Foto: Index

MJEŠTANI osječkog prigradskog naselja Tenja odlučili su župnika iz obližnjeg Sarvaša prijaviti novinarima - dosta im je da svo vrijeme provodi kod udovice iz njihovog sela, magistre farmacije koja je pred mirovinom i koja od prosinca vodi lokalnu ljekarnu. Dozlogrdilo im je što je, dojavljuju, neprestano s njom, po trgovinama, shopping centrima, restoranima i u njezinoj kući; navodno je tu i prijavljen. Još bi nekako sve to i progutali, no činjenicu da je sarvaški župnik ukrasima koje je donio od magistrine kuće ukrašavao seosku ljekarnu, da ju je dodatno zaštitio lokotima (ljekarnu, ne gospođu) te da je u dane prije Božića neku mještanku i ispovijedio u spomenutoj apoteci - e, to im je bilo previše.

I sve to bi vjerojatno bila samo jedna u nizu prijava koje novinari svako toliko zaprimaju na račun raznih župnika i njihovog celibata, da Index ovu priču - kao prilično uvjerljivu i konkretnu - nije odlučio provjeriti te pokušati doznati je li i koliko sarvaški župnik doista zastranio.

"Oni su mi susjedi, ne bi o tome"

Tenja je u ovo doba godine neobično depresivan kraj; teško da je i ljeti nešto življe jer da se tu ikad izlazilo po kafićima, trgovinama i ikakvim radnjama svjedoče tek prazni i zatvoreni lokali. Ljekarna radi, magistre nema, na godišnjem je, a ovo je, kaže nam postariji farmaceut koji tamo radi, jedina apoteka u selu. "I ta nam je previše...", otužno zaključuje. Nekoliko ulica dalje, magistrina je kuća. Ulaz je očišćen, pred kućom je parkiran automobil. Magistra godišnji provodi kod kuće, nema spora.

"To vam je njegov auto", daje nam mig jedna od susjeda i odlazi. Drugo preostalo živo biće u ulici je susjeda koja živi u kući do. Pitamo je je li točno da tu živi župnik iz Sarvaša.

"Joj, ne bi ja ništa pričala o tome, ipak su mi oni susjedi, znate, i dobra sam s njima", dobroćudno će žena, a na naše pitanje o automobilu pogleda u pod i hitro kaže: "To je magistrin auto..." I njoj je neugodno.

Otišli smo na misu, ali dočekalo nas je iznenađenje

U potrazi za župnikom, krenuli smo u Sarvaš. Župnika nema. Jasno da ga nema. Da ima sposobnost bilokacije, znalo bi se. (Na dva mjesta u isto vrijeme, po Katoličkoj crkvi, mogli su biti, primjerice, Ante Padovanski, Padre Pio i još malobrojni, iako Davor Pavuna tvrdi da su takvi fenomeni prisutniji nego što mislimo). Uglavnom. Župnika nema, a tog dana misa je u 18.30. Tako nam kaže prodavačica u trgovini preko puta. I ni slovca više čovjek iz nje ne bi izvukao.

Sarvaš po atmosferi nije baš jako daleko od Tenje. Otužna pustoš, davno zatvoreni lokali, još neobnovljene kuće. Ni psa na ulici. No, svejedno nas je začudilo što smo – jedini (ali jedini!) došli na misu u pola sedam. Zvona odzvone svoje, mi pokušavamo ući u crkvu, a ono – zatvoreno.

Iz župnog ureda izlazi najveseliji svećenik kojeg smo ikad imali prilike vidjeti. U svećeničkoj je odori, teško mu je procijeniti dob, ali nema baš puno do mirovine. Doima se dobroćudno i očito je sjajno raspoložen. "Jao, jao, pa nećemo imati misu u crkvi, tko bi ju zagrijao. Idemo tu kod mene", dobronamjerno nas uvodi u župni dvor i smije se. "Hajde, hajde, tu ste na sigurnom, sad ću vam pokazati."

"Nema nikoga osim mene?"

"Ma, kakvi", kaže on.

"Zna doći još jedna baka, ali evo, danas je nema", uvodi nas u prostoriju u kojoj služi mise.

Bog nema ništa protiv toga, sigurno. (uostalom, ako može ispovijedati u apoteci, što ne bi mogao služiti mise u župnom uredu). Međutim, kad mu kažemo zbog čega smo tu, smijeh mu na trenutak nestane, u hipu skine odoru i uvede nas u svoj ured. Neko vrijeme nas promatra. Pa naglo ustaje i zatvara vrata prostorije na koju nam puca pogled. "Tu sušim gaće i potkošulje. Ne morate baš sve vidjeti. Doduše, da imam ženu, valjda si ne bi sam sušio gaće. No, dobro."

"Niste iz crkvene obavještajne službe?" sad je već pomalo sumnjičav.

"Naša crkva ima obavještajnu službu?"

"Ts, ts, nemojmo o tome. Slušam vas."

Pitamo ga za magistru i sve ono s početka teksta, a veseli župnik prasne u smijeh. "Jao, jao, jao. Vi ste zbog toga došli iz Zagreba? Zbog starog župnika u Sarvašu? A joooj, sad mi vas je malo žao..."

A dobro.

"Ne mogu živjeti sam kao vuk"

No, pokušavamo se vratiti na temu, a župnik s police uzima Crkveni zakonik. I započinje svoju priču.
"Znate. Nisam prekršio celibat. Crkva svećenicima brani stupanje u brak. Nisam se oženio. Nemam ni djece. Ali, da, ljudsko sam biće. I muškarac sam. Žene ne mogu biti svećenici, moram biti muško, zar ne? Ljubav je bitna. Ja volim ljude. Volim biti među ljudima. Pa moram se družiti. Moram se hraniti..."

