti ne govori o suštinskim problemima novinara, pokazuje kolika je njihova realna snaga u današnjem hrvatskom društvu.

Upitajmo se hipotetički: što ako Sanader i njegov ministarski klaun Berislav Rončević nekako uspiju otkriti napadače na Miljuša i ostale? Ustvari, napadači na Rađenovića su otkriveni (iako ne i naručitelj), pronađen je i osumnjičeni za napad na Galinca. Ostaje samo Miljuš. Ako se jednog dana i taj slučaj riješi, znači li to da će novinari ubuduće mirno hodati ulicama? Teško. I da će slobodno početi pisati o korupciji, kriminalu i politici? Još teže. Ako policija slučajno riješi ove mafijaške napade, novinari će se samozadovoljno potapšati po leđima i uvjereni u vlastiti utjecaj vratiti u čamotinju svojih redakcija gdje ih čekaju cenzura i autocenzura, naručeni komentari, zatvoreni izvori, prikriveno oglašavanje, korporacijski interesi, zaglupljivanje i puko preživljavanje.

To je ono što novinare muči već godinama. I već godinama Hrvatsko novinarsko društvo izbjegava otvoriti to pitanje, a kamoli zbog toga organizirati nekakav prosvjed. Možda bi, ali samo možda, u tom slučaju vrijedilo hodočastiti na Markov trg, jer tamo leže odgovori na sva pitanja koja postojano tište novinare. Premlaćivanje je tek krajnja posljedica, fizička manifestacija neizdrživog položaja u kojem se nalaze novinari. Uzroci su mnogo pogubniji. Ali umjesto da se za svoju, a time i slobodu čitavog društva koje želi biti demokratsko, izbore u svojim redakcijama, umjesto da Vladu kritiziraju kroz tekstove i tv priloge, oni izlaze na ulicu. Jer znaju da jedino tamo mogu slobodno disati.

Zašto prosvjeda nema kad su doista potrebni?

Prije stotinu dana izaslanstvo novinara razgovaralo je s premijerom Sanaderom. Čelnici HND-a zbog toga su likovali. Ali to je bio samo jeftin PR. Sanader uopće ne mari za novinare, on svoju ambiciju ispunjava u suradnji s urednicima i vlasnicima. Bilo prijateljskim uslugama i dogovorima, bilo političkim diktatom, kao što je to na Hrvatskoj televiziji.

Nisu se novinari digli na prosvjed kad je privođen Željko Peratović, kad su Gordanu Maliću zabranjeni javni nastupi, kad je Aleksandar Stanković dobio opomenu pred otkaz zbog nastupa pred saborskim odborom, što je taj isti Dušan Miljuš trebao biti smijenjen s uredničkog mjesta u Jutarnjem listu, kad su Dragi Hedlu prijetili batinaši onog istog Branimira Glavaša kojeg je Sanader pustio iz pritvora. Ne dižu glas kad se u novinskim korporacijama zabranjuje pisanje protiv Sanadera, kad oglašivači diktiraju uređivačku politiku, kad se provode čistke na državnoj televiziji, kad se medijskim zatupljivanjem otupljuje oštrica društvene kritike. Miljuša su, nažalost, pretukli. A što bi bilo da nisu? Bi li se novinari osjećali sigurnije? Čak i u profesionalnom smislu. I upravo zato za Miljuša je lakše prosvjedovati, jer se traže nepoznati krivci. Puno je teže ustati protiv onih koji svakodnevno guše novinarske slobode: njihova su lica novinarima itekako poznata. I pred njima su tako prokleto nemoćni.

Bilo bi lijepo zaključiti da se izlaskom novinara na ulice prelila čaša strpljenja. I da će odsad biti puno bolje. I novinarima i društvu bez medijskih sloboda. Ali neće. Neće pomoći ni recital Urše Raukar, ni odbijanje šefa HND-a Zdenka Duke da sa Sanaderom naknadno popije kavu, neće pomoći ni zviždanje Stipi Mesiću koji je došao u obilazak. Neće pomoći ni velike parole, pa čak ni puno dobre volje, a najmanje od svega pravednost cilja kojem se teži. Zapravo, teško je reći što će pomoći. Koji bi to čarobni štapić mogao osloboditi novinare svih zala koja su ih snašla i još važnije, tko bi njime mogao zamahnuti? U ovoj zemlji, gdje medijima upravljaju političari, korporacije i oglašivači, nije se još pomogao onaj tko se borio za slobodu novinara. Zbog svega toga, prije nego što novinarima bude bolje, moglo bi im biti mnogo gore.

Foto: Index