FINCH je odmahnuo glavom. “U redu, onda jesi li ti s Parkerom ili Travisom? Totalno sam zbunjen.”

 

“Parker ne želi pričati sa mnom, tako da je naš odnos ostao visjeti negdje u zraku”, rekla sam, namještajući ruksak.

 

Ispuhnuo je dim pa skinuo komadić duhana s jezika. “Znači, onda si s Travisom?”

 

“Travis i ja smo prijatelji, Finch.”

 

“Čuj. Jel’ tebi jasno da svi misle kako vas dvoje imate nekakav nenormalan odnos prijatelja s privilegijama, koji ti ne želiš priznati?”

 

“Stvarno me nije briga. Neka misli tko što hoće.”

 

“Otkad sad to? Što se dogodilo s nervoznom, misterioznom, zatvorenom Abby koju znam i volim?”

 

“Umrla je od posljedica stresa uzrokovanog svim tim tračevima i pretpostavkama.”

 

“To je zaista loše. Nedostajat će mi, da upirem u nju prstom i da joj se smijem.”

 

Odvalila sam Fincha po ruci, a on se nasmijao. “Dobro, bilo je i vrijeme da se prestaneš pretvarati.”

 

“Što si time htio reći?”

 

“Draga, upravo pričaš s nekim tko se većinu svoga života pretvarao da je nešto drugo. Takve kao što si ti prepoznajem na kilometar.”

 

“Što pokušavaš reći, Finch? Da sam ja lezbijka koja to ne želi priznati?”

 

“Ne, nego da nešto skrivaš. Ti tvoji džemperi, ta tvoja glumljena sofisticiranost zbog koje odlaziš u fensi restorane s Parkerom Hayesom… To nisi ti. Ili si striptizeta iz nekog malog grada ili si bila na odvikavanju. Ovo drugo je moj izbor.”

 

Glasno sam se nasmijala. “Očajno loše pogađaš.”

 

“Pa što je onda tvoja tajna?”

 

“Kad bih ti rekla, onda to više ne bi bila tajna, zar ne?”

 

Lice mu se uozbiljilo uz vragolast osmijeh. “Ja sam ti rekao svoje, sada ti meni reci svoju tajnu.”

 

“Oprosti što ti to baš ja moram reći, ali tvoja seksualna orijentacija i nije baš neka tajna, Finch.”

 

“E, jebi ga sad! A ja sam mislio kako sam baš obavijen velom neke tajne seksualnosti koja mi ide u prilog”, rekao je pa povukao još jedan dim.

 

Vrpoljila sam se prije nego sam progovorila. “Imaš li dobar odnos s roditeljima, Finch?”

 

“Moja mama je sjajna… a tata i ja smo puno morali raditi na našem odnosu. Baš smo puno razgovarali i sve to, ali… sad smo ok.”

 

“A meni je otac Mick Abernanthy.”

 

“Dobro. A on je…?”

 

Nasmijala sam se. “Evo vidiš. Nije to nikakva senzacija ako ne znaš tko je on.”

 

“I? Tko je on?”

 

“Živi nered. Kockar, pijanac, loša narav… To je u mojoj obitelji nasljedno. America i ja došle smo ovdje samo da bih tu mogla krenuti iznova, bez stigme da sam kći pijane propalice.”

 

“I kockara iz Wichite?”

 

“Rođena sam u Nevadi. Sve što je tada Mick dodirivao pretvarao bi u zlato. No, kada sam imala trinaest godina, sreća mu je okrenula leđa.”

 

“I onda je za to okrivio tebe.”

 

“America se odrekla puno toga da bi došla sa mnom ovdje i da bih ja mogla pobjeći. I onda, kad smo došle tu, prvi na koga sam naletjela bio je – Travis.”

 

“A kada pogledaš Travisa…”

 

“Sve to izgleda jako poznato.”

 

Finch je kimnuo, odbacujući cigaretu na pod. “Sranje, Abby. To je stvarno sranje.”

 

Skupila sam oči. “Ako ikome kažeš to što sam ti sada rekla, zvat ću mafiju. Ozbiljno ti kažem. Znam neke od njih.”

 

“Sranje.”