"Figurativno mislite...?"

Svećenik se smije. "I bukvalno. Moram jesti. Pa ne mogu živjeti sam kao vuk. Nisam ja monah. Ali, ne. Nisam se ogriješio o celibat. Znate što sve celibat obvezuje?"

E, tu smo se zapleli u različita tumačenja... Svećenik se drži toga da se obvezao ne ženiti i imati djecu, mi smo pak sumnjičavi prema tumačenju konzumiranja fizičke ljubavi.

"Pogledajte me. Imam sedamdeset godina. Vi zaista mislite da su muškarci te dobi TO u stanju. Nisu, vjerujte mi. Uostalom, zar bi se trebao družiti samo i isključivo s muškarcima? Pa tek tada bih bio slučaj za psihijatriju", kaže.

Bliski su prijatelji godinama

Uglavnom, iz jednosatnog razgovora sa župnikom kojem naša sumnja, ali ni činjenica da ga netko od mještana 'cinka' novinarima nisu uspjeli pokvariti raspoloženje, doznali smo da je s udovicom magistrom farmacije bliski prijatelj već dugi niz godina. Bio je, kaže, prijatelj s njezinim mužem. Nakon njegove smrti, nastavio se družiti s njom. Dosta vremena provodi u njezinom društvu, ne spori da je bio u apoteci, da joj je pomogao ukrasiti radni prostor. Ali, ništa više od toga. Možda ju tu i tamo zagrli ili nekako drugačije iskaže pažnju, ali što će, takav, prepun ljubavi.

"Ne mogu tu stalno biti sam. Pa pogledajte kako izgleda ova kuća", inzistira da s njim obiđemo župni dvor maltene od tavana do podruma. Kaže, to ga je tako dočekalo, sve je uredio njegov prethodnik.

Nekoliko kuhinja, kupaonica, sve uređeno do u detalja. Ima jednu majušnu, improviziranu spavaonicu u prizemlju, no vodi nas i u svoju pravu sobu na katu. Noćni ormarić s krunicom, raspelom, krevet za jednu osobu, s tanašnim pokrivačem. "Nije vam malo zima u ovo vrijeme samo s tim pokrivačem?"

Župnik se smije. Pravi se da nije shvatio pitanje. Je, zima mu je, kaže, prostor je ogroman. Cijeli kat uređen je prilično raskošno, sa šankom koji naš domaćin očito ne koristi, kožnatim garniturama... Ne doima se kao da sve to koristi često. No, ponosno se vraća i pokazuje nam ormar sa svojim uniformama. "Bio sam u ratu", znakovito nam kaže. "Baš baš u ratu. I kao duhovnik, i kao vojnik. Branio sam selo, tu malo dalje."

Bio je u iskušenju

Osim toga da je bio vojnik, i da potječe iz obitelji u kojoj su svi bili vojnici, župnik nam je ispričao i da se bavi brodogradnjom, da mu je to dugogodišnji hobi, da je kao mladi svećenik imao iskušenja i da se znao zaljubljivati, ali da nikad nije doveo u pitanje svoju odanost crkvi. Svećenički poziv bio je njegov izbor i nikad ga nije poželio napustiti. Bilo bi mu žao, kaže, da magistra zbog njega ima ikakvih problema jer je draga žena i on joj voli pomoći koliko može.

"Znate što ću ja vama reći. Uvijek je bilo svakakvih ljudi, no mene ne zanima tko me prijavljuje i kome. Nedavno je bilo po novinama, puno se pisalo, o svećeniku koji je morao napustiti službu jer ima ženu i troje djece. I samo ću vam reći sljedeće - nisu ta njegova djeca nastala preko noći. Odnosno, nisu se stvorila preko noći. Za njih se znalo i ranije. I svi su znali. Razumijete što vam želim reći", znakovito nas je pogledao.

Očito je da crkva kao institucija zna za zastranjenja svojih svećenika, čak ih i tolerira, dok se oni sami, iz nekog razloga, istoj toj crkvi ne nađu na putu. Tad to postaje problem koji ih može koštati službe. Glavnog junaka ove naše priče neće sigurno. Nema se namjeru ženiti. Barem nije do jučer. Nema djece. I nitko na ovome svijetu ne može dokazati do koje mjere ljubi bližnjega svoga.

A za automobil pred magistrinom kućom, za koji nam je susjeda rekla da je magistrin, sam nam je svećenik u kasnijem telefonskom razgovoru priznao da je bio njegov. (tko zna kako će tu laž apotekarkina susjeda sročiti na ispovjedi...)

Priznao nam je i da je bio kod magistre kad smo bili u njezinoj ulici, ali i da tamo nema prijavljenu adresu. Priznao je i da je mještanku Tenje ispovijedio u apoteci, ali, taman je došao iz crkve i imao je sve sa sobom. A onda nam je dao na telefon magistru koja pak je ustvrdila kako joj je žao da ljudi ružno pričaju o svećeniku jer je on dobar čovjek te da je on samo kolateralna žrtva njezinog posla i činjenice da je iz lokalne ljekarne, koju vodi mjesec i pol dana, razjurila spremačicu i još jednu djelatnicu koje su samo visile na mobitelima i stvarale štetu.

Zgodan detalj da je svećenik koji je zbog troje djece morao napustiti službu također neko vrijeme vodio župu u Sarvašu. Možda selo i nije tako dosadno...