Foto: AFP 

"MEDALJA je medalja. Nikada ne bih mijenjao sve ove bronce za jedno zlato, jer iza svake medalje stoji pošten rad i odricanje", uz karakterističnu stanku Slavko Goluža na neugodna pitanja poslovično i raskolači oči, ostavljajući dojam da će vas usput odvaliti i ramenom kao nekad onog Colona, u infarktnih 80 minuta polufinala Svjetskog prvenstva u Portugalu. Golužina utakmica života. Lac i Vori već su bili regrutirani, histerija za Balićem rapidno se širila, ali ne treba smetnuti s uma da je Hrvatsku u finale SP-a, tamo gdje je nitko nije očekivao, uveo Slavko Goluža. S Božidarom Jovićem.

Vratili su nas iz ponora, nadoknadili šest golova, a Goluža je tri od ukupno osam zabio u prvom produžetku. I onaj "zvrk" Baruffetu, koji je također mislio da  igra partiju života.

Umjesto Goluže, u igru je na srednjeg tada ulazio Ivano Balić. Dobro su se nadopunjavali, ali očigledno samo pod Linom Červarom. I iz te perspektive treba gledati na "nacionalni skandal" koji je izazvao nepozivanjem Balića u reprezentaciju deset godina kasnije.

I Goluža-igrač je zaslužio oproštaj

Dok s istim onim raskolačenim pogledom, i danas tumači da niti on ni on, poput Balića, nije imao oproštajnu utakmicu, Golužu treba uzeti za ozbiljno. Nepozivanje Balića nije hrabrost nego ludost, jer se ne radi o trenutnoj formi, već o načinu. No, nije li se i Goluža oprostio u utakmici s Osijekom, odnosno, prišlepao se na Zagrebovu proslavu 15. naslova prvaka u nizu, a riječ je o jednom od najtrofejnijih hrvatskih sportaša. Treba podsjetiti da nijedna hrvatska rukometna medalja nije osvojena bez Slavka Goluže. Osim dva olimpijska i jednog svjetskog zlata, dva svjetska srebra  i europske bronce, Goluža je dva puta osvojio Kup prvaka i četiri puta igrao u finalu LP-a. S Metkovićem je osvojio i Kup IHF-a, i tu je, te poslije u Zagrebu, zapravo ostvario svoje najveće domete izvan reprezentacije. Trebao je više. Za Hrvatsku je igrao od 1990. do 2006. godine i apsolutni je rekorder po broju nastupa, njih čak 246. Goluža je zato zaslužio oproštajnu utakmicu, iako zapravo nikada nije otišao. Ostao je iza Červara i nastavio tvrdoglavo raditi. Tu prestaje priča o Slavku Goluži, velikom igraču, a počinje priča o Goluži izborniku. Razlika je velika.

"On je sve stekao svojim radom , jer budimo realni, nije bio neki bogomdani talent, kraj Puca, Gudelja, Perkovca", rekao je davno Zoran Gobac o predanosti Goluže, koji je dočekao čak i da Francuzi, najdominantnija momčad svijeta, odu u penziju, i još ih iscipelario na podu. Lijepo ih je pobijediti, ali nismo se mi revanširali momčadi koja nas je terorizirala svih ovih godina; ti Francuzi počeli su nestajati već u Srbiji, a London im je bio izolirani projekt.

Za Golužu osobno ta pobjeda ipak bila "poput zlata", ali nespretno je kada to i izjaviš u samom zagrijavanju za polufinale Svjetskog prvenstva. A onda se na toj utakmici niti ne pojaviš.

Goluža-izbornik mora dokazati da još nije vrijeme za oproštaj

Baš kao što je Golužina zasluga što su igrači, od prvog do zadnjeg, na turniru izvršavali njegove zamisli, a Hrvatska je igrala brz, moderan rukomet, on snosi odgovornost što protiv Danske nismo imali -.drugi plan, kada je već Wilbekov prvi prošao. Ponovio je Srbiju i London, a njegovo "raširi, raširi" s klupe zvučalo je suludo, dok su nas onako rastegnute bušili sa svih pozicija.

"Znate li što je meni zaista bilo najteže na tom turniru? Ne poraz, nego trenuci kada su jedan po jedan dolazili sa slomljenim rukama, leđima, temperaturom. Samo sam gledao gore, i pitao se što se događa. Kakve kritike, na to se nisam osvrtao. Ma još je slađe kad te kritiziraju i kad sumnjaju u tebe. Posebno kada su sumnje bez razloga. Puno toga nisam ni htio otkrivati"

Možda bi bilo zgodnije da nije otkrio ni generalov sms, jer ispada da bez ratničkog podstreka ne može dobiti utakmicu.

Njegova nabrijavanja i "skupljene glave" već su ionako interni hit među reprezentativcima dok upražnjavaju "slobodno vrijeme" i iza leđa mu redom zapisuju sve izgovorene provale. No, isti ti, koji uvijek vole ostati anonimni, daju mu i ogroman kredit i zasluge za borbenu i modernu Hrvatsku. Svjedoče da je upravo on zaslužan za sve korekcije u igri godinama unatrag, da je i njih zarazio svojom predanošću za rukometom preživjelom iz igračkih dana. No, još uvijek čekaju da Slavko izbornik, baš ka nekada Slavko igrač, odigra jedno veliko polufinale.

"Možda sljedeći put za cilj moramo postaviti - polufinale. Idemo u Dansku na EP po još jednu broncu, ha-ha", šalio se danas Zlatko Horvat.

Ili nije?