 

Slegnula sam ramenima. “Pa ti sad vidi…”

 

Finch me sumnjičavo pogledao, zatim se nasmijao. “Ti si i službeno najkul osoba koju poznajem.”

 

“To je tužno, Finch. Možda bi trebao malo više izlaziti”, rekla sam, zastajući na ulazu u kantinu.

 

Podigao mi je bradu. “Sve će se riješiti. Ja čvrsto vjerujem da se stvari događaju s razlogom. Došla si ovamo. America je upoznala Shepa. Ti si pronašla svoj put do Kruga. Nešto se dogodilo da se cijeli život Travisa Maddoxa preokrenuo. Promisli o tome”, rekao je i poljubio me u usta.

 

“Hej, ti!” rekao je Travis. Uhvatio me oko struka, podigao u zrak i vratio na zemlju. “Ti si posljednja osoba na svijetu za koju sam mislio da bi me trebala brinuti, Finch! Daj me bar ti pusti na miru”, zezao ga je. 

 

Finch je stao pokraj Travisa i namignuo mi. “Poslije, Kolačiću.”

 

Kada se Travis okrenuo prema meni, osmijeh mu je nestao. 

 

“Zašto si namrgođena?”

 

Odmahnula sam glavom, pokušavajući se smiriti. “Ne sviđa mi se taj nadimak. Vraća mi neke loše uspomene.”

 

“Vezane uz razdoblje s mladim ministrantom?”

 

“Ma, ne”, promrmljala sam.

 

Travis je pljesnuo rukama. “Želiš li da odem i isprebijam Fincha? Da ga naučim lekciju? Pokazat ću mu.”

 

Nisam mogla, a da se ne nasmijem. “Fincha mogu srediti i sama. Bilo bi dovoljno da mu kažem kako je Prada propala i stvar bi bila riješena.”

 

Travis se nasmijao, pokazujući prema vratima. “Ajmo! Umirem od gladi!”

 

Sjedili smo na ručku zajedno, cijelo se vrijeme šalili, podbadali laktovima i štipali se. Travis je djelovao jednako dobro raspoložen kao i one noći kada sam izgubila okladu. Svi su za stolom to primijetili, a kada me počeo hraniti, svi su nas gledali. Zakolutala sam očima.

 

“Osjećam se kao životinja u zoološkom vrtu.”

 

Travis me na trenutak pogledao, shvatio kako mnogi bulje u nas i naglo ustao. 

 

“I CAN’T…!”, zaurlao je. Zaprepašteno sam gledala što radi i kako cijela dvorana bulji u njega. A Travis je nekoliko puta kimnuo glavom i u glavi si odredio ritam. 

 

Shepley se uhvatio za glavu. “Oooo, ne.”

 

Travis se nasmijao i nastavio pjevati:

 

“…get no… Sa-tis-faction!” Nastavio je pjevati i dok se penjao na stol, a svi su bez riječi buljili u njega. Pokazao je prema nogometašima koji su sjedili na rubu stola – i oni su se smijali i pjevali 

zajedno s njim. Cijela je dvorana pljeskala u ritmu. Travis je pjevao u svoju stisnutu šaku i plesao pokraj mene. Uskoro je cijela kantina pjevala s njim. Travis je mrdao bokovima pa se odnekud čulo i nekoliko ženskih povika i zvižduka ohrabrenja. Ponovno je došao do mene, pjevajući refren prema drugoj strani prostorije. Nogometaši su mu bili prateći vokali. Pokazao je prema svojoj publici, koja je pljeskala. Neki su ustali i plesali s njim, ali većina ga je gledala zabavljena prizorom. Skočio je na susjedni stol. America je vrištala i pljeskala. Mahnito me probadala laktom. Prodrmala sam glavom; umrla sam i probudila se u High School-mjuziklu. Nogometaši su pjevali osnovnu melodiju: “Na, na, nanana! Na, na, na! Na na, nanana!” Travis je visoko podignuo svoju ruku-mikrofon, zatim je skočio na pod, nagnuo se preko stola i pjevao mi u lice. Svi u prostoriji pljeskali su u ritmu, a kada je završio pjesmu, stajao je bez daha i smijao se kao malo dijete. Cijela dvorana eksplodirala je u pljesku, a bilo je čak i nekoliko zvižduka. Odmahnula sam glavom nakon što me poljubio u čelo, zatim se naklonio. Kad se vratio na svoje mjesto, pokraj mene, nasmijao mi se.

 

“Evo. Sad više ne gledaju tebe, je li tako?” dahtao je.

 

“Hvala. Stvarno nisi trebao”, rekla sam.

 

“Abs?”

 

Podigla sam pogled i vidjela Parkera kako stoji na kraju stola. E, sad su opet svi gledali u mene. 

 

“Trebamo razgovarati”, rekao je nervoznim glasom. Pogledala sam u Americu, Travisa pa u Parkera.

 

“Molim te”, dodao je, nervozno gurajući ruke u džepove. 

 

Kimnula sam i izišla za njim van. Hodao je uz prozor tražeći privatnost u kutu zgrade. “Nisam mislio ponovno skrenuti pozornost na tebe, znam koliko to mrziš.”

 

“Onda si me mogao nazvati. Mislim, ako si već želio razgovarati”, odgovorila sam mu.

 

Kimnuo je glavom, gledajući u pod. “Nije mi bila namjera tražiti te u kantini. Vidio sam da je neka strka, ugledao sam tebe i samo sam ušao. Žao mi je.”

 

Čekala sam i on je opet progovorio. “Ne znam što se dogodilo s tobom i Travisom. To se mene ne tiče… Ti i ja smo bili na samo nekoliko spojeva. Bio sam u početku uznemiren zbog tog vašeg odnosa i onda sam shvatio kako me sve to uopće ne bi smetalo da ne osjećam prema tebi nešto više.”

 

“Nisam spavala s njim, Parker. Držao mi je glavu dok sam u zahodsku školjku izbacivala sav onaj Patron koji sam popila. Eto koliko je to romantično bilo.”

 

Kratko se nasmijao. “Mislim da uopće nismo dobili poštenu šansu… I da je nemamo, sve dok ti živiš s Travisom. Istina je, Abby, da mi se sviđaš. Ne znam zašto, ali ne mogu prestati misliti na tebe.”

 

Nasmijala sam se i on mi je uzeo ruku, prelazeći prstima preko moje narukvice. “Vjerojatno sam te preplašio ovim smiješnim poklonom, ali nikada nisam bio u ovakvoj situaciji. Osjećam se kao da se stalno natječem s Travisom za tvoju naklonost.”

 

“Nisi me prepao narukvicom.”

 

Skupio je usne. “Htio bih te ponovno izvesti nakon nekoliko tjedana, kada završi tvoj mjesec s Travisom. Onda se možemo koncentrirati na to da se upoznamo bolje i bez ikakva ometanja.”

 

“Pošteno.”

 

Naslonio se i zatvorio oči, ljubeći me u usta. “Zvrcnem te malo poslije.”

 

Mahnula sam mu za zbogom, zatim se vratila u kantinu, prolazeći pokraj Travisa. On me zgrabio i dovukao u svoje krilo. “Prekid je uvijek težak, a?”

 

“On želi da pokušamo opet, ali kad se vratim u Morgan.”

 

“Sranje, sad ću morati smisliti drugu okladu”, rekao je, stavljajući tanjur ispred mene.

 

Iduća su dva tjedna proletjela. Osim za vrijeme nastave, provela sam svaki trenutak s Travisom i većinu tog vremena proveli smo sami. Vodio me na večeru, na piće i na ples u Crvena vrata. Išli 

smo i na kuglanje, a bio je pozvan i na dvije borbe. Kada se nismo smijali kao ludi, onda smo se hrvali ili bi se sklupčali na kauč zajedno s Totom i gledali film. On je ignorirao svaku djevojku koja 

bi mu se približila i svi su govorili o novom Travisu. Posljednje noći u stanu America i Shepley neobjašnjivo su nestali, a Travis je pripremao posebnu Posljednju večeru. Donio je vino, postavio ubruse, čak je donio i novi pribor za jelo, posebno za ovu priliku. Postavio je tanjure na šank i privukao stolac s druge strane tako da možemo sjediti jedno nasuprot drugom. Prvi sam put imala osjećaj da smo na spoju.

 

“Ovo je stvarno dobro, Trav. Stvarno si se potrudio”, rekla sam dok sam grickala tjesteninu s piletinom koju je pripremio.

