REAL MADRID prošao je u polufinale Lige prvaka iako je u uzvratnoj utakmici protiv Chelseaja bio nadigrana i debelo podređena momčad 80 minuta. Gosti iz Londona sve su napravili dobro, ali ih je nepreciznost u završnici koštala šanse da obrane titulu prvaka Europe.

Tuchel je u potpunosti nadmudrio Ancelottija i s dva poteza učinio je domaću momčad neopasnom i nemoćnom. Činjenica da Kraljevski klub uspijeva takav dvoboj prelomiti u svoju korist nije nikakva novost. Od 2014. godine naovamo spašava ih individualni bljesak i genijalni potez. Sinoć je taj potez, kao toliko puta dosad, stigao iz Modrićeve noge.

Zaustavi Viniciusa i zaustavio si Real. Upravo to je Tuchel učinio

Real Madrid nije imao pravih i izrađenih šansi sve do sredine drugog poluvremena kada je morao agresivnije krenuti u napad i pokušati stići zaostatak. U odnosu na prvi dvoboj, njemački stručnjak napravio je nekoliko ključnih promjena.

Valverde je u prvoj utakmici bio jedan od ključnih igrača. Ima sjajnu radnu etiku u obrani, a u fazi napada s krila može ući u sredinu na dodatnog veznog igrača. Ono što Valverde nedostaje je opasnost u kontranapadu.

Tuchelu je bilo jasno da za potpuno anuliranje Reala treba zaustaviti drugo krilo, ono na kojem igra fenomenalni Vinicius Junior. Tuchel je to napravio zanimljivom rotacijom ove sezone ofenzivno izvrsnog Reecea Jamesa koji brzinom i fizikalijama jedini ima moć zaustaviti Brazilca u tranziciji.

Chelsea je time svjesno žrtvovao probojnost i širinu na desnoj strani napada, a Tuchel je kao ispomoć odlučio u momčad uvrstiti prilagodljivog Loftusa-Cheeka koji je glumio krilo i u fazi obrane je bio prva brana Realu da ne može organizirati napad preko svoje lijeve strane.

Može se reći kako je Tuchelu plan uspio. Izolirani Benzema nije mogao sam kreirati napad i istrčati kontru. U nekoliko navrata Real je lijepom kombinatorikom uspješno realizirao tranziciju, ali krila su bila toliko odsječena i duboko postavljena u teren da su gosti uvijek stizali na vrijeme se regrupirati.

Real bez lopte je prosječna ekipa. Chelsea ga je gazio 

Kada Real ne može imati uvjerljivu prednost u posjedu, onda je prisiljen veliki dio susreta igrati bez lopte, braneći se. A u tom segmentu je Real, za nivo završnice Lige prvaka, prosječna momčad. Nemogućnost da uzmu i zadrže loptu onemogućila je Kroosu i Modriću da uđu u ritam debelo do drugog dijela, kada je utakmica mogla biti riješena u korist Chelseaja.

I u fazi napada Chelsea je imao jasan plan igre. Odlučio je opteretiti desnu stranu Realove obrane. Tamo je grupirao čak trojicu igrača kako bi se Realova obrana skupila, a onda je Mount brzim povlačenjem uvijek dolazio u međuprostor kao igrač bez čuvara. Točno tako je Chelsea stigao do prvog gola na utakmici.

Ovdje je vidljivo kako Alonso (bijela zvjezdica) s boka dolazi u ravninu s napadačem Wernerom (žuta zvjezdica). Realova obrana mora se povući, a to koristi Mount (plavi kružić koji se izvlači po loptu). I na ovoj slici je vidljivo koliko je Valverde, formalno krilo, morao igrati blizu svojeg gola jer je čuvao Alonsa.

Po ovom modelu se susret odvijao oko 70 minuta, sve dok Realov gol, a onda i umor uslijed produžetaka nisu rezultirali ludom utakmicom u kojoj više nijedna momčad nije imala pravu kontrolu nad zbivanjima. Bilo je samo pitanje tko će prvi ubosti. A povijest nas uči da je to u Ligi prvaka skoro uvijek Real Madrid.

Modrićeva genijalnost spasila je Ancelottijevu sramotu

Koliko je Real imao sreće, možda najbolje govori podatak o očekivanim golovima (xG). Riječ je o statističkom parametru koji s obzirom na kvalitetu i broj šansi prognozira očekivani broj golova ekipe. Chelseajev xG u ovoj utakmici bio je 2.8 nasuprot Realovih 1.1.

Na razini obje utakmice, Chelsea je imao xG od 4.58, a Real od 2.88. Čak i ona elementarna statistika odaje dojam da je momčad na desnoj strani trebala izvući bolji rezultat s obzirom na događanja na terenu.

Koliko je Ancelotti loše i krivo pripremio susret, možda najbolje otkriva Chelseajev drugi gol kada je Rudiger zabio gol glavom nakon kornera. Ne bi u tome bilo ništa problematično da gosti nisu iz prekida uporno gađali drugu stativu Realove zone, odnosno prostor gdje se nalazi Luka Modrić.

Bila su potrebna čak tri Rudigerova udarca nakon prekida, uz još jedno spuštanje lopte Werneru u izvrsnoj situaciji koji se nije najbolje snašao, da Ancelottiju padne na pamet promijeniti raspored igrača i maknuti svojeg najslabijeg skakača s najboljeg suparničkog.

Na kraju, presudila je individualna kvaliteta, faktor koji odlučuje utakmice češće nego bi analitičari i treneri željeli. Benzema je s četiri sjajna gola u dvomeču potvrdio da je trenutno prvi igrač svijeta kada je u pitanju lov na Zlatnu loptu. 

Benzema možda ne bi ni dobio šansu odvesti Real dalje da se u 80. minuti nije ukazala najbolja vanjska modernog nogometa, a možda i cijele povijesti igre. Modrić je još jednom dokazao da i s 36 godina na leđima može biti tip koji će na ovoj, najvišoj mogućoj razini raditi razliku.

U njegovom potezu se krije sve ono zbog čega Real voli pola zemaljske kugle i sve ono zbog čega ga mrzi isto toliko. Momčad koja je uzela Lige prvaka iako ni u jednoj od tih sezona nije igrala najbolji nogomet Europe, doktorirala je velike utakmice.

Kada se čini da ne postoje i da ih ništa ne može vratiti u život, dogodi se trenutak genijalnosti. Modrićeva vanjska, Ronaldov gol glavom u kojem sruši svjetski rekord u skoku u vis ili Baleove škarice, uvijek se nađe netko tko u sekundi poništi sav trud i pripremu druge ekipe. Sinoć je najbolja vanjska noga svjetskog nogometa spasila Ancelottija velike sramote, ali i pokazala Realovu veličinu.