 

Nasmijao se, ali vidjela sam kako se silno trudi održati razgovor vedrim. “Da sam ti prije pokazao što znam, očekivala bi svake večeri takav tretman.” Osmijeh mu je nestao i pogledao je u stol.

 

Brljala sam po tanjuru. “I ti ćeš meni nedostajati, Trav.”

 

“I dalje ćeš dolaziti, zar ne?”

 

“Znaš da hoću. I ti ćeš dolaziti u Morgan da mi pomažeš učiti, baš kao i prije.”

 

“Ali neće biti isto”, uzdahnuo je. “Izlazit ćeš s Parkerom, bit ćemo zauzeti… svatko će krenuti svojim smjerom.”

 

“Neće se baš toliko promijeniti.”

 

Uspio se nasmijati. “Kad smo se upoznali, tko je uopće mogao i zamisliti da ćemo ovako sjediti ovdje? Prije tri mjeseca nitko nije mogao ni pretpostaviti da ću biti očajan zato što moram kazati 

‘zbogom’ nekoj djevojci.”

 

U trbuhu sam osjetila bol. “Ne želim da budeš očajan.”

 

“Onda nemoj ići”, rekao je. Njegov je izraz lica bio toliko jadan da mi je krivnja stajala u grlu.

 

“Ne mogu se useliti k tebi, Travis. To bi bilo ludo.”

 

“Tko kaže da ne možeš? Upravo sam proveo dva najbolja tjedna u životu.”

 

“I ja.”

 

“I zašto se onda osjećam kao da te nikada više neću vidjeti?”

 

Nisam mogla odgovoriti. Usta su mu bila stisnuta, ali nije bio ljut. Potreba da dođem do njega bila je gotovo impulzivna pa sam ustala, i sjela mu u krilo. Nije me ni pogledao pa sam ga zagrlila, 

prislanjajući obraz uz njegov.

 

“Shvatit ćeš koji sam ja davež i onda ćeš zaboraviti na to da ti nedostajem”, rekla sam mu na uho.

 

Lagano je pustio zrak i protrljao mi leđa. “Obećavaš?”

 

Nagnula sam se i pogledala ga u oči, dodirujući mu lice rukama. Palcem sam mazila njegovu bradu; imao je takav izraz lica da mi se srce slamalo. Zatvorila sam oči i poljubila ga u rub usana, 

ali on se okrenuo prema meni tako da sam ga poljubila i više nego što sam planirala. Iako me taj poljubac iznenadio, nisam se odmah odmaknula. Travisove usne bile su na mojima, ali nije činio ništa više od toga.

 

Konačno sam se odmaknula, smijući se. “Sutra je velik dan. Moram pospremiti kuhinju pa idem u krevet.”

 

“Pomoći ću ti”, rekao je.

 

Zajedno smo u tišini prali suđe, a Toto je spavao pod našim nogama. Kad je osušio posljednji tanjur i stavio ga na mjesto, Travis me uhvatio za ruku, možda malo prečvrsto pa poveo hodnikom. Udaljenost od početka hodnika do njegove sobe činila se dvaput duljom nego što je inače. Oboje smo znali da je rastanak za samo nekoliko sati. Nije se ni trudio pretvarati da me ne gleda dok sam navlačila jednu od njegovih majica za spavanje. Skinuo se u bokserice i uvukao pod prekrivač, čekajući da mu se pridružim. Kada sam legla, ugasio je svjetlo pa me privukao k sebi, bez traženja dopuštenja ili isprike. Zatim me stisnuo rukama i uzdahnuo, a ja sam smjestila glavu na njegov vrat. Zatvorila sam oči, pokušavajući sačuvati taj trenutak. Znala sam da ću svakoga dana, do kraja života, čeznuti za njim pa sam ga proživljavala dok sam mogla. Pogledao je kroz prozor. Stabla su bacala sjenu na njegovo lice. Travis je zatvorio oči i mene je obuzela tuga. Bilo je strašno vidjeti ga kako pati. Bila sam svjesna da sam ja izazvala tu bol i da je jedino ja mogu i otkloniti.

 

“Trav? Jesi li dobro?” pitala sam.

 

Dugo je šutio pa konačno procijedio. “Nikada u životu nisam bio manje dobro.”

 

Prislonila sam čelo na njegov vrat i on me još čvršće stisnuo. 

 

“Ovo je blesavo”, rekla sam. “Viđat ćemo se svakoga dana.”

 

“Znaš da to nije istina.”

 

Težina boli koju smo oboje osjećali slamala nas je i uhvatila me želja koju nisam mogla potisnuti. Htjela sam nas oboje spasiti tog osjećaja. Podigla sam bradu, ali još sam oklijevala; ono što ću 

učiniti promijenit će sve. Znala sam da je za Travisa intimnost nešto čime samo krati vrijeme, ali zatvorila sam oči i daleko odgurnula sve svoje strahove. Morala sam nešto napraviti, inače ćemo oboje ležati budni i bojati se svake minute, sve do jutra. Nježno sam spustila usne na njegov vrat i poljubila ga, a srce mi je nabijalo kao da će mi iskočiti iz grudi. Pogledao me potpuno iznenađen i onda, kad je shvatio što želim, pogled mu se opustio. 

 

Naslonio se i poljubio me, polako i nježno. Od njegova poljupca osjećala sam kako mi se cijelim tijelom širi toplina; sve do nožnih prstiju. Privukla sam ga još bliže k sebi. Sad, kad smo napravili prvi korak, nisam imala namjeru stati. Rastvorila sam usne i pustila da Travisov jezik pronađe svoj put. 

 

“Želim te”, tiho sam mu rekla. 

 

Odjednom, njegov je poljubac usporio i pokušao se odmaknuti. Odlučna da dovršim to što sam započela, nastavila sam ga ljubiti još nestrpljivije. Travis se pokušao odmaknuti, sve dok se umalo već nije podigao na koljena. Podizala sam se za njim, držeći naše usne zajedno. Uhvatio me za ramena i odmaknuo. “Pričekaj tren”, prošaputao je jedva hvatajući dah. “Ne moraš to činiti, Golube. Ova večer ne mora biti takva.”

 

Uzmicao je, ali vidjela sam mu u očima kako ta samokontrola neće dugo trajati. Ponovno sam se nagnula i ovaj put uspjela sam ga okrznuti usnama dok se branio. Odlučno sam ga pogledala. Trebao mi je trenutak da izgovorim riječi, ali bila sam na to spremna. “Nemoj da te molim”, prošaputala sam.

 

S te četiri riječi nestala je sva njegova neodlučnost. Poljubio me čvrsto i mogla sam osjetiti koliko me želi. Prstima sam mu prešla preko leđa, spustila ih do njegovih bokserica i nespretno ih pokušavala skinuti. Usne su mu bile nestrpljive. Stisnuo se uz mene. Njegov jezik konačno me pronašao, a kad sam skupila hrabrost da mu uguram ruku u gaćice, potiho je zastenjao.Travis mi je skinuo majicu i počeo me nestrpljivo maziti, skidajući mi gaćice jednom rukom. Ljubio me i polako spustio ruku među moja bedara. Glasno sam uzdahnula i prije nego što su njegovi prsti taknuli dio mojeg tijela koji nikada ni jedan muškarac prije njega nije dodirnuo. Koljena su mi se grčila i trzala sa svakim pokretom njegove ruke, a kad je bio iznad mene, zarila sam prste u njega. 

 

“Golube”, dahtao je i stenjao. “To ne mora biti večeras. Čekat ću te dok god ne odlučiš da si spremna.”

 

Posegnula sam za prvom ladicom njegova noćnog ormarića i otvorila je. Pronašla sam plastični omot i stavila paketić u usta. Travis je pustio moja leđa kako bi oslobodio ruku pa skinuo bokserice. Odbacio ih je, kao da između nas dvoje ne smije ostati baš ništa. Otvorio je paketić i nakon nekoliko trenutaka osjetila sam ga među svojim bedrima. Zatvorila sam oči.

 

“Pogledaj me, Golube.”

 

Pogledala sam ga. Pogled mu je bio odlučan i nježan istodobno. Nagnuo je glavu i nastavio me ljubiti, zatim mu se tijelo napelo. Ušao je u mene polako, lagano. Kad se odmaknuo, ugrizla sam 

usnu zbog osjećaja nelagode, a kad je ušao još jednom, zažmirila sam od boli. Savila sam noge oko njega i stisla ga, a on me ponovno poljubio. 

 

“Pogledaj me”, šapnuo mi je. Otvorila sam oči i pogledala ga, a Travis je ponovno skliznuo u mene. Vrisnula sam zbog te divne topline koja me preplavila. Kad sam se opustila, pokreti naših tijela postali su ritmični. Nervoza koju sam osjećala na početku sasvim je nestala, a Travis me uzimao kao da mu nije dosta. Privukla sam ga k sebi i on je zastenjao. “Toliko dugo sam te želio, Abby. Ti si sve što hoću”, govorio mi je. Jednom rukom uhvatio me za bedro, zatim se propeo iznad mene. Između naših tijela počelo se stvarati tanak sloj znoja i izvijala sam se dok su njegove usne tražile moju bradu i vrat. 

 

“Travis”, uzdahnula sam.

 

Kada sam izgovorila njegovo ime, prislonio je svoj obraz uz moj, i pokreti su mu postali odlučniji. Uzdisao je sve glasnije i glasnije. Zatim je još jednom, po posljednji put, snažno ušao u mene, a onda glasno zastenjao i zadrhtao. Nakon nekoliko trenutaka opustio se i disanje mu se usporilo.

 

“Uh, kakav je to prvi poljubac bio…”, rekla sam umorna, ali zadovoljna izraza lica.

 

Gledao je u moje lice i nasmijao se. “Tvoj posljednji prvi poljubac.”

 

Bila sam previše šokirana da bih mu odgovorila. Srušio se pokraj mene na trbuh, pružajući jednu ruku preko moga tijela i odmarajući čelo na mojem obrazu. Prstima sam mu prelazila preko golih leđa sve dok nisam shvatila da mu se disanje ujednačilo. Ležala sam budna satima, slušajući Travisovo duboko disanje i vjetar kako vani prolazi kroz lišće. America i Shepley tiho su ušli i čula sam ih kako na prstima prolaze kroz hodnik, mrmljajući nešto jedno drugome. Već smo prije tog dana spakirali moje stvari i osjećala sam kako će jutro biti teško. Mislila sam da će sad, nakon što smo vodili ljubav, nestati ta njegova znatiželja; da će ona biti zadovoljena. No, umjesto toga, Travis je pričao o vječnosti. Zatvorila sam oči, razmišljajući što će se dogoditi kad shvati da je ovo što se među nama dogodilo zapravo kraj, a ne početak. Nisam mogla krenuti dalje s njim. Mrzit će me kad mu to kažem. Uspjela sam se izvući ispod njegove ruke. Potiho sam se odjenula, noseći cipele u rukama duž cijelog hodnika, sve do Shepleyjeve sobe. America je sjedila na krevetu, a Shepley je skidao košulju pred ormarom.

 

“Je li sve u redu, Abby?” pitao je Shepley.

 

“Mare?” pozvala sam Americu i dala joj mig da dođe za mnom u hodnik.

 

Kimnula je, gledajući me oprezno. “Što se događa?”

 

“Htjela bih da me sada odvedeš u Morgan. Ne mogu čekati do sutra.”

 

Poznati osmijeh prelio joj se preko usana. “Nikada se nisi znala oprostiti.”

 

Shepley i America pomogli su mi ponijeti torbe i koju minutu poslije već sam gledala kroz prozor njezina auomobila na putu natrag u Morgan Hall. Kada smo unijeli posljedni komad moje prtljage u stan, America me uhvatila nasamo.

 

“Bit će drugačije u stanu bez tebe, znaš.”

 

“Hvala što si me dovezla kući. Svanut će za nekoliko sati. Bolje da ideš”, rekla sam joj i zagrlila je prije nego sam je pustila da ode. Kad je izlazila iz moje sobe, America se nije ni osvrnula, a ja sam nervozno grizla usnu, znajući koliko će biti bijesna kada shvati što sam točno učinila. Otkopčala sam košulju i prevukla je preko glave; elektricitet u zraku rastao je s dolazećom zimom. Osjećajući se pomalo izgubljena, sklupčala sam se ispod debelog pokrivača i disala kroz nos; na koži mi je i dalje bio Travisov miris. Krevet mi je bio hladan i stran, totalno drukčiji od toplog Travisova. Provela sam trideset dana u natrpanom stanu najpoznatijeg frajera na Easternu, i unatoč svim našim svađama i kasnonoćnim gostima, bilo je to jedino mjesto na kojemu sam zaista željela biti. Telefonski pozivi počeli su u osam ujutro i ponavljali su se svakih 

pet minuta sljedećih sat vremena.

 

“Abby!” zastenjala je Kara. “Daj se više javi na taj svoj glupi telefon!”

 

Ispružila sam se, dohvatila mobitel i isključila ga. Tek kad sam čula lupanje na vratima, shvatila sam da neću moći provesti cijeli dan zatvorena u sobi, kako sam planirala. Kara je uhvatila kvaku.

 

“Što?”

 

America ju je odgurnula i stala pokraj mog kreveta. “Što se dovraga događa?” vikala je. Oči su joj bile crvene i natečene i bila je još uvijek u pidžami.

 

“Što je, Mare?”

 

“Travis je potpuno sjeban! Ne želi s nama razgovarati, razvalio je cijeli stan, bacio liniju preko sobe… Shep ga ne može urazumiti.”

 

Protrljala sam oči i trepnula. “Ne znam…”

 

“Ne seri! Reći ćeš mi što se događa, i to sad i odmah!”

 

Kara je zgrabila svoju toaletnu torbicu i pobjegla. Zalupila je vratima za sobom, a ja sam se namrštila; plašila sam se da će me možda tužiti dežurnome, ili još gore, predstavniku studenata.

 

“Ušuti, America, Isuse”, prošaputala sam.

 

Stisnula je zube. “Što si napravila?”

 

Pretpostavljala sam da će biti ljut na mene; nisam znala da će potpuno pomahnitati. “Ja… Ne znam”, progutala sam knedlu.

 

“Kad je shvatio da smo ti nas dvoje pomogli da odeš, zamahnuo je prema Shepu! Abby! Molim te, reci mi!” molila me, a oči su joj bile vlažne. “Bojim se!”

 

Strah u njezinim očima naveo me da joj kažem samo pola priče. “Nisam mogla reći zbogom. Znaš da je to za mene teško.”

 

“Ovo je nešto drugo, Abby. On je potpuno poludio! Čula sam da te doziva, zatim je pretražio cijeli stan tražeći te. Upao je u Shepovu sobu i zahtijevao da mu kažemo gdje si. Pokušao te zvati. Stalno i opet i iznova”, uzdahnula je. “Njegovo lice je… Isuse, Abby. Nikada ga takvog nisam vidjela.”

 

“Potrgao je plahte s kreveta i bacio ih, bacio je jastuke, razbio šakom ogledalo. Vrata je razvalio nogom, izbacio ih iz okvira! U životu nisam vidjela ništa strašnije!”

 

Zatvorila sam oči puštajući da mi niz obraze kliznu suze koje su mi se nakupile u rubovima očiju. America je bacila svoj mobitel na mene.

 

“Moraš ga nazvati. Moraš mu makar reći da si dobro.”

 

“U redu, nazvat ću ga.”

 

Ponovno mi je gurnula telefon. “Ne, nazvat ćeš ga sad.”

 

Uzela sam njezin telefon u ruku i nazvala broj, pokušavajući razmisliti što mu zapravo trebam reći. Otela mi ga je iz ruke, birala broj, zatim mi ga vratila. Držala sam telefon uz uho i duboko  uzdahnula.

 

“Mare?” odgovorio je Travis. Glas mu je bio težak od brige.

 

“Ja sam.”

 

Slijedilo je nekoliko trenutaka tišine, zatim je konačno progovorio. “Što se, jebote, s tobom sinoć dogodilo? Probudio sam se jutros i nije te bilo i ti… Samo si otišla, a da se nisi pozdravila? Zašto?”

 

“Žao mi je. Ja…”

 

“Žao ti je? Skoro sam poludio! Ne odgovaraš na telefon, iskradaš se van i… Zašto? Pa mislio sam da smo konačno sve riješili!”

 

“Trebalo mi je samo nešto vremena da razmislim.”

 

“O čemu?” zastao je. “Jesam li te… povrijedio?”

 

“Ne! Ništa slično tome! Stvarno mi je jako, jako žao. Sigurna sam da ti je America rekla da ja ne volim rastanke.”

 

“Moram te vidjeti”, rekao je, a glas mu je bio očajan.

 

Uzdahnula sam. “Imam puno posla danas, Trav. Moram se raspakirati i oprati tonu veša.”

 

“Bit će ti žao”, rekao je, a glas mu se slamao.

 

“Nije… nije to što misliš. Prijatelji smo. To se neće promijeniti.”

 

“Prijatelji!? Koji je kurac onda bilo ovo noćas?” dizao je ton, a glas mu je bio bijesan.

 

Čvrsto sam zatvorila oči. “Znam što ti želiš. Samo ja… ja to sad nisam u stanju.”

 

“Znači, treba ti više vremena?” pitao je smirenijim glasom.”Mogla si mi to reći. Nisi morala pobjeći od mene.”

 

“To se činilo kao najlakši način.”

 

“Najlakši za koga?”

 

“Nisam mogla spavati. Razmišljala sam kako bi to bilo ujutro, ukrcavati stvari u Americin automobil i… Nisam to mogla, Trav!” rekla sam.

 

“Već je samo po sebi dovoljno loše to što više nisi tu. Ne možeš samo nestati iz mog života.”

 

Natjerala sam se na osmijeh. “Vidjet ćemo se sutra. Ne želim da išta bude čudno, u redu? Samo moram nešto riješiti. To je sve.”

 

“U redu”, rekao je. “Na to mogu pristati.”

 

Prekinula sam razgovor, a America me gledala. “Spavala si s njim? Ti kučko! I nisi mi htjela reći?”

 

Zakolutala sam očima i pala na jastuk. “Ovdje se ne radi o tebi, Mare. Ovo je bio samo jedan komplicirani seks.”

 

“Što tu ima biti komplicirano? Vas dvoje trebali biste biti beskrajno sretni, a ne da jedno razbija vrata, a drugo se skriva u svojoj sobi!”

 

“Ne mogu biti s njim”, prošaptala sam, gledajući strop.

 

Držala je moje ruke i nježno govorila. “Na Travisu treba raditi. Vjeruj mi, razumijem sve do jednog izgovora koji imaš kad je on u pitanju, ali pogledaj koliko se već promijenio zbog tebe. Razmisli 

samo o posljednja dva tjedna, Abby. On nije Mick.”

 

“Ali – ja sam Mick! Spetljam se sa Travisom i sve na čemu smo radile… puf!” pucnula sam prstima. “Nestane samo tako!”

 

“Travis to ne bi dopustio.”

 

“To nije na njemu, zar ne?”

 

“Slomit ćeš mu srce, Abby. Slomit ćeš mu srce! Jedina djevojka kojoj vjeruje dovoljno da se zaljubi u nju, i ti ćeš ga tako zeznuti!”

 

Okrenula sam se od nje. Nisam bila u stanju gledati izraz njena lica koji je pratio taj molećivi glas.

 

“Trebam sretan kraj. Da te podsjetim, zato smo i došle ovamo.Ne moraš to raditi. Ovo bi moglo uspjeti.”

 

“Aha. Sve dok mi sreća ne okrene leđa.”

 

America je opustila ruke i pale su joj u krilo. “Isuse, Abby, ne opet to sranje. O tome smo već sto puta pričale.”

 

Telefon mi je zazvonio i pogledala sam na monitor. “Parker.”

 

Odmahnula je glavom. “Hej. Trenutno razgovaramo nas dvije…”

 

“Halo?” odgovorila sam, izbjegavajući njezin pogled.

 

“Abs! Dan slobode! Kako se osjećaš?” pitao je ushićeno.

 

“Osjećam se… slobodna”, odgovorila sam mu, iako nisam zvučala baš osobito razdragano. 

 

“Može večera sutra? Nedostajala si mi.”

 

“Da”, obrisala sam nos rukavom. “Sutra je super.”

 

Nakon što sam prekinula vezu, America se namrštila. “Pitat će me kad se vratim”, rekla je. “Htjet će znati o čemu smo razgovarale. Što da mu kažem?”

 

“Reci mu da ću održati svoje obećanje. Do sutra u ovo vrijeme, više mu neću nedostajati